Obično se izvještaji s utrka pišu tako da krenete s tekstom tipa „došli smo na mjesto starta…“… no ovo nije takav tekst. Kao prvo, ovo je više putopis a manje osvrt na utrku (sjećate se onog projekta Camel Trophy? E tako nekako samo bez deva i trofeja) a kao drugo – koga više zanima kako je izgledao start i cilj na nekoj utrci i koliko se ljudi okupilo na istoj? Nikoga. Dobro, možda Krajcara i Maloševca… i za njih sam pripremio kratki dio teksta koji se i time bavi 🙂

No krenimo redom.

Dan 1 – Krbavsko polje i Akindžije

Krenuli smo put Hvara u buđenje dana godspodnjeg, 24. Ovog mjeseca, ljeta gospodnjeg (buđenjem my ass… dok su se sljemenaši probudili, ja sam već treću kavu popio) a plan je bio vrlo jednostavan – doći do splitske trajektne ruke do 14h i ukrcati se na trajekt koji kreće u 14.30h. Plan jednostavan da jednostavniji ne može biti – vremena ko u priči, vrijeme prekrasno.

Dakle, već pretpostavljate… prvi zadatak našeg Hvar-Challenge-a je bio definiran – kako zakomplicirati taj put prema moru.

Sišli smo s autoputa u Karlovcu i na moj upit Janku

–          A zašto?

On je odgovorio

–          Htio bi popit kavu na plitvicama.

Kako mi to prije nije palo na pamet. U čovjeku se probudila iskonska želja da popije kavu na plitvičkim jezerima a ja to nisam prepoznao… ni Žana… ni Veronika… no ko smo mi da se bunimo? Obična cesta it is… i polagano preračunavanje vremena koliko nam treba do Splita… ajd ok… još sve stignemo. Valjda.

Da sad ne gnjavim time kako smo pili kavu u hotelu na Plitvicama (da, onaj pored kojeg je bio start plitvičkog maratona), bolje je da se skoncentriram na činjenicu da smo ubrzo nakon toga krivo skrenuli, a Jankoviću vjera ne dopušta okretanje natrag. Jer „ako smo ovuda krenuli, ovuda i idemo“. Hvala Bogu kojem se moli da je u tom trenutku nastupila kriza vjere te je odlučio okrenut auto i vratit se na pravi put… da smo nastavili vjerojatno bi naše face gledali na pakiranjima mlijeka nakon što bi nas progutao lički mrak.

Cesta (ovaj puta prava) dovela nas je do prekrasnog polja a razgovora koji se u tom trenutku u autu odvijao ne bi se posramio ni David Lynch u svojim najpsihodeličnijim uratcima.

Janko: Vidi ovo polje… jel to Glamočko?

Ja: Ne, Glamočko je u Bosni.

Janko: Gdje u Bosni?

Ja: Kod Livna (op.a. zemljopis mi je jako loš al sam slučajno bio u Livnu pa mi se posrećilo da znam taj podatak).

Janko: A što je onda ovo.

Žana (odostraga): Jankoviću ne zajebavaj i vozi.

Veronika (odostraga): Krbavsko polje!

Janko: Lako je s mobitelom i wikipedijom. Šta kažu šta je tu bilo?

Veronika: Bitka… kaže da je 8000 turaka razbilo 13.000 domaćih koje je predvodio ban Derenčin.

Ja: Svašta… dobije tako po nosu i onda ulicu po njemu nazovu.

Janko: Kakvu ulicu?

Ja: Derenčinovu… tamo je crveni križ.

Janko: aha…

Žana: Janko, ne zjakaj, pazi da ne promašiš izlaz na autoput.

Veronika: Al gadni bili ti Turci… neke Akindžije

Janko: Neki specijalci turski

(2 min. Pauze  i razmišljanja)

Janko: Majku im, gdje nađe taj Derenčin 13.000 ljudi u ovoj vukojebini.

Taman smo završavali ovaj krasan razgovor kad se pred nama ukazao autoput na koji smo ipak odlučili uskočiti kako bi stigli na trajekt… uključili se i do Splita proveli vrijeme u tišini i kontempliranju kako su te Akindžije bili mudri ratnici. Na knap, stigosmo na trajekt i krenusmo put (oprez:poezija) otoka čiji su se magloviti obrisi ocrtavali na horizontu.

Dan 2 – Hvarski polumaraton ili Ko bi doli, gori ustaje… ko bi gori, dole pada (citat iz Osmana, u čast Akindžijama)

Teško se bilo oporaviti od ovako inspirativnog puta u tako kratko vrijeme i kvalitetno se psihički pripremiti za zahtjevni polumaraton koji je uslijedio sljedeći dan… no uz +50 i popriličnu vlagu ništa nije nemoguće – jedna vruća(?) noć i jutro ispunjeno carboloadingom (hrenovke, kajgana i pekmez) učinilo je čekanje na start trke nevjerojatno laganim…

Fast forward -> stojimo na startu utrke a Janković drži u nebo uperen startni pištolj. Ja do tog trenutka nisam imao pojma da se start označava zvukom „klik“ a ne pucnjem. Očito sam gledao previše filmova u kojima je, na startu neke utrke, pištolj zaista i opalio pa sam zaboravio da se prave trke startaju šupljim klikom.

Drugim riječima, za one koji baš ne vole nategnutu ironiju, reći ću vrlo direktno – Jankov startni pištolj nije opalio. OPET. Molimo dobrovoljne priloge da mu za sljedeću utrku kupimo Haubicu kojom će napokon moći startati trku u velikom stilu.

——— početak opisa utrke ———-

Krenuli smo. Bilo je vruće. Bilo je puno penjanja. Pa je onda bilo spuštanje. Vidik je bio prekrasan. Spuštanje s vrha točno u vrijeme zalaska sunca. Zadnja dva kilometra u mraku. Cilj u samom centru Hvara s hrpom turista koji plješću ko da su Obamu vidjeli. Ulazak u cilj.

——— kraj opisa utrke ———-

Mislim, stvarno… kao da vas interesiraju detalji svakog kilometra… uostalom neću kvariti ugođaj ako se odlučite ići na ovu utrku sljedeće godine. Jedino što mogu preporučiti kao savjet – trenirajte brdo prije ovog polumaratona… i to dosta 🙂

E da, još jedna stvar… Skoro smo imali ritualno spaljivanje Jankovog laptopa na glavnom hvarskom trgu u čast nefunkcioniranje istog pred samo printanje konačnog poretka natjecatelja. Na sreću laptopa i ekosustava hvara, laptop je proradio i liste su isprintane… no to nije spriječilo da ne dođe do omanjeg incidenta prilikom proglašenja pobjednika po kategorijama… al to neka vam Janković ispriča.

Dan 3 – Bijesni psi Čavoglava (ovo nije metafora)

*puf* eto nas opet na trajektu.

Vođa puta je odlučio da bi bilo šteta da na putu prema Zagrebu ne obiđemo Čavoglave! Potpuno razumljivo… ko bi normalan htio na autoput i brže do Zagreba? Ma ne… nehajno se provesti autocestom a ne okrznuti Muć, Ružiće, Čavoglave bilo bi stvarno neodgovorno. No, koliko god ovo zazvučalo ironično (što je i bila namjera) ta odluka uštedjela nam je sate zajebancije po autoputu koji je bio zatvoren zbog požara. Moram Jankovića pitat za neke parove u sljedećem kolu neke lige na kladionici… dobro ga ide.

Od tog trenutka na dalje, put prema Zagrebu pretvorio se u pravu avanturu… dva dana puta učinili su da svi izbacujemo idiotske komentare iz sistema, čak i više nego obično i vrlo često smo svi grupno plakali od smijeha dok smo prolazili pored „Mućkog Đubreta“ (kontejner za smeće u Muću) i presušenog jarka širine jednog metra za koji se ispostavilo da je rijeka – Čikola (Thompsone, normalno da neprijateljska noga nije kročila tamo, ko će pronaći tu zabit).

Speaking of Čikola, vrlo brzo došli smo do skretanja za mitsko mjesto Čavoglave, te hrabro odlučili posjetiti ga i vidjeti to čudo lokalnog folklora. Polako smo ušli u Thompsonovo rodno selo i u nevjerici shvatili da su Čavoglave 5 kuća i 1 crkva. Mislim, nismo očekivali Manhattan ali ono… barem 10 kuća bilo bi ok.

Ali zato je tu bio TENK! Aha… pravi pravcati tenk… a Žana je oduševljeno iskočila iz auta jer je nepisano pravilo da se na tenku čovjek mora slikat! 🙂

I tad je uslijedilo ono što ćemo vjerojatno prepričavati još godinama – na izlasku iz Čavoglava dočekao nas je čopor crnih pasa na cesti (al stvarno crnih i stvarno čopor, barem 10 njih) koji su osiguravali da vam ne padne na pamet kročiti iz auta van… no ne biste imali ni zašto – nakon 100 metara došli smo na scenografiju na kojoj je vjerojatno snimano spuštanje rovera Curiosity na Mars – OGROMNA prazna površina bez ikakvog znaka života sa samo jednim detaljem koji odskače – tabla „Parking“ na sredini iste. Bizarno i smiješno. Dobro da tad nismo znali kolko smo na knap s benzinom jer bi ozbiljno počeli ozbiljno preispitivati bitne životne odluke… poluokret, put natrag… i kladim se da sam vidio kako se jedan od onih Baskervilsko-Čavoglavih pasa zaletio da nam gume izgrize… na sreću fulao je.

U maniri puta prema Splitu, tada smo odlučili da je dosta zajebancije i uputili se na najbliži izlaz prema autoputu kako bi ipak stigli kućama prije ponoći… s obzirom na kišurinu koja se ubrzo spustila, bila je to samo još jedna u nizu dobrih ideja koje smo donijeli ta zadnja dva dana 🙂

I taman kad mislite da je avanturi došao kraj, u Klinča Selu izlazimo s autoputa (kao zbog gužve u Lučkom jel.) i na pitanje vozaču – kud sad idemo? – odgovor je bio poprilično očekivan:

–          A gdje je zabava doći autoputom do Zagreba? idemo preko Sljemena…

A i ja isto pitam gluposti 🙂

Do sljedeće avanture, ostajte mi pozdravljeni!

SiMke