1. Navit ću si sat za 5 ujutro da stignem odraditi jednu peticu prije posla.

Vjerojatno nećete. Osim ako niste vrlo disciplinirani trkač i/ili se ozbiljno spremate za neku utrku, zov toplog kreveta po svoj prilici bit će jači. Ali nema veze, dan ima 24 sata… stignete.

2. Nisam proždrljiv, ja sam na carboloadingu!

Dani carboloadinga poprilično liče na dane prije Božića – znate da jedete previše ali u tom periodu je nekako sve dopušteno. Tako se “carboloading” protegne i na sljedeći tjedan (moram se oporaviti od utrke), pa i na tjedan iza (bila je stvarno naporna utrka), a zapravo je istina da volite puno jesti a “carboloading” zvuči kao tako dobar izgovor…

3. Definitivno mi treba novi par tenisica.

Onih 10 pari koje imate u ormariću jednostavno više nisu dobre – jedne se čine izlizanima iako imaju samo 30 kilometara u džonovima, druge jako slabo drže nogu na neravnom, treće imaju žnirance koji nikako ne idu s novom kapom. Da, ove nove tenisice od 1500 kuna su vam definitivno potrebne i bez njih neće biti moguće odraditi sljedeći trening.

4. Više NIKAD neću trčati maraton!

To je misao koja vam obično prolazi kroz glavu oko 35. kilometra maratona… zajedno s pitanjima o smislu života i gravitacijskim valovima. Do 40. ste sigurni da više nikada nećete trčati a kamoli da to bude maraton. 15 minuta nakon ulaska u cilj već gledate po internetu gdje bi mogli na sljedeći…

5. Ne postoji “loša” utrka.

Zapravo postoji. Iako će se većina trkača složiti da su im neke od najboljih utrka bile one za koje su mislili da nisu uopće spremni, ima i onih za koje vam je žao svake uplaćene kune startnine i minute potrošenog vremena. Za to može biti puno razloga – loše vrijeme, loša organizacija a i loša probava. Trčanje na zahod pet puta u 21 km nije uspomena koju bi mogli nazvati lijepom…

6. Moram spakirati svu trkačku opremu da mogu trčati na godišnjem.

Dobro, neki to stvarno i rade ali ne i ako ljetujete na nekom od hrvatskih otoka gdje se temperatura ne spušta ispod 35 stupnjeva. Čak ni po noći. Ako uz to dodate činjenicu da je koeficijent preživljavanja trkača dok trče po lokalnim cestama jednak bacanju upaljenog tostera u kadu dok se kupate, jasno vam je zašto većini ljudi trkačka oprema provede ljeto negdje na dnu kofera.

7. Ne bi stao ali odvezala mi se tenisica…

Dobro, možda i nije ali stvarno izgleda kao da će se svaki tren odvezati. A to je opasno. Evo samo da ju zategnem. Odite vi bez mene, stići ću vas. Evo da zavežem… i sjednem samo pet minuta…

8. Nemam još puno do kraja, samo ovo brdo.

Kao prvo, nijedno brdo nije “samo”, naročito ako vam je jezik već odobrano do poda… a činjenica da nakon uspona dolazi nizbrdica ne pridonosi pretjerano optimizmu. Ali nema veze, izdržat ću još to jedno brdo i onda… ne… još brda :-/

9. Ne smeta me muskulfiber, to je znak da sam vježbao.

Okej, kada vas bole mišići nakon teške utrke, ne morate trčati liječniku po dijagnozu jer dobro znate ZAŠTO vas bole. Ali reći da je ta bol ugodna može samo netko tko nije pretrčao maraton i onda sutradan unatraške išao uz stepenice. Bol u mišićima može biti stvarno jaka i možete ili popiti tabletu protiv bolova ili ukućane pripremiti na arsenal psovki koje ćete recitirati svaki puta kada ustajete s kauča u dnevnom boravku.

10. Počela je kiša, bolje mi je za zdravlje da ne idem van…

Kiša ili ne, izgovora će uvijek biti. Iako stoji činjenica da prosječni trkač koji je proveo zimu na cesti, deset puta se preznojio dok vani puše uragan i još se nakon toga presvukao na nekoj vjetrometini puno rijeđe oboljeva od prehlada nego netko tko provede zimu u toplom dnevnom boravku, još uvijek ima ljudi koja misle da će ih par kapi kiše otjerati na višemjesečnu rehabilitaciju. Ako vam se ne ide na trening taj dan, nemojte ići… samo nemojte da to bude zbog kiše, snijega ili vjetra… nisu vam oni krivi što ste danas lijeni 🙂

Share This