Kad pričam o događajima kao što je Ljubljanski maraton, ljudi koji me ne poznaju obično steknu dojam da pričam o Olimpijskim igrama na kojima sam, očito, pobijedila. A ja pričam o jednoj maloj, slatkoj Ljubljani, koja nasuprot te svoje malenkosti ima ogromnu dušu…

A Ljubljana je iz godine u godinu, i tako već 18 godina, istinski domaćin maratona koji svoju punu veličinu nosi u ljudima koji se brinu da nikome ništa ne nedostaje tijekom utrke i u ljudima koji duž gotovo cijele staze plješću, viču, mašu, navijaju, ne zato jer im je netko rekao da bi to trebalo biti tako, nego zato što je to već duboko usađeno u njima. Nije to maraton od 40 tisuća ljudi, nije skup, nije jedan od najvećih na svijetu, nije elitni, ali je zato jedan od onih kojima ću se često vraćati. Pa krenimo…

Za razliku od prošle godine, ove se godine nekoliko nas skupilo i odlučilo otići u Ljubljanu dan ranije. I tako smo se Mario, Vjeran, Silvano, Ivan i ja potrpali u auto i stigli na svoje odredište već u subotu prije 1 popodne. Dan koji nam je pružio beskonačno puno smijeha ukratko je izgledao otprilike ovako:
„Gladan sam“ – „Žedan sam“ – „Moram pišat“ – „Gladan sam“ – „Prejeo sam se“ – „E, gle onaj kolač, drugi odozgo s desne strane!“ – „Gle onog klokana, iz Maribora me došao ovdje tražiti“ – „Ja ne znam dal da naručim srednju il obiteljsku pizzu. Da mi ne bi srednja bila premala?“ – „Želim da sjednemo“ – „Noge me bole“ – „Tko će sad žrtvovati svoje noge i ići do onog interspara vidjeti do kad radi?“ – „Ajmo kupiti sokove/gelove/vodu/čokoladice/čarape/tenisice/nove hlačice za sutra…“ – „Žedan sam“ – „Piša mi se“

Dakle petero odraslih ljudi, čija je prosječna starost, kad se zbroji i oduzme, oko 30 godina, ličilo je na pravu malu veselu vrtićku skupinu. Po maratonskom sajmu i po gradu sretali smo nama drage ljude iz Zagreba, konzumirali beskonačne količine hrane, vode i izotonika, koristili svaku moguću priliku za sjedenje, na kraju krajeva pričali i o tome što nas sutradan čeka, hoćemo li prokuhati ko pilići, tko će, s kim i kako trčati… Obišli smo i start/cilj uz nezaobilazno fotkanje, meni su već nailazile prošlogodišnje slike u glavu, već sam znala kako će to sutradan izgledati, što je zapravo bila genijalna stvar jer me nabrijavalo do neba. Sve u svemu, dan prije onog dana za koji se spremamo i po pola godine prošao je ispunjen dobrim vibrama, smijehom i pozitivnom energijom.

Slučajnost je htjela da se noć prije maratona mijenja vrijeme i to u povoljnijem smjeru, ostavljajući nam sat vremena više za spavanje. Ujutro smo, pošteno naspavani (osim Ivana koji je do 4 ujutro čuo pijane turiste u hostelu), krenuli s posljednjim pripremama. Dres, čipovi, broj, šalabahteri, sve je već bilo spremno. Oko 9 smo krenuli prema startu i tu počinje dan za pamćenje… Dan kojeg se onako ugodno bojim svaki put. Zašto? Ovoga puta zato što sam nedavno dosta skočila na bolje u formi i znala sam da mogu puno, ali ujedno u strahu da od sebe očekujem previše i da ću puknuti.
Tu počinje ono za što se ja bojim da riječi nisu dovoljne, ali pokušat ću. Tisuće uzbuđenih ljudi, gužva, nemir, skakutanje, smijeh, sve. Srećemo neke naše; sa svima pričam ali nekako već lebdim negdje u sebi i vrtim svoj film. Umjesto u planiranu treću zonu, uletavamo u drugu jer ulaz u treću u toj silnoj gužvi nije ni na vidiku. Startamo 5 minuta nakon službenog starta i ludilo kreće…
Dogovor je bio sljedeći: Ivan je ranije otišao na zagrijavanje i starta sam jer ide znatno brže od nas ostalih. Mario, Vjeran, Silvano i ja krećemo zajedno, pokušat ćemo odraditi vrijeme maratona 3:45, odnosno Mario s nama ide na oko 1:52 polumaraton (utrka se sastoji od jednog kruga za polumaratonce, a dva za maratonce). Ne bih sad puno htjela zamarati s informacijama „to je tempo taj-i-taj, u tom-i-tom kilometru mi je tempo bio ovakav il onakav“ pa ću pokušati minimalno baratati brojevima (nekad ću ipak morati, sorry for that :D).

Prvi krug u Ljubljani je ludilo. Istovremeno i pozitivno i negativno ludilo. Negativno jer puno ljudi moraš zaobići, od puno njih si brži, teško je doći do okrepe, gubiš dragocjene sekunde, ali i dragocjenu energiju, koje ne želiš gubiti. Pozitivno zbog svega ostalog… Trkača ima beskonačno, ljudi uz stazu su ludilo, podržavaju sve, svi su im pobjednici. Mala djeca koja jedva stoje na nogama ali ti daju ‘five’, žene koje drže transparente za muževe i obrnuto, dio staze na kojem uvijek bude skupina ljudi sa zastavama različitih zemalja, između ostalog i s hrvatskom zastavom; glazba, orkestri na više mjesta, zvučnici, glasni beatovi, mahanje, buka… Letiš. Svi smo se super držali cijeli krug, Silvano nas je ponekad upozorio da smo prebrzi, i tako smo krug prošli točno po planiranome. Mario nas je ostavio iza sebe na 16. kilometru i skinuo minutu s planiranog vremena, tako da je svoj prvi polumaraton završio za 1:51:17 🙂

Drugi krug? Čudesno… Još uvijek se naježim od pomisli. Dakle, dolazimo na prolaz polumaratona i ja uslijed te ludnice i glazbe i publike ubrzam. Dečki me upozoravaju da usporim, a ja im odgovaram da me više ne moraju upozoravati oko prebrzog tempa, jer jednostavno imam potrebu da se prepustim atmosferi… I tako sam umjesto 5:19 po kilometru, koliko bi trebalo trčati za maraton 3:45, imala kilometre brže po dvije, tri, pet, nekad i deset i više sekundi. I ostavljam njih dvojicu negdje iza sebe. Kako? Ne znam. Ali mogla sam, noge su mogle i išlo je. U malom džepu hlačica u kojima sam trčala imala sam spreman mp3 player za krizne situacije (tek sam nedavno otkrila čari trčanja s glazbom, al o tome drugom prilikom), i tako u tom svojem super tempu dolazim na 32. kilometar i osjećam onu težinu u nogama koje se bojim. I stavljam slušalice u uši, palim glazbu… Polijećem, ali doslovno. Bez da sam u ijednom trenutku pomislila „ajme, još 10 kilometara mučenja u ovom tempu“, počnem skakati, mahati rukama u ritmu glazbe u ušima, smijem se, vrištim od smijeha!

Cijelo vrijeme se smijem, cijeli krug. Kad kažem cijelo vrijeme, mislim na to da su me obrazi boljeli narednih dan-dva od smijanja. Ljudi sa strane u nevjerici počnu pljeskati i vikati čim me vide. Zašto? Jer se ja ne prestajem ceriti i mašem im i letim. Kad vidiš da drugi padaju a ti se podižeš, kad ti Jessie J u ušima vrišti stih „I’m still rising“ a ti zaobilaziš čitave skupine trkača… Letenje. Trideset peti kilometar, moj Garmin pokazuje tempo cijelog kilometra 4:59. 4:59!! I još uvijek idem. Noge malo bole, al eto, mene i dalje taj svijet vuče i te me emocije nose. Mašem svima koje vidim na stazi, kao nadrogirana, toliko sretna da mi se u trenucima čini da sanjam…
I tako dolazim na zadnja dva kilometra. U ušima Sia pjeva stih „I’m bulletproof“, ja i dalje letim… Taman odlučujem maknuti glazbu iz ušiju da uživam u atmosferi zadnjih kilometara, i stiže me Brane, drago lice čudesnih trkačkih uspjeha (i o tome jednom drugom prilikom), a ja iz sve snage vrisnem od veselja. Vukao je prijatelja pa odlazi ispred mene, a ja u isto vrijeme plačem i smijem se, sve više u nevjerici, svjesna koji ću rezultat uspjeti istrčati… Približavam se cilju, zvukovi s razglasa su sve glasniji, ljudi uz stazu ponovno sve brojniji… Manje od kilometra prije kraja čeka me Mario i trči uz mene, „Ajde mico, rasturaš, još samo malo“… Publici uz stazu to je njegovo trčanje sa mnom valjda bilo toliko dobro da su bili još glasniji, još luđi… On mi prije zavoja govori, „Ajde do kraja sama“, iz publike čujem Tanju kako navija za mene, a kao šećer na sve to iz zvučnika čujem „Marijana Bojić iz Labina“, jer nisam ni znala da sam se prijavila pod Labin, a ne Zagreb… Prođem ciljnu liniju i automatski gasim Garmina bez da uopće pogledam vrijeme, odbauljam svoje po medalju i majicu i taman dočekam Vjerana i Silvana, koji su sada novopečeni maratonci s rezultatom 3:44:59 (dobro, Vjeran je posebna priča, ali to se već dosta dobro zna :D)… A tek onda shvatim da sam istrčala maraton za 3:42:52, cijelih 14 minuta brže nego na proljeće.

Smijem se, pa plačem, pa se opet smijem. Korakom puža pronađem svoju bolju polovicu i Ivana, noge su mi kao od drva ali nije me briga, na vrhu sam svijeta. U nekom mutnom, sretnom bunilu odlazim na masažu, presvlačenje, odlazim među ekipu Sljemenaša i Brooksovaca, čujem predivne priče o prvim polumaratonima, o osobnim rekordima, čekamo naše nove maratonce i maratonke da dođu, ja ih sve gledam i slušam u nekom svojem blaženstvu…

Jedna od najljepših vijesti koje sam čula nakon maratona bila je ta da se Veronika, kao šlag na fantastičnu sezonu koju je odradila (državna prvakinja na 100km, viceprvakinja u maratonu, prvakinja u planinskom maratonu + ekipne titule), spustila ispod tri sata, odnosno odradila je maraton za 2 sata i 59 minuta!

Za mene je trčanje uvijek bilo – i uvijek će biti – stvar emocija, psihe, mentalne snage, borbe sa samim sobom i svojim granicama. To ne znači da podcjenjujem vrijednost treninga (upravo naprotiv), ali možeš biti fizički najspremniji na svijetu, ako se u glavi raspadneš, nema ti pomoći… I na kraju krajeva, da to nije tako, nikad ne bismo znali gdje su nam granice, što sve naše tijelo zaista može (da, tu mislim i na treninge), koliko zaista možemo i što nas uopće može zaustaviti… Zaista smo svi nanovo porušili svoje granice i, na kraju krajeva, svaki put kad pobijediš jednu takvu granicu, znaš da su tvoje mogućnosti nešto čemu još dugo neće biti premca. I da te nitko ne može zaustaviti!

Od srca čestitke svim Brooksovcima i Sljemenašima na velikim ostvarenjima u Ljubljani, veliki ste!

Mare