Još prošle godine Beogradski maraton se trebao održati istog vikenda kada i Riječki “Homo si teč”, ali u subotu! Nije teško za pogoditi što je nekoliko nas – “specijalaca” odlučilo napraviti. Jedan omanji road-trip trebao je u dva dana ispisati dvodjelni puni maraton, ali su organizatori u Beogradu shvatili da je malo prebezobrazno paralizirati grad u subotu, pa su ga prebacili na logičnu – nedjelju. Budući da je još uvijek teško biti u isto vrijeme na dva mjesta, a još teže u isto vrijeme trčati dva paralelna polumaratona – odlučili smo se za Rijeku. Ove godine, s malim zakašnjenjem – nesuđeni dvodjelni maraton je kompletiran! 

Dok je većina kluba okupirala riječku korzo, mi smo davno odlučili da vikend nakon Beča bude rezerviran za odlazak u Srbiju… Četiri Sljemenska mušketira (Alen, Kruno, Dražen, Domi) zaputili su se na autoput “bratstva i jedinstva”, a peti (Vlado) priključio se nešto kasnije jer je na istočnu turneju krenuo nekoliko dana ranije i posjetio zabačene dijelove našeg istočnog susjedstva.
Ugošćeni bogovski po principu “Ko nas, bre, zavadi?!” nismo uspjeli ni popamtiti (a bome niti doći na red za platiti) sve runde kojima su nas domaćini Sale i “Bolence” pripremali za ono što nas čeka u nedjelju ujutro – Beogradski maraton
STAZA
Staza je odlična, ali treba joj zalijepiti još jedan epitet – podmukla! Ruta je (za razliku od “nekih naših” maratona) razvučena po cijelom gradu. Do nekog 10-og kilometra svi trčimo zajedno, a nakon toga polumaratonci rade svoj manji krug, a maratonci uz slušanje naših pozdrava “Doviđenja, mazohisti” još dva veća. Zbog toga – osim što je duže i napornije, čini mi se da je maratoncima i puno dosadnije.
No ono što je specifično za Beograd su – uzbrdice! Krenulo se nizbrdo i, ako ste unaprijed htjeli iskompenzirati kasnije uspone, moglo bi vam se dogoditi da se “razletite” prije vremena. I onda kreće puuuuno gore i maaaaalo dolje (barem se tako čini dok trčite). No, tek na kraju kreće zlo! Nakon povratka preko mosta kojem “nikad kraja”, tek na 19. km kreće “veselje”. Uzbrdo, pa zavoj od 90 stupnjeva, pa onda umjesto cilja ugledate – još jednu uzbrdicu. Tako pred kraj, maratoncima mora da se činilo kao da se penju na Biokovo.
Ni najtopliji vikend ove godine (uspjeli smo izgorjeti na suncu!) nije pomogao. Ali znate kako se veli – trkači će vam uvijek smisliti neki razlog zbog kojeg su bili koju minutu sporiji od svojih želja. Ili je prehladno, ili je jako puhalo, ili ima previše lijevih zavoja, ili je vlažno, ili suho, ili je pak “pakleno vruće”.
OKREPA
Okrepne stanice raspoređene su na svakih 2,5 km, na njima voda, a kasnije se priključuju izotonički sokovi, banane i kockice šećera, da bi pred kraj jednu okrepu složio i jedan od sponzora koji je nudio Red Bull i Red Bull vodu (?!) Po ovakvom vremenu, okrepe su služile i kao psihički reset, ali bome i kao pravi spas jer smo vodu i pili i namjerno “oblačili”.
ORGANIZACIJA
Za početak, postavimo stvari na realne osnove. Dok naši političari razinu poreza koje plaćamo vole uspoređivati sa Švedskom, a standard s Rumunjskom, hajdemo barem mi odmah shvatiti da Zagreb nije New York, te da Zagrebački maraton nikada neće biti Berlinski maraton. Zato mi se čini da je Beograd gotovo savršeno mjerilo. A tu nas, na žalost, opasno “šišaju”! Osim što se maraton najavljuje danima unaprijed tijekom cijelog središnjeg dnevnika, čak je i vremenska prognoza usmjerena na njega, ambasador utrke je veliki Carl Lewis, a na otvaranje dolazi premijer države (što, vidjet ćemo kasnije, može biti i dvosjekli mač)… Sve to rezultiralo je da utrka bude podosta masovnija (2500 polumaratonaca i 350 maratonaca) od maratona u našem glavnom gradu i da stanovnici shvate što znači za turističku promociju i gradski budžet.
Kad smo kod budžeta, cijena je niža za domaće, a sve pod objašnjenjem da jednostavno žele navesti Srpski narod da se počnu baviti trčanjem. Prijaviti se možete preko razno-raznih klubova, udruga i humanitarnih organizacija, što izaziva da na startu vidite brojne grupe jednako obučenih trkača…
TROŠKOVI
30€ za startninu (za strance) nije neki jeftini spektakl. Dobivate stratni broj s ugrađenim čipom, pamučnu majicu, diplomu spremnu za upisivanje finišerskog vremena, letke, reklame i bog-te-pitaj-što. Pri ulasku u cilj zgodne Beograđanke oko vrata objesit će vam finišersku medalju i uvaliti sokove.
Kada putujete u drugu državu, od cijele priče očekujete pravi izlet, spremni ste zdrobiti lokalnu valutu bez da baš previše kalkulatorom to preračunavate u neke realne troškove. 500-tinjak kuna za put (npoželjno podijeliti na 3-4 putnika), nekih 300-tinjak za smještaj u hotelu (ili besplatno spavanje na luftiću ispod frenda koji hrče u stanu domaćina), i po izboru za sve popratne sadržaje ovakvog “maturalca”.
AMBIJENT
Cijeli trkački svijet zadnje vrijeme je pod ogromnim dojmom radi teško shvatljive pizdarije koja se dogodila u Bostonu, a dok smo svjesni da se ove regije ionako cijeli svijet odrekao, naravno da je moralo biti aktualno nešto drugo – lokalna politika. Tih dana sveprisutni premijer Dačić je odnos Srbija-Kosovo riješio na način koji se nikako nije svidio srpskim radikalima, pa smo osim prosvjedna na glavnom trgu dan ranije, prije starta maratona doživjeli i nešto više. U zgradi ispod koje smo se natiskali na startu, otvorili su se prozori, izvjesio se transparent “Kosovo Srbima” (ili tako nešto), nagurali mega-zvučnici i krenuo je manifest “Dačiću, izdao si Srbe, Dačićuuuu! bla bla” Nama, samo djelomično upućenima, nije točno bilo jasno kako bi obični narod na to mogao reagirati, pa smo već minutu pred start trke vratili vjeru u sportski svijet – nakon što ga je velika većina izviždala, tek uzvici mase “Maraton! Maraton!” shvatili smo da uopće nije bila bitna ni tema ni stav, već samo činjenica da politici na ovakvom mjestu jednostavno NIJE mjesto.
Već taj početak potvrdio je da će diljem staze ljudi shvatiti zašto smo tu i zašto trčimo. Bake, djedovi, klinčadija, pa čak i smetlari pljeskali su duž cijele staze, pa čak i onima koji su 5 sati od početka još uvijek vukli umorne noge u nekom udaljenom dijelu grada. Čak ni uzvici “Bravo, trkači! Živjela Srbija!” nisu mogli smetati nikome. Čak ni dobrodošlim Hrvatima…