Na pitanje: “Tko će napisati tekst o Banjoj Luci?” sve su oči bile uprte u mene. Shvatila sam to kao kaznenu zadaću jer od 18 “brooksovaca” koji su iz Zagreba krenuli na prvi Banjalučki polumaraton i nekoliko pluseva koji su nam se pridružili na dan utrke jedina ga nisam završila. Prejaki tempo u kombinaciji sa suncem i još ne tako jakom trkačkom glavom uzeli su danak. Ali tješi me Vecina rečenica: “Nisi trkač dok barem jedanput ne odustaneš” ili je išlo ovako: “Nisi trkač dok se barem jedanput ne raspadneš”… Što isto čini razliku… No bilo kako bilo, u Banjoj Luci sam se propisno raspala i potom odustala. Imala sam opciju ili na 17. žicati tetu na kiosku sok – jer km nisam imala (ovdje ne govorim o kilometrima nego o kovertibilnim markama) ili hitna, a to bi dodatno zakompliciralo naš dotad divan boravak u drugom najvećem i po mnogima najljepšem bosanskohercegovačkom gradu. No nisu važni oni koji su odustali nego oni koji su završili u ne baš idealnim trkačkim uvjetima… Jedna od dvaju najboljih transfera AK Sljemena u prijelaznom roku, citiram rock’n’roll dinosaura Sašu Stankovića, rekla je da moram napisati kako je bilo uuuuužasno teško… I bez pretjerivanja, bilo je… Zato su pb-ovi Helene, Siniše, Goge tim vredniji… No krenimo redom…

Prije svega kapa dolje organizatorima. Osim manjih propusta na okrepama, cijela priča bila je na nivou prave velike, iako to nije, europske utrke… Više 1200 trkača vrtjelo se u dva kruga 1. banjalučkog polumaratona, a Kenijci su stigli sve do Vrbasa i ostalima, po dobroj staroj navici, pomrsili račune. Veliko hvala navijačima… Brojni i srčani. Navodno je direktor utrke Vladimir Selec tjednima prije obilazio radio i TV postaje kako bi ih osobno pozvao da cijelu manifestaciju podrže u što većem broju. Sve nam se toliko svidjelo da je Gucho odmah nakon povratka izjavio kako se prijavljuje za iduću godinu čim bude raspis. Ostali su se jednoglasno složili. Još jedan plus utrci je i to što je polumaraton bio posvećen ženama u RS i BiH koje još uvijek imaju manja prava od muškaraca i zato su nagrade za dame bile bogatije.

U Banju Luku smo stigli dan prije minibusom kojim je suvereno upravljao vozač Pejo… Hvala mu na tome…. Iako kasnije od planiranog jer je u Staroj Gradiški uvijek neka akcija – danas sam pročitala da se baš na tom graničnom prijelazu često krijumčare rijetke ptice. Mi smo našega Kosa legalno uvezli u BiH, na istome mjestu privremeno nas je zbog nevažećih dokumenata napustio Igor Shapeski, a Siniša je baš tražio frku – kada je carinik ušao u autobus kako bi pokupio isprave, Car je dignuo dva prsta i pitao gdje bi on baš sada mogao na WC… No u hotel Bosna stigli smo u veselom ozračju. Strateški smješten na 10-ak minuta od starta/cilja bio je pun pogodak. Nakon rasporeda po sobama krenuli smo po startne brojeve. I onda se dogodi trenutak kada shvatiš da si ipak došao u neki strani grad kako bi trčao 21 km i pitaš se je li mi to stvarno trebalo? Apsolutno da je, uvijek iznova, bez obzira na “krv, znoj i suze”… Dobro nije baš takva drama 🙂

Lijepom Banjom Lukom provela nas je najljepša Helena, Hreljac… Ljudi, Vrbas je divan! A još kad na obali rijeke jedeš ćevape i piješ orošeno Jelen pivo, life can’t get any better!!! Kombinacija nije najbolja pred polumaraton, ali druge opcije jednostavno nema. Pasalo je, baš… I, naravno, da nam nije bilo dosta. Najbrža među “vodičkama” zatim nas je odvela u jednu jako “hoh” slastičarnicu u shopping centru Boška, kraj kojeg se idući dan odigravala cijela trkačka gungula. Ubili smo se u kojekakvim slatkim kuglama i inim pitama… Sad mi nedostaje dio priče jer sam se odlučila odmoriti pred utrku i ne pridružiti se ostalima u pubu Maratonac te kasnije na bureku. Navodno je bio toliko dobar i vruć da ga je Robi nosio kao malu bebu. Teško mi je reći kako je to izgledalo jer, kako sam rekla, nisam bila tamo pa pustite mašti na volju… Na kraju polumaratona požalio mi se da jedan komad bureka nije uspio provariti do starta.

Bit će da je on kriv za “katastrofalan” rezultat – 1:37:19 🙂 A ja sam možda trebala otići s ostatkom i odraditi sve po ps-u pa bi možda bio i pb, ali učiš dok si živ… Tu je još jedan zgodan detalj. U subotu je Banja Luka bila prepuna maturantica i maturanata i naravno da su jedna ili nekoliko zabava bile u našem velebnom hotelu Bosna. Krasan je to postsocijalistički interijer u kojem još uvijek u svakoj sobi ima pepeljara. No malo se lošije spavalo… Sve je bilo O.K. do trenutka kada sam shvatila da u sebi mrljam: Pa ovu stvar znam… I ovu!!!, a u glavi mi se vrti ideja da bih možda trebala upasti na zabavu. Ali, opet nisam… Jutro je donijelo klasičnu trkačku rutinu.

Najprije prst kroz prozor kako bi se osjetile vremenske (ne)prilike. Nekoliko sati prije starta sve je još izgledalo obećavajuće. Na doručku nam se pridružuju Gabriela i Dragan koji su dan prije trčali na Viru i potom se vozili osam sati kako bi bili spremni za banjalučki start. Jednom riječju – respect! A zatim sve u revijalnom tonu… Kao klasični tremaš spremala sam se puno predugo, presvlačila, pila, ležala pa opet sve redom…Nakon zajedničke fotke ispred hotela uputili smo se prema startu u uobičajenoj Brooks formaciji. A kad tamo – tulum! Koji je ustvari potrajao još satima nakon utrke… Što se tiče same staze, nema se tu bog zna što reći – ravnica kroz najljepše dijelove grada. A jedina pozitivna strana mog odustajanja je što sam u cilju mogla dočekati naše i bodriti ih na zadnjim stotkama. Na kraju je bilo i nagrada za Ivanku i Sonju… Bravo, cure!

A da je BRT puno više od “running teama” dokazao je plesačko-pjevački sastav: Nika, Sanja, Goga, Saša i Zoran koji su bili prava duša posttrkačke koncertne zabave. Fotke su objavljene na službenoj stranici Banjalučkog polumaratona pod nazivom “Brooks baby”, pa ti reci… Naravno da smo se od Banje Luke oprostili ćevapima, pivicom i pjesmom u restoranu Obelix gdje su nas nakon pola sata ostali gosti mrzili, a konobarica obožavala 🙂 Mislim da je sasvim jasno kako ćemo se vratiti iduće godine, samo se nadamo da ćete s nama…