Nisam baš sigurna odakle bih počela. Od kojeg sata, od kojeg kilometra, trkača, osmijeha ili čega god. Jednostavno ne znam, jer mislim da nekoliko stranica teksta i hrpetina mojih riječi na jednom mjestu teško da mogu dočarati ono što se u subotu događalo na Bundeku. Ja ću dati sve od sebe, a vi mi nemojte zamjeriti potpuno razbacane dojmove, nepostojanje kronologije i nimalo logičan slijed priče 🙂 Napomena: tekst je jako dugačak, ali – nadam se – vrijedan čitanja…

Gledam još od jučer ujutro sve te silne fotke, komentare, čestitke, ciljnu listu, pa i ovu medalju na kojoj piše „100+“ koja visi na zidu metar i pol od mene… I sve me to još uvijek postavlja u debelu nevjericu. Još uvijek je teško shvatiti i uopće percipirati stvarnost događaja koji su se izredali tog dana od 8 sati ujutro pa sve do iza 10 sati navečer. Naprosto je čudesno koliko ti postane lako i dohvatljivo nešto što je tako svemirski  veliko, ogromno, što si do tog trenutka mislio da mogu napraviti samo nadljudi, nestvarni ljudi, ljudi koji žive u nekom svijetu daleko iznad tebe. A onda shvatiš da i ti ustvari postaješ upravo to…

Još uvijek nisam pronašla način kako objasniti prosječnom čovjeku da sam ja, djevojka s 21 godinom, odlučila trčati 12 sati u komadu. Ni ne trudim se, jer prosječni ljudi teško da to mogu i percipirati. Uglavnom, nakon prilično puno mozganja i vaganja tjednima prije samog Forresta, odlučila sam ipak postaviti taj izazov pred sebe, ne znajući što me čeka, jer ni najmanje nisam pretpostavljala da će upravo taj izazov pomaknuti mnogo toga u meni i izazvati takvu lavinu misli, emocija, zadovoljstva, da će to u meni stvoriti onu osnovnu, prizemnu ljudsku slabost, a istovremeno nevjerojatnu, divovsku snagu.

E sad, morate biti svjesni toga da je zadnje čega se ja svjesno sjećam iz toga dana, bez ikakve magle i pomućenja, ono vrijeme prije starta. Počeli smo se skupljati u dva velika bijela šatora negdje oko 8 ujutro, svi su bili dobro raspoloženi, ali kiša je padala nemilice i uz sav prisutni smijeh moglo se čuti i negodovanje zbog vremenskih uvjeta koji mnogima nisu išli na ruku. A ja? Ja volim kišu… Znala sam da ću možda požaliti zbog te svoje ljubavi jer samo biti na njoj satima je teško, a kamoli trčati, no bilo mi je zaista svejedno, mozak mi se već lagano isključivao i pokušala sam što manje razmišljati o ičemu. Zapravo, sad kad razmišljam o tim trenucima, čudim se samoj sebi koliko sam bila smirena. U zraku je bila pozitivna atmosfera, svi su bili dobre volje (a kakve bi volje uopće bili kad su došli tu trčati satima bez da ih itko na to tjera?), dobili smo zadnje Jankove upute i – krenuli…

Na startu je kiša taman prestala, ja sam skinula sa sebe duge rukave i u najboljim mogućim vremenskim uvjetima (bez sunca, bez kiše, temperatura savršena) skupa s Hrvojem i Danijelom krenula u prvi krug. Tada je cijela masa više-manje bila zajedno, Janko je vozio bicikl ispred nas u prvom krugu kako bismo se upoznali sa stazom. U svim krugovima, osim u prvom, pravilo je bilo uzeti gumicu u najdaljoj točki kruga i onda tu gumicu ostaviti u posudu sa svojim startnim brojem onda kad prolazimo kroz ciljni prostor. Već nakon tog prvog kruga masa trkača se razvodnila, štafetari su napucavali svoj tempo, a mi smo odlučili samo lagano peglati kilometre, i tako je sve počelo…

Ne znam opisati taj osjećaj u početku. Ni u jednom trenutku nisam pomislila „j***te, još 11 i pol sati trčanja“ (ni u početku, a bome ni kroz cijelu trku).  Jednostavno, osjećala sam se da mi je eto baš tu sada mjesto, i baš sam stvorena za ovo, i to tako mora biti. Vrijeme smo kratili (Danijel, Hrvoje i ja, a pridružila nam se i Dubravka koja je skupa s mužem u štafeti napravila 90 kilometara!) razgovorom o apsolutno najrazličitijim temama koje su nam padale na pamet. Zapravo, u početku smo komentirali sve ovo što se događa oko nas, i kako bi bilo super da istrčimo minimum za finišersku medalju (75 kilometara, odnosno nešto sitno preko 21 kruga). A onda smo krenuli s pričom (dakako, ja više od ostalih) o poslu, faksu, ljudima, autima, Dinamu, psima, davanju krvi, putovanjima, stranim jezicima, glazbi, što god nam je palo na pamet pričali smo o tome. I tako smo u nekom trenutku skužili da trčimo već tri sata, a da to nismo ni osjetili… Zajedno smo se držali gotovo 6 sati, a po isteku šestog sata imali smo istrčano nešto sitno iznad 50 kilometara. Kiša je u međuvremenu ponovno počela, ja sam odjurila u naš mali šator, obukla suhu majicu i šuškavac preko i nastavila dalje kao da se ništa ne događa.

Cijelo to vrijeme samo smo štancali krugove i brojali ih međusobno. Kao,“ ovo nam je osmi krug, još samo 13 pa imamo istrčan minimum, sve preko toga je još veći uspjeh“… I tako stalno. Držali smo prilično konstantan tempo oko 6:15 po kilometru, bez gotovo ikakvih pauza i hodanja. Negdje u tih prvih par sati, Janko mi prilazi po završetku jednog od krugova i zabrinutog izraza lica me pita, „Jel ubacuješ ti ikakva hodanja?“… Kratko odgovaram „Ma da, samo tu kad završim krug“. Negdje mi se pali upozorenje u glavi da bih možda trebala bar mrvicu više hodati, jer ne bi me to Janko pitao bez razloga. Ok, velim dečkima, ja ću pred kraj kruga malo ranije početi hodati, i onda ću tako do početka makadama. Odgovaraju da je ok, da me budu čekali.

I tako nastavlja krug za krugom, u ciljnom prostoru se izmjenjuju raznorazni dragi ljudi, predivni, savršeni ljudi, što štafetari, što ostali koji nisu trčali ali su nas došli podržati, od čijih sam lica bila tako sretna vidjevši ih… Svi me ispituju, koji ti je krug? Koliko kilometara? I iskreno, samu sam sebe iznenadila što sam uvijek znala odgovor na to pitanje iako sam mislila da ću se nakon sati i sati trčanja pogubiti u brojanju (uspješno sam brojala kilometre i krugove čak i nakon što je Garmin odapeo uslijed ispražnjene baterije nakon 8 sati). Puno, puno toga mi je u magli kroz sve te sate, ali pamtim brojne posebne trenutke…

Što se tiče hrane, pića, odlaska u wc i sličnih bioloških potreba, iznenadila sam samu sebe koliko sam to jednostavno izvodila. Na kraju svakog kruga zastala bih, uzela nešto od hrane (keks ili banana ili limun ili šećer i tako svaki krug), zalila to s vodom i eventualno malo soka i to je to. U svih 12 sati, u wc sam otišla samo jednom… Kako je to fizički moguće ne znam, ali funkcioniralo je. Ni u jednom se trenutku nisam zapitala kako ustvari izgledam, kako bih uopće mogla izgledati nakon toliko sati trčanja? U par navrata vidjela sam Nikolu kako trči, milijun puta brže od nas onako iz zafrkancije (nije bio u trci), a onda sam ga nekad kasnije srela u ciljnom prostoru. Pitao me koliko sam pretrčala, a ja ko iz topa odgovaram „42 kilometra“. Na to mi je rekao „pa ti uopće ne izgledaš kao netko tko je upravo istrčao 42 kilometra!“. To mi je izvuklo osmijeh na lice i nastavila sam dalje sa svojim trčanjem, kao da nisam upravo istrčala jedan maraton…

Sličnih je scena bilo još milijun. Negdje tijekom prve polovine trke i Kiki me pitao koji mi je ovo krug. Kad sam mu odgovorila i kad je pogledao na sat, bio je vidno pozitivno iznenađen, a meni je sve to davalo gorivo da samo i dalje trčim. U nekom trenutku mi je Kiki rekao i da će kiša uskoro prestati (kiša je na kraju padala više-manje cijeli dan, s nekoliko prekida), nek se ne brinem. Na to sam mu samo odgovorila, „Ali ja volim kišu!“ i otišla dalje… Kad smo već kod kiše, sjećam se i da nam je Dorian u nekom trenutku doviknuo „polijevajte se po glavi“ a kiša je lijevala ko iz kabla… Uglavnom, zabavno 🙂

U prvu pravu krizu uletila sam negdje oko šestog sata. Već sam opako osjećala posljedice kiše na stopalima, hlačice su mi zbog kiše stvarale rane na bedrima, noge su me boljele no ja sam i dalje trčala. Svih 6 sati uspješno sam držala ritam od prosječno 5 krugova u dva sata. No negdje tijekom šestog sata nas troje koji smo dotad bili zajedno, razdvojili smo se: Hrvoje je počeo napucavati svoj divljački tempo, a Danijel je usporio uslijed nešto dužih odmora. Ostala sam sama. Iako sam se toga beskrajno plašila, i nije bilo tako strašno. Samo sam osjećala težinu u nogama i borila se s njom, no u glavi sam, kao i sve ostale sate, bila u savršeno dobrom stanju.

Sjećam se da sam prije trke rekla Draganu (Maloševcu), koji je trčao štafetu, da ću u nekom trenutku vjerojatno biti u takvom stanju da neću znati među svojim stvarima pronaći ono što mi treba ili nešto slično tome i da ću trebati pomoć. Rekao je da nema problema i da me neće pustiti da odustanem. I tako sam u nekom trenutku završila već tko zna koji krug, i govorim mu „Meni se vrti“ a on na to odgovara „Ajde ne seri nego trči dalje“ 😀 Na kraju svakog kruga našao se netko tko me pitao kako sam, jesam li dobro, trebam li masažu, koji mi je ovo krug… Svima sam odgovarala, ni sama ne znam kako, i samo nastavljala hodati, pa trčati, i tako u krug, gotovo beskrajno. U prvoj polovini trke mi se dogodilo i to da sam osjetila okus željeza, odnosno krvi u ustima, i pretpostavila da je to od umora, kao što mi se desi nakon intervalnih treninga… No popila sam vode i ispljunula je, ali to što je izašlo iz mojih usta nije bila voda nego krv. Na sekundu sam se uspaničila, ali sam nekako došla k sebi, popila dovoljno vode, nastavila trčati i krv je nestala (iako još uvijek nemam objašnjenje zašto se to dogodilo tada i još jednom par sati kasnije).

Ključan dio cijelog dana bio je trenutak kad sam nakon 7 sati i 10 minuta trčanja odlučila otići na masažu jer sam vidjela da me bol u nogama koči i da bi me moglo koštati puno duže pauze u nastavku, pa sam odlučila žrtvovati 20 minuta na masiranje. I iskreno? To mi je bila najpametnija moguća odluka. Višnja me fino izgnječila, bolovi su bili beskrajni, grčevito sam se držala za stol, ali kad sam sišla s njega osjećala sam se lakše. Dok je masaža trajala, dozvala sam Janka k sebi i rekla mu da sam odradila 63 kilometra do sad. Kimnuo je glavom, onda se okrenuo k Višnji i rekao joj „Sredi je tako da može istrčati još 37 kilometara.“, što je Višnja i učinila (beskrajno hvala!), a ja sam nakon masaže otišla presvući se iz hlačica u tajice i nastavila dalje. Ostalo mi je nešto više od 4 sata za 37 kilometara ukoliko sam željela osvojiti stotku. A iskreno… Željela sam to odavno i razmišljam o tome već tko zna koliko tjedana prije Forresta, no malo kome sam to rekla i s malo kime uopće pričala o tome. Bila je to moja mala tajna. I samu sebe sam uvjerila da je bitno da pređem 75, a dalje što bude. I tu je krenula matematika…

Znala sam da će se na kraju oko te stotke raditi o sekundama i metrima. Jer tempo kojim sam morala trčati da bih istrčala željenu kilometražu u preostalom vremenu nije nimalo lagan (pogotovo ne nakon 8 sati trčanja!). Vjerojatno mi je silna matematika i odvukla misli od toga koliko me još sati na nogama čeka… Nakon nešto više od 9 sati, znala sam da do isteka predzadnjeg sata moram napraviti još 4 velika kruga da bi mi u zadnjem satu ostalo 9 kilometara do stotke. I opet, nemoguća misija, barem je tako izgledalo. Ali štancala sam velike krugove po 25 minuta, što je bilo taman po mom kvazi planu, i to tako što mi je Janko u jednom krugu rekao da ubacujem češća i kraća hodanja kako bih se oporavljala, a opet ne gubila na vremenu. To mi je govorio i Dorian, nek hodam u bržem tempu. I Veronika me sretala i govorila mi nek se samo nastavim kretati. I kretala sam se…

U međuvremenu se toliko toga oko mene izdogađalo. Štafetari su i dalje jurili, čudom sam se čudila kako su predivni. Marta me valjda sto puta prestigla onim svojim gracioznim trkom na prstima, i svaki put me u prolazu pozdravila i uvijek ono, „ajde, Mare“… Isto tako i Karlo, jurio je ko blesav, pa onda i Dražen, Alen, Katja, Nina, druga Katja, Simke, Miha, Sandra, Dragan, Boris, Dorian… Nevjerojatno je kad se boriš s vlastitim nogama i neopisivim bolovima a oni tako lagano proletavaju kraj tebe. Sjećam se trenutaka kad sam na pitanje „Koliko si prošla?“ odgovarala sa „Osamdeset kilometara“… Osamdeset! I nisam toga nimalo bila svjesna… Prevalila sam dva maratona u totalnom deliriju, nesvjesna da su to puna dva maratona, jedino mi je bilo u glavi koliko mi još ostaje vremena za zadnjih 16 kilometara. Nisam to htjela pod svaku cijenu, ali znala sam da mi je to nadohvat ruke i da ako ne dođem do stotke, falit će mi kilometar ili dva, i nisam bila spremna odustati od tog cilja. Ekipa je u tim zadnjim satima bila čudesna. Svi viču, navijaju, ludnica totalna. Negdje u devetom ili desetom satu se pojavila i moja najdraža cimerica Marija, sa svojom mamom i sestrom, da me barem nakratko vidi. Pitala me koliko sam pretrčala, koliko još imam vremena, izgrlile smo se i ja sam u još većem transu nastavila dalje. Bio je i jedan trenutak kad sam došla na kraj jednog od krugova i u toj me sekundi svladala neka čudna kriza, pogledala sam Simketa i samo rekla „Teško mi je“… A on je na to rekao, „Ne, sad nećeš odustati, možeš još“ i ja sam nastavila (Simke, hvala na tome)…

I onda je došao taj zadnji sat. Pao je mrak, prošlo je 11 sati i 3 minute trke, ulazim u ciljni dio i Kiki govori da i dalje nastavljam veliki krug. Uz to, Kiki je na sav glas, u duhu ranijeg razgovora o mojim bosanskohercegovačkim korijenima, na mikrofon rekao „Marijana Bojić, Bosna i Hercegovina, 91 kilometar“, što me nasmijalo gotovo do suza. U tom sam krugu odlučila maksimalno izbaciti hodanja, vrtila sam u glavi mantru da je to ipak zadnji sat i da sad više nema usporavanja, odustajanja, sad šta je tu je, idem do kraja na maksimum i gotovo. Nakon tog kruga ostalo mi je 32 minute do kraja, a do stotke 5 i pol kilometara, odnosno 5 malih krugova, koji su počinjali upravo sada. To je u mojoj glavi iznosilo maksimalnih 6 minuta po krugu, odnosno manje od 6 minuta po kilometru. Mislite da je to nakon 95 kilometara nemoguće? Prevarili bi se… Ja sam osjećala tako nevjerojatnu težinu u bedrima i pokosnicama, ali ponavljala sam si u glavi da je to to, da moram ići na maksimum. Na ulasku u male krugove srećem Željka, Janko i Kiki nam objašnjavaju di moramo ići u mali krug, i mi krećemo. Kaže mi Željko, „moramo 5 krugova napraviti, jelda?“ Ja mu potvrđujem, uključujemo turbo pogon i odjurimo…

Jedan, drugi, treći krug. Mene hvata panika jer ne vidim više sat u ciljnom prostoru, pomakli su ga i ja pojma nemam kolko nam je ostalo. Kaže Kiki, 14 minuta, što je bilo sasvim dovoljno. Potežemo predzadnji krug, stiže nas Janko, govori mi „Bravo, mačko“ i odjuri dalje… Pretiče nas Ranko i kaže „Vi ste ludi ko šlape“ 😀 Ulazak u zadnji krug, ja ne vidim nigdje sat, panično ispitujem koliko još, a svi samo odgovaraju „Imaš dovoljno!“, Simke mi govori da nastavim i da ima vremena, a onda čujem od nekoga da je ostalo još 8 minuta… Nastavljamo dalje, ja već lagano osjećam kako ću se rasplakat ko malo dijete od sreće, ulazim na mostić gdje su dečki dijelili gumice i govorim jednom od njih „Ovo mi je stoti kilometar!“ i iste sekunde mi suze krenu na oči… Željko i ja dolazimo pred cilj, uhvatimo jedan drugog za ruku i tako utrčavamo u šator… Bacam gumicu u svoju posudu (kako sam ja nakon 12 sati znala di ja to trebam ubaciti, pojma nemam), hvatam se za stol, plačem i ne znam što da radim, gdje da idem, dal da sjednem, legnem il da krenem grlit ljude? 😀 Ostatak večeri mi je u totalnoj magli…

Nakon što su svi utrčali u cilj i dočekani kao prvaci svijeta, pokušala sam za promjenu nešto konkretno pojesti i presvući se, ne baš pretjerano uspješno. Bauljala sam među svim tim ljudima, toliko ljudi mi je čestitalo (od kojih sam neke vidjela prvi put u životu pa sam eto i upoznavala nove ljude), a ja nisam znala što da im svima odgovorim. Umorna sam? Bole me noge? Osjećala sam se nadljudski… Prije proglašenja, Danijel, Hrvoje i ja smo kratko odležali u šatoru, već nas je počela zima malo tresti, iako noć vjerojatno uopće nije bila toliko hladna. Valjda smo 17 puta jedni drugima rekli hvala što smo se međusobno bodrili više od polovicu trke.

A proglašenje? Filmsko… Pročitani su svi rezultati, od manje prema većoj kilometraži,uz što su se i dijelile medalje za 75+ i 100+ kilometara te pehari za prva tri mjesta. Do tada sam bila svjesna veličine svih tih ljudi i uspjeha koji su postigli, no tada mi je tek to postalo kristalno jasno. Dudo, Amir (barefoot 77 kilometara!), Slaven, Danijel, Vlado, Damir, i pripadnice ljepšeg spola, moja Tanja, i Istranka Daliborka, obje sa preko 80 kilometara… I na kraju krajeva Željko, koji je puna 2 sata bio izvan staze zbog problema sa žuljevima, a ipak je uspio osvojiti stotku, Hrvoje koji je istrčao velikih 107 kilometara (i bio deseti u ukupnom poretku!), i najveća Veronika sa 124,65 kilometara… O štafetama da i ne pričam, Siniša i njegove najljepše vještice sa 131 kilometrom, Kristina, Aldo, Anđelko i Siniša sa 135, Jankova štafeta sa 137, Maloševci, Katja i Nina sa 141 (Karlo je istrčao 40 kilometara, a ima samo 15 godina!!), Ranko, Dražen, Radan i Alen s gotovo 150 kilometara… Srušen je i rekord štafete, to je uspjelo pobjednicima pod imenom Šumpeki 🙂

A to su sve sad samo imena onih s kojima sam ja posebno bliska, ali da me krivo ne shvatite, svi koji su tamo bili u subotu i trčali su veliki, ogromni ljudi, ogromni sportaši, posebni karakteri, žive neki poseban život i trče neku posebnu trku. Ljudi, čudesni ste. Svi ste pobjednici. Svi znajte da ste nevjerojatni, predivni, da vam se ja beskrajno divim, da sam sretna što sam dio svega toga. Iskreno vjerujem da je jedan ogroman dio mene nakon subote promijenjen… A ako ste već bili toliko ludi i čitali cijeli ovaj tekst i došli do ovdje, onda ću iskoristiti savršenu priliku da zahvalim: prije svega svojoj mami, tati i bratu, koji su punih 12 sati znali u što se upuštam, navijali za mene, pričali sa mnom na mobitel za vrijeme trke i kao i uvijek bili neopisiva podrška; Janku, Žani, Kikiju, Boženi i svima onima koji su logistički i na bilo koji drugi način sudjelovali u organizaciji nečega ovako velikog; Kikiju još jedanput jer je na proglašenju rekao da sam vjerojatno najmlađa u Hrvatskoj, a možda i šire, koja je istrčala 100 kilometara; trkačima na stazi, kako poznatima tako i onima koje sam tek upoznala (Sven, Milan, Branislav), uz vas je sve to izgledalo lakše; svima, ali apsolutno SVIMA (ultramaratonci, štafetari, gledatelji, svi) koji su se našli u bilo kojem trenutku u startno-ciljnom prostoru tijekom trke i bili nam beskrajna podrška (ukoliko nekog takvog nisam spomenula u tekstu please nemojte zamjerit); Zokiju jer je došao podržati nas pred kraj trke; Višnji jer me spasila u osmom satu trke i vjerujem da ima veliku zaslugu za 37 kilometara koje sam odradila nakon toga; Danijelu na šatoru, podršci, svemu; Hrvoju na možda najvećoj pozitivi koju sam ikada vidjela, što me u mnogim trenucima spasilo; Veroniki jer je svaki puta kad me vidjela rekla da sam super i predivna i odlična; Sunčani i Martinu jer su onako svježi trčali s nama u „open-hour“ dijelu trke; najveće hvala svima jer bez vas ništa ne bi bilo upravo toliko savršeno kako je i bilo.

Primite moje isprike što je ovo najduži tekst koji sam ikad napisala o nekoj trci, ali najveća trka je valjda zaslužila i najviše prostora. Ja sam nakon svega toga postala netko tko je malo drugačiji, neku stepenicu iznad onoga što sam bila do sad, s nekim novim iskustvom i uz novu glad da jednog dana ponovno ostvarim nešto tako veliko. Da, već dva dana jedva hodam, ali vrijedilo je 🙂 Za kraj, iskrene čestitke svima koji su trčali u subotu i nadam se da se nećete na tome zaustaviti!

I ne zaboravite: The miracle isn’t that I finished. The miracle is that I had the courage to start!