I opet ja pišem izvještaj s utrke.

Nakon dužeg razmišljanja, došao sam do zaključka da to mora biti zbog jednog od sljedećih razloga (ili oba):

– imam više slobodnog vremena od ostatka ekipe ograničene čudnim radnim vremenima te samim tim i potrebu da dio tog vremena provedem pišući ovakve baljezgarije.

– spor sam. Ovi brzaci koji prolaze stazu ko munje, nit ne vide gdje su protrčali i što su vidjeli… njihov osvrt na ovu utrku bio bi nešto tipa:

dole, dole, doleee, desno, dole, jebote korijen, okrepa, stube, upri!, okrepa, brdo, kraaavice, gore, gore, desno, okrepa, di je oznaka staze? Tu je, dole, gore, štenge, cilj.

Nije da imam nešto protiv takvih izvještaja ali wordpress bi mi se nasmijao u facu da to pokušam objavit.

Dakle, motiviran i spor, pišem ovaj osvrt na, po meni, najljepšu utrku kojoj sam prisustvovao od kad sam se počeo baviti trčanjem prije godinu i nešto dana…

(op.a. s obzirom da je utrku organizirao domicilni klub AK Sljeme, ispast će da je ovo ‘svaki cigo svoga konja hvali’ pa ću pokušati biti što objektivniji 🙂

Vrijeme – vruće ali u granicama normale. Ljudi cca. 200 (valjda). Mjesto – vidikovac na vrhu Medvednice. Panorama – Zagorje.

Lijepo smo se svrstali u grupice – krug od 5 km, štafeta i solo nastup koji su vrtili krug od 14km i maraton koji je išao tri spomenuta kruga. Većina nas bila je u raznim izmjenama štafeta pa su oni iz treće izmjene još lagano pijuckali kavicu i tamanili krafne (kojih je bilo u neograničenim količinama) dok su oni iz prve lagano cupkali i čekali start maratona i prve izmjene (opet op.a. dobro da ovaj put Janko nije koristio startni pištolj već običan klasični “tri, četri, SAD!… previše puta je zakazao da bi pomislili da će ovaj put biti drugačije).

Dakle, tri, četri, SAD!

Trkači su krenuli a s njima i Anđelko, prva izmjena naše štafete u sastavu Kecman / ja / Harapin. Obećao nam je da će doći za sat i dvadeset minuta a ja sam strpljivo čekao i razmišljao kako će uspjeti skinuti punih 25 minuta kolko je više vremena napravio na istoj stazi tjedan dana ranije na treningu 🙂

1:27, stiže Anđelko! Nije se puno preračunao 🙂 Slušalice u uši i hey, ho…

Inače, da napravim malu digresiju – nisam ljubitelj brda… mislim, volim planinarit al to uključuje lagano prešetavanje i jedenje sendviča na skloništima uz markirane staze… al trčanje ili brzo hodanje uz brdo… mne fala…

Svako pravilo ima iznimku kažu mudri, tako je i ovo sad bio slučaj… staza je išla punih 6 km nizbrdo (uz mali uspon na sredini od kojih pola kilometra) i to je dovoljno da se radna temperatura tijela postavi na optimalnu vrijednost kad se napokon i uspon ukaže ispred nosa. No, do tog uspona je, nakon 6 km makadama trebalo proći kozju stazu do podnožja 500 Horvatovih stuba i taj dio je predstavljao sve ono što inače gledate na reklamama za trčanje u prirodi… naprosto fenomenalan osjećaj poskakivanja po one-trail stazici preko korjenja i hupsera (pogotovo kad vam u slušalicama trešti Hells Bells od AC/DC).

Na podnožju Horvatovih stuba čekala nas je okrepa… dakle, čašu u ruke i polako gore pridržavajući se savjeta Mireka i Ivše – skupiti snagu na stepenicama za uspon koji slijedi nakon njih. (koju snagu jbt.?)

…498, 499, 500! Stube gotove a na vrhu… paz’te sad… opet okrepa! I to s bananama, lubenicama, keksima, sokovima, vodom… ukratko okrepna stanica opremljena poput omanje kvartovske trgovine. Lijepo… banana i voda u ruke i dalje po planu.

Tu me počela prati lagana paranoja jer se sjećam da je tu negdje bio abnormalno strmi uspon po livadi bez trunke hlada… i vidi vraga, eto ga iza ćoška. Iskreno, u tih 100tinjak metara nekoliko puta vam se ukaže svjetlo na kraju tunela (ili kako naš Badi kaže – anđeli vas nekoliko puta povuku gore i vrate dole) ali ipak i tome dođe kraj te se, uz naklon kravama koje su dosta flegmatično promatrale ljude u čudnoj odjeći koje prolaze pored, otiskujete u hladovinu šume i još komad strmine prema Hunjki.

No, interesantna stvar je da vam ti prokleti kilometri na ovoj utrci nevjerojatno brzo prolaze! Na klasičnim utrkama udaljenost od oznake do oznake čini se kao vječnost (sry brzi trkači, vama je to možda malo drugačije ali ovo je moje mišljenje 🙂 )… ali ovdje su se samo nizale jedna za drugom. Neću sad filozofirati ali mislim da je raznolikost krajolika uvelika zaslužna za taj subjektivni osjećaj… a možda su u bunaru, ne znam.

Na Hunjki nas je dočekala nova okrepna stanica na kojoj sam pomalo razočarano ustanovio da nema ćevapa i pljeskavica… neka… banana će poslužiti.

Dio od Hunjke do Puntijarke zaslužuje tekst za sebe, jer tako fantastičan osjećaj trčkaranja po šumi ćete na malo kojoj utrci doživjeti. Gore, dole, ravno, hupseri… priroda u najboljem mogućem obliku… i Puntijarka se ukazala začas…

Zadnjih nekoliko kilometara utrke vodilo nas je poznatim stazama od Puntijarke do Snježne Kraljice i od tamo prema Činovničkoj livadi i to je jedini dio utrke koji je bio malo kaotičan jer se kod spomenutog hotela vrzmao nemali broj izletnika te je trebalo obratiti posebnu pažnju na vozače koji traže parking i malu djecu koja veselo trčkaraju dok roditelji bezbrižno piju kavicu na terasi hotela.

Nakon Činovničke livade trebalo je donijeti bitnu životnu odluku – sad potegnuti ili trčkarati i čuvati snagu za zadnje metre jako nagnutog finiša… trčkaranje it was.

Na podnožju stepenica već se naveliko čuo Kikijev glas kako najavljuje startere i finišere a ja sad odgovorno tvrdim – da sam znao koju mi budnicu sprema nakon prolaska kroz cilj mislim da bi pričekao na tim stepenicama i kasnije se polako ušuljao u finiš. Hvala Kiki na Dari Bubamari i veselim zvukovima harmonike i sintisajtzera… još mi se krv u žilama ledi kad se sjetim tih taktova 🙂

Predaja štafete Mihaeli proteklo je bez incidenata te sam uz veselu glazbu krenuo… ma nikud nisam krenuo, nisam znao di sam… bar sljedećih 10 minuta 🙂

No bez obzira na zadnje paklene metre finiša, ova trka je stvarno bila nešto posebno… možda je meni jednostavno bio neki dobar dan pa mi je sve leglo na svoje mjesto… ali jebemu, ne može se zanemariti činjenica da je organizacijski protekla bez ijednog felera, okrepne stanice su bile česte i bogate, staza je bila prekrasna i dobro označena (Žana i Kiki, kaj ima? 🙂 ), majice odlične, hrpa bonusa (krafne, sladoled) a bon za obrok nakon utrke velikodušno je uključivao i pivu uz odličan grah…

A dojam je bio potpun tek kad sam došao doma i pustio pjesmu vrlo sugestivnog naziva… Poslušajte i bit će vam jasno zašto 🙂

Do sljedećeg dokoličarsko-sporog teksta, živi mi bili!

SiMke