Da vas netko traži da navedete na što vas asocira pojam «bosonogi trkač» («barefoot runner») vjerojatno bi se kod većine vas, atletskih zaljubljenika, na prvom mjestu pojavila slika velikog Etiopljanina Abebe Bikile, kako 1960. gazeći bosim nogama po oblutcima popločenim ulicama Rima postaje olimpijski pobjednik, ruši svjetski rekord i piše maratonsku povijest sa svojih bosonogih 2:15:17. Na drugom bi mjestu mogla biti slika aktualnog svjetskog rekordera, velikog Gebrea, kako kao dječak, s knjigama pod rukom, bosonog savladava svoje prve kilometraže na prašnjavim putovima do škole. Ili pak slika kenijskih plemena s legendarne visoravni Rift Valley u lovu, «atletskoj disciplini» preživljavanja, koja je kroz generacije dala najbolje dugoprugaše na svijetu.

No, rijetki znaju da pojam «bosonogog trčanja» («barefoot runing») danas predstavlja čitav jedan pokret unutar trkačke zajednice, čiji promotori i poklonici pripadaju dijametralno suprotnom kraju civilizacijske ljestvice od gore navedenog iskonskog, prirodnog, etiopsko-kenijskog. Žarište ovog pokreta nalazi se, a gdje bi drugdje nego, u «centru svijeta», u Kaliforniji. A njegova pojava i sve veći broj poklonika samo je još jedan dokaz kako zapadna civilizacija (a naročito ova sjevernoamerička fast-food civilizacija) svakodnevno, udarivši glavom o zid vlastitog napretka, traži načine da se bar u nekom obliku vrati svojim korijenima. Pri tom se, naravno, najčešće opet odlazi u krajnosti. Najbolji primjer predstavnika ove trkačke podskupine, suvremenog bijelog bosonogog maratonca, je jedan od osnivača i gurua samog pokreta – Ken Saxton, 51-godišnji informatičar iz Long Beach California (usput rečeno, upravo je u tom mjestu, na tim plažama, trčala i Pamela Anderson u popularnom «Bay Watchu» – bosa!). Saxton je od svojih 56 završenih maratona, 14 otrčao bos – uključujući i velike maratone poput Los Angelesa i Bostona. On je član vrlo organiziranog i članstvom sve brojnijeg udruženja bosonogih trkača koje nosi službeni naziv «The Society for Barefoot Living» (u slobodnom prijevodu, udruženje onih koji su se odlučili za bosonogi način života). Hvala bogu, na ugodnoj kalifornijskoj klimi!

Šalu na stranu, iako trkačku i životnu filozofiju utemeljenu na potpunom odricanju od obuće, ne možemo okarakterizirati drugačije nago kao ekstremizam, valja napomenuti da u osnovi ove ideje leži sasvim logična znanstvena analiza koja bi mogla biti interesantna i prosječnom, obuvenom trkaču. Naime, antropološke studije pokazuju da su čovjekovi pradavni preci, krajnje laički pojednostavljeno, bili upravo bosonogi trkači. Daniel Lieberman, profesor na katedri za biološku antropologiju na Harvardu, zastupa tezu da je u evoluciji ljudske vrste ključnu ulogu odigrala upravo sposobnost ljudskog organizma za trčanje i to ono trčanje koje iziskuje izdržljivost, a ne toliko brzinu – dakle, dugoprugaško trčanje. U britanskom znanstvenom časopisu Nature Lieberman iznosi teoriju po kojoj su tijela prvih ljudi, onih prvih čovjekovih predaka koji su se uspravili na dvije noge i počeli svoj opstanak temeljiti na lovačkom načinu života, bila prilagođena dugom kontinuiranom trčanju. Tako je ljudsko biće, koje u odnosu na brojne četveronožne zvijeri nema reputaciju brzog trkača, ipak uspijevalo doći do hrane zahvaljujući svojoj ultra-maratonskoj izdržljivosti (plijen bi se prije ili kasnije ipak umorio). Ostatke i dokaze takvog načina lova antropolozi nalaze i u nekim do danas sačuvanim plemenima (često se navodi primjer plemena Bušmana u lovu na zebru). U skladu s tim čovjekovi su preci imali i specijalno razvijene mišiće, tetive, kosti – «opremu» koja im je omogućavala svakodnevno savladavanje velikih udaljenosti. No, valja napomenuti da svu tu «opremu» posjeduje i suvremeni čovjek – suvremeni trkač – samo je ona u toku evolucije uslijed nekorištenja malo zahrđala. Naime, povijest, razvoj, ljudskog roda bilježi prijelaz čovjeka s lovačkog, nomadskog na sve statičnije oblike života (sve do vrhunca statičnosti kod suvremenog čovjeka koji veći dio života provodi sjedeći). Antropološka istraživanja pokazuju da je prijelazom s lova kao primarnog izvora hrane na druge oblike prehranjivanja (poput pripitomljavanja i uzgoja životinjskih te biljnih vrsta) došlo do promjene u načinu kretanja kod tog pra-čovjeka. On više nije većinu vremena provodio trčeći, već hodajući – s prstiju se prebacio na pete te je došlo do bitnih promjena u biomehanici njegovog kretanja. Brojni minijaturni mišići u stopalu, koji su pra-trkaču omogućavali da se fleksibilno odbacuje od podloge, apsorbirajući udarce poput najboljih modela suvremene obuće za trčanje, postupno su atrofirali i izgubili svoju primarnu funkciju. Rapidnim razvojem industrije obuće u ovoj najbližoj nam povijesti ljudsko je stopalo, a pogotovo trkačko (jer naše su tenisice danas prave male svemirske letjelice), sad već toliko zaštićeno da je većina mišića u njemu postala «lijena», prestala vršiti svoju funkciju. Ta je «lijenost» mišićno-koštanih struktura u suvremenom stopalu, po Michaelu Warburtonu, fizikalnom terapeutu iz Queenslanda, Australia, jedan od vodećih uzroka ozljeda kod trkača. Pogotovo onih ozljeda vezanih uz istegnuća zglobova te plantar fasciitis-a, ozljede koja kod maratonaca vrlo često postaje kronična. U trkačkoj se literaturi kao prevencija od ove vrste ozljeda često navodi rad na propriocepciji. Warburton zastupa tezu kako bi najbolja i najprirodnija proprioceptivna vježba u cilju kvalitetnije trkačke biomehanike bilo uvođenje treninga bosonogog trčanja u trenažni proces atletičara. Pri tom on naravno ne misli da sad odmah bosi odtabanate maraton, jer bi to sasvim sigurno imalo upravo suprotan efekt na vašu biomehaniku, a garantirano bi završilo i s ozljedom. Ali jedan postepeni proces uvođenja laganih trkačkih treninga bez obuće u cilju osvješćivanja trkačkog koraka i prevencije od ozljeda postupno prihvaćaju i brojni elitni atletski treneri te njihovi puleni. Dobar je primjer Olimpijac, maratonac Pete Pfitzinger koji je u suradnji sa svojim timom trenera, liječnika i fizioterapeuta prihvatio metodu bosonogog trkačkog treninga. On danas trči bos nekoliko puta tjedno, no da bi se došlo do te razine valja početi izuzetno sporo i pažljivo. Kao da ste trkački početnik, treba u početku trčati samo po nekoliko minuta te izmjenjivati trkačke dionice s hodačkim. I naravno najbolje je odabrati mekanu i sigurnu podlogu kao što je na primjer trava na stadionu ili pak pješčana plaža – poput one u «Bay Watch»-u!

 

«Ljudsko stopalo je istovremeno umjetničko djelo i vrhunski mehanizam.»

Leonardo Da Vinci

 

 

Abebe Bikila ipak nije najbrži bosonogi maratonac u povijesti. Najbolji rezultat u maratonu otrčanom bez tenisica i čarapa ima Indijac Shivnat Singh (2:12:00), na drugom mjestu je Bikila (2:15:16), a treći je Marokanac Radouane Radimi (2:18:13).

 

Web stranice na kojima o trčanju bez obuće govore gurui ovog neobičnog pokreta, ali i obični trkači koji se ovom metodom koriste kao još jednim tipom treninga:

www. runningbarefoot.com

http://www.barefootted.com

 

 

Veronika Jurišić

Share This