Bio je to dan za pričanje, ne za trčanje. Snijeg je bio nagomilan ulicama, cesta zaleđena. Eda Whitlocka boli rame. Lice mu je otečeno. Nije se osjećao dovoljno dobro za groblje. Na posjetiteljev nagovor Whitlock je pokazao svoje trofeje. Limenku piva za osvojenu seriju utrka kao 60-godišnjak i šalicu za kavu kao prva (i još uvijek jedina) osoba starija od 70 godina koja je pretrčala maraton za manje od tri sata, te baseball loptu u maloj ligi.
„Odskočila je tri puta do catchera“, rekao je nekoliko dana prije Božića. „Ruka mi je grozno“.
No, nije njegova ruka već noge i pluća koje su ga učinile znanstvenim čudom i osamdesetogodišnjim fenomenom. Lani je u listopadu s 85 godina postavio svoj posljednji rekord u dugoprugaškom trčanju, završivši Toronto Waterfront Marathon za 3 sata, 56 minuta i 34 sekunde, te na taj način postao najstarija osoba koja je pretrčala 42,2 km za manje od četiri sata. Nakon što je postavio na desetke svjetskih rekorda u dobnim kategorijama, od milje do maratona, Whitlock je na čelu starih atleta koji su natjerali znanstvenike da preispitaju mogućnosti starenja i performansi.
„On je najbliže koliko se može biti kod minimalnog starenja ljudskog bića“, rekao je Dr. Michael Joyner, istraživač na Mayo klinici, koji je proučavao performanse i starenje. Whitlockova karijera je kako neobična, tako i veličanstvrna. Trenira sam na Milton Evergreen groblju, blizu njegove kuće izvan Toronta, trči male krugove tri do tri i pol sata, ne smetaju mu ni promet, ni pokojnici, ni moderne teorije o treninzima.
Na Toronto Marathon-u je trčao u 15 godina starim tenisicama i u dresu starom 20 ili 30 godina. Nema trenera. Ne slijedi neku posebnu prehranu. Ne vodi dnevnik trčanja. Ne nosi srčani monitor. Ne koristi ledene kupke niti masaže. Lopata snijeg po zimi, a ljeti se bavi vrtlarenjem, ne diže utege i ne radi čučnjeve i sklekove. Izbjegava istezanje, osim na dan utrke. Ne uzima dodatke prehrani, samo nadomjestak koji može, ali i ne mora pomagati njegovim koljenima.
Ono što posjeduje je lagana građa: Visok je 1,62 m, težak samo 50kg. Ima ogroman primitak kisika, neuobičajenu retenciju mase mišića za nekoga njegove dobi, plutajući hod i nepokolebljivu predanost da se bori protiv sata, i onog u sebi i onog na ciljnoj liniji. „Vjerujem da ljudi mogu napraviti daleko više nego što misle da mogu“, rekao je Whitlock, umirovljeni inženjer rudarstva, rođen u okolici Londona.
Prije 4 godine kad je imao 81, Whitlock je prošao skupinu psiholoških i kognitivnih testova na McGill Sveučilištu u Montrealu. Jedan od testova izmjerio je njegov VO2, maksimalnu količinu kisika koja se može konzumirati i upotrijebiti za vrijeme treninga. Mjeri se u mililitrima kisika po kilogramu tjelesne težine u jednoj minuti. Viši broj daje višu razinu aerobnog kapaciteta, ili jednostavnije rečeno – bolju fizičku spremu. Vrhunski olimpijski langlauf skijaš u pravilu ima VO2 blizu 90, dok oko 20 imaju prosječni 85-godišnjaci. Whitlockov ukupan rezultat je bio izvrsnih 54. To je ugrubo ekvivalent mladom studentu koji rekreativno trči, rekao je Russell Hepple, fiziolog za vježbanje, koji je izveo testove na Whitlocku.
Njegov VO2 maksimum od 54 je najbolji ikad rezultat testiranih osamdesetogodišnjaka, rekao je Scott Trappe, direktor laboratorija za ljudske performanse na Ball Državnom sveučilištu u Muncie Ind., koje proučava švedske cross country skijaše koji su nastavili s intenzivnim treningom u svojim osamdesetim i ranim devedesetim, uključujući i olimpijca Martina Lundstroma. „Ne postoji ništa više i bolje od ovoga u statističkoj literaturi“, rekao je Trappe o Whitlock-u.
Whitlock je na McGillu prošao također kompjutorsko snimanje i testiranje biopsijom mišića. Najmanja funkcionalna jedinica mišića zove se pokretačka jedinica (motor unit), a koja se sastoji od neurona i tkiva mišića kojeg aktivira. Broj funkcionalnih pokretačkih jedinica se smanjuje starenjem. Na primjer, zdrav mladi odrastao čovjek ima otprilike 160 pokretačkih jedinica u mišiću potkoljenice, a zovu se tibialis anterior, i pomažu podizati nožne prste. Kod osamdesetogodišnjaka taj broj može pasti na 60 motornih jedinica, rekao je Hepple, ali kod Whitlocka je ostao blizu 100. Ova očuvanost bi se uglavnom mogla objasniti kroničnim podizanjem cirkulirajućih kemikalija, nazvanih neurotropinima (neurotrophins), koji štite i hrane neurone pomažući im da prežive.
„To je velika prednost“, rekao je Hepple, koji se nedavno prebacio na Sveučilište Florida i nastavio s analizom svoje studije o Whitlocku i ostalim starijim atletičarima. „Ako imate više pokretačkih jedinica u odnosu na dob, to će se odraziti u boljoj očuvanosti mišićne mase, što znači u veću snagu.“
Iako je Whitlockova Princ Valiant frizura odavno posijedila i stanjila se, njegova fotografija kako trči u svojim ranim dvadesetima pokazuje stas neobično sličan njegovoj građi i sada u osamdesetima, rekao je Hepple. Normalno bi bilo da osoba Edove dobi izgubi i do 40% svoje mišićne mase tijekom tog razdoblja, a kod njega je zadržana manje-više skoro ista masa koju je imao s 20 godina, što je zaista nešto nevjerojatno“.
Mimo genetike, ima i ostalih faktora koji su svakako pridonijeli Whitlockovoj zadivljujućoj izdržljivosti, rekao je Joyner s Mayo Klinike. On je proučavao, osim Whitlocka, i Joan Benoit Samuelson, prvu olimpijsku pobjednicu u maratonu (Los Angeles 1984), šampionku koja je nastavila trčati ispod tri sata maratone i u svojim kasnim pedestima i rekla da će nastaviti sa sličnim podvizima i u šezdesetima. Kaže da ni Whitlock ni Benoit nisu ekstrovertirane osobama, i da atletičari poput njih, koji ostaju visoko aktivni kako stare „nisu ubili u sebi unutarnjeg 13-godišnjaka“. Opisuje ih uglavnom kao vrlo radoznale, relativno nezakočene i “pune fizičke i emocionalne živosti, ne toliko različite od starije tete ili strica koji bi se špricali pištoljem na vodu prilikom obiteljskih okupljanja“.
„Ima tu i bioloških faktora“, kaže Joyner. „No, poruka nije da su oni frikovi, već u tome da je cjelokupno starenje, uz malo sreće, ipak pod nekom kontrolom vlastite volje“.
Whitlockova kilaža prijeToronto maratona u listopadu se smanjila na 47,5,kg i on se malo zabrinuo da nije u pitanju možda gubitak mišićne mase. Njegov rezultat (3:56:36) u dobi od 85 godina je više od sata sporije od 2:54:48, maratona kojeg je trčao sa 73 godine, za kojeg pak stručnjaci smatraju njegovom najboljom trkom. Primjereno dobi, ta trka je ekvivalent vrhunskog maratonca koji završi maraton za 2:04:48, što je manje od dvije minute od sadašnjeg svjetskog rekorda 2:02:57. Sportski novinar Marc Bloom, rekao je da bi Whitlockov maraton iz 2004. mogao učitniti od njega “ najboljeg svjetskog atletičara svog vremena“! Spremajući se za tu čudesnu trku napravio je čak 43 dugačka treninga od tri sata u komadu. Nije mjerio dužinu, već brzinu u vremenu, tako da bi mu trosatno trčanje moglo pokriti što veću udaljenost od 30km, koji put i preko 35, uglavnom, ne puno kraću od cijelog maratona. „Bio sam jako dobro pripremljen za tu utrku, bolje nego ikad prije“, rekao je Whitlock.
U 2016. je postavio još jedan lepršavi rekord dobne kategorije, istrčavši polumaraton za 1:50.47, no imao je dosta smetnji prilikom treninga kao što su bolovi u ramenu, koljenu, kuku i preponama. Tako da je bio ograničen na samo 16 dugačkih treninga od tri sata za ovaj posljednji Toronto Marathon. Njegov prosječni pejs na utrci je bio 5:36/km! Iako impresivan, bio je skoro minutu i pol sporiji od 4:08, pejsa kojim je trčao kad je imao 73 godine. „Kada dođete u moju dob, stupanj razgradnje se ubrzava rekao je Whitlock“. Siguran sam da svaka godina, pa i svakih 6 mjeseci čine razliku. Čini se da nisam sposoban dosljedno trenirati kao do sada. Nadam se da to nije trajno stanje“.
Slijedeći maratonski rekord odnosi se za kategoriju 90 i više. Fauja Singh iz Engleske trčao je 5:40:04 u dobi od 92 godine (2003.), ali njegov rekord nije mogao biti ratificiran zbog toga što nije mogao ishoditi rodni list. Inače, statističari vode rekord u toj starosnoj grupi od 6:35:47. „Vidjet ćemo hoću li trčati kad budem imao 90“, kaže Whitlock. „Zapravo nikada ne znate kada ste otrčali svoju posljednju trku. Mislim da imam tu dugovječnost u svojim genima, jedan mi je ujak živio do 107“, rekao je – „ali nikad se ne zna, može vas udariti autobus“.
Kao školarac u Londonu u 1940-ima, rekao je da je trčao milju za 4:34. Poslije je bio član u istom atletskom klubu , Walton Athletic, kao i Chris Chataway, poznat po tome da je pejsao Rogera Bannistera za prvu milju ispod četiri minute (1954), te Alana Turinga, matematičara koji je probio njemački kod Enigma u Drugom svjetskom ratu.
Whitlockova trkača karijera jenjava kasnije na koledžu, gdje je zaradio povredu Ahilove pete na desnom stopalu. Nakon diplomiranja 1952. na Royal School of Mines na Imperial College u Londonu, emigrira u Kanadu, sjeverno od Toronta i nije trčao gotovo dva desetljeća, sve dok nije ušao u svoje 40-e. „Nitko nije trčao u to vrijeme, a ja nisam bio raspoložen da budem pionir u tome“.
Održavao je kondiciju kao sudac nogometnih utakmica, bicikliranjem i hodanjem. Whitlockovo dugotrajno odsustvo u trčanju vjerojatno je razlog, kažu znanstvenici, da se na taj način poštedio trošenja i habanja zglobova. Uzeo si je također i tri puta po cijelu godinu pauziranja, da se oporavi od bolnih koljena. „On zna kada se treba odmarati“, rekao je Ken Young, suosnivač Udruge statističara cestovnog trčanja (Association of Road Racing Statisticians).
Whitlockov je prvi maraton trčao 1975., u dobi od 44 i to iz roditeljskih pobuda. Naime, njegov mlađi sin Clive, 14-godišnjak u to vrijeme, trčao je svaki dan godinu dana i želio je istrčati maraton. “Mi smo učinili sve moguće da ga odvratimo od toga“, rekao je Whitlock. „No nije se dao omesti“. Otac i sin su ga tako završili za 3:09, a četiri godine kasnije, kad je imao 48, Whitlock je otrčao svoj najbolji maraton za 2:31. Postao je još predaniji treniranju nakon umirovljenja i pokušaja da postane prva osoba od 70 i više godina koja će istrčati maraton za manje od tri sata. U trkačkim i znanstvenim krugovima , nakon te izvedbe je postao „a rock star“, rekao je Trappe.
Amby Burfoot, pobjednik Boston maratona (1968) i dugogodišnji urednik časopisa Runner’s World, koji je nastavio trčati i u svojim 70-ima, kaže – „Za čovjeka koji izgleda kao da bi ga mogao otpuhati vjetar koji puše deset milja na sat, Ed samo ide daljei ide dalje, postavljajući rekorde kojima se nitko ne može niti približiti.“
Upitan zašto i dalje trči, Whitlock je iskreno odgovorio da uživa postavljati rekorde i svraćati pozornost na sebe. Njegov pristup ostaje pragmatičan. Kaže da nije nikad iskusio „runners high“ (ili „runners breakthrough“) i da ne trči radi zdravlja. Smatra da su treninzi naporni, a utrkivanje donosi jednako puno neizvjesnosti kao i radosti.
„Pravi osjećaj užitka“, kaže „je kad pređeš preko ciljne linije i zaključiš da si trku odradio OK“!

New York Times, 28.12.2016. JERÉ LONGMAN
Prevela: prof. Ljiljana Tripović, članica Atletskog kluba SLJEME, koja je u lani, u svojoj 70-oj godini istrčala 10 polumaratona!

Share This