Iliti kako smo jeli, pili i otrčali madridski Rock`n` Roll Marathon 2015.

Kako smo se Costa (kasnije Jorge) i ja (Posvudusha aka Rosalita) spontano (i brzopleto) odlučili za putovanje u Madrid na utrku, još se spontanije naše 6-dnevno putovanje pretvorilo u mali maturalac punoljetnih i neozbiljnih jedinki.

Puna četiri mjeseca otplaćivali smo avionske karte i smještaj, naručivali i tiskali majice te bacali ideje gdje ćemo sve ići, što ćemo raditi, što ćemo jesti… Zoki (moj Urban kompić) proveo je u Madridu nekoliko godina te mu je u to vrijeme Madrid postao prvi dom. Danas Zoki trči zagrebačkim nasipom, obroncima Medvednice i inim zagrebački mjestima s respektabilnim trkačkim vremenima.

Uglavno, spontano ili ne, dobrovoljno ili ne, Zoki (madridski Miguel) je postao naš oslonac u Madridu, vodič, pratitelj, domaćin – zovite ga kako god hoćete. (Je li nam bila prednost njegovo poznavanje grada, prosudite sami na kraju ovoga teksta.)

Priča o madridskoj utrci može biti vrlo duga i kratka, a ako ste bili među onim sretnicima koji su facebook frendovi s članovima ove male ekspedicije, onda sam sigurna da ste primali gotovo i live prijenos iz Madrid. Citirat ću našeg Simkea: „Probudim se ujutro, otvorim paštetu kad u njoj debosi u Madridu.“ Kako smo se dobro zabavljali, bilo je sve manje onih poruka koje su blagonaklono pozdravljale našu avanturu, a sve više onih – „Kad ćete se više vratiti!“.

U dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, ali se toliko toga događa u samo jednom danu da sam i nakon puta imala osjećaj da je sve to trajalo puno više od šest dana. U Madrid smo pristigli u četvrtak uvečer, a utrka je bila (tek) u nedjelju sa startom u 9h u parku Retiro. Smještaj smo pronašli u centru (kvart Latina) koji je preko dana nekako puno ugodniji. Uvečer su ulice prepune tamnoputih lica, ali moram reći da nismo imali nikakvih nezgodnih susreta.

Dva dana do utrke za koju bi se kak ti trebalo pripremiti posebnim režimom prehrane, možda čak jedan lagani trening, rano spavanje i nacejanje s vodom. Moram priznati da smo tu bili prilično rigorozni i u potpunosti smo bili u utrci i pripremali se za nju: jeli smo mnogo pršuta, sira, tortillas con patatas, pinchose sa svim prilozima, i hrpu drugih malih zalogaja da se ipak ne ugušimo od hrane; odradili smo svaki dan laganu šetnju od cca 15-20 km, ali zaista laganu; o spavanju smo razmišljali pa smo nastojali leći barem do 2 sata; i ono najvažnije hidratacija nije izostala – popili smo nešto vode između pive i zalogajčića.

Tijekom prvog izlaska u jedan od lokalnih barova (nakon što smo odgledali flamenco), nabavili smo si šeširiće koji će nas pratiti svih ostalih dana i po kojima ćemo se lako raspoznavati. Ako se ikada budete pitali, tko lud kupuje sve one drangulije od uličnih prodavača, izađite van u dobrom društvu, odgovor će vam sam doći – kao i nama. Uglavnom, naš Jankec (kasnije Franco) je, kao i pola Hrvatske, mogao pratiti sva zbivanja on-line i njegov komentar „ak ovi debosi završe utrku, ja ću biti najbolji trener“, bila nam je vjetar u leđa pa smo si samo dali truda da sve odradimo baš onako sportski. Dečki su noć prije utrke legli nešto iza ponoći, jako dobre volje. Ustajanje je bilo u 6, a utrka u 9h. Sve po planu. Baš kako bi se i trebalo pripremati za utrku, baš!

Netko bi rekao – utrka ko utrka, ali onaj tko protrči Madridom (polumaratonsku verziju) reći će kao je ovo jedna od ljepših i ugodnijih utrka. Tisuće trkača, lagane i duge uzbrdice (osim one pred samim ciljem), i još duže nizbrdice koje odmah osjetite u svojim nogama. Vjerujem da je polumaraton bio tim lakši jer je najveća uzbrdica bila tek pred ciljem, dok su maratonci posljednju trećinu imali uzbrdicu cijelim putem (uključujući i onu pred ciljem). Vrijeme je bilo idealno za trčanje – bez sunca, svježe, a kiša je tek pala nakon 2,5 h, nakon čega nije prestala padati dok posljednji maratonac nije ušao u cilj. E njima je već bilo problematično. Umoran, mokar do kože i onda još uletiš u cilj i skužiš da se nemaš gdje presvući na suhome! Jedna velika zamjerka organizatorima oko ovoga. Ako ne vjerujete koliki je to problem, pitajte našeg Jesusa (aka Matića) koji je od straha hodao tri metra iza Helene (aka Isabela) koja je rigala vatru upravo iz prije navedenog razloga (k tome je zaboravila ponijeti suhi donji dio, što je skužila tek kad je skinula mokre tajice te ih potom morala natrag obući. E, to ti je peh).

Moj doživljaj? Nisam trenirala dobrih četiri mjeseca. U posljednja tri tjedna prije trke uspjela sam skupiti 50-ak kilometara s najvećom dužinom od 12 km (ujedno i najveća dužina od 25.12.2014.) Uz nedostatak kilometara, treninga i samo s viškom kilaže i volje, ma rekoh – Idem se guštati. I tako je i bilo. Iako sam trč(kar)ala pun kufer dugo (cca 2,5 sata), uživala sam kao nikada do sada! Pa gle, ja ipak mogu trčati! Većinu utrke sam se dobro zabavljala gledajući masu ljudi ispred sebe. Prvih 5 km bilo mi je najtežih, ali nakon toga kada je došla okrepa i kada sam osjetila nizbrdicu, nisam mogla ne nasmijati se. Niti u jednom dijelu utrke nisam pomislila, da možda neću moći završiti utrku, ništa me nije boljelo, nisam imala izgovora. Trčala sam pet po pet, prošetala okrepe, a kada sam prešla pola utrke, samo mi je prošlo kroz glavu „Vau, to je to. Pa ja to zaista mogu!“ Unatoč svom vremenu, koji je daleko ispod mog PB, ovo je bila utrka koja mi je najbrže prošla, u kojoj sam pustila jednu suzu jer sam shvatila da me još uvijek noge mogu nositi, u kojoj sam prohodala zadnju uzbrdicu i u kojoj sam nikad ponosnija utrčala u cilj i zasluženo dobila jednu od ljepših polumaratonskih medalja; i veliko bravo i veliki poljubac od svog Jorgea (aka Costa) koji zna koliko mi upornosti treba za svaki korak.

Nakon trke, kiša je lijevala ko iz kabla, a Jorge me uporno razvažao duž ciljne ravnine ne bi li pronašao ostatak ekipe, iako sam mu natkunula da je Zoki sigurno našao pivu u zaklonu i da nas tamo čeka. I tako je i bilo! Nastavili smo s hidratacijom, skupljanjem ostatka ekipe i prepričavanjem dogodovština te neizostavnim uploadanjem fotki čim je bio dostupan wifi.
Ovaj madridski maraton začinili smo izlaskom na zajedničku večeru i druženje u istom onom baru od prije neku večer. Francu (aka Janko) odali smo počast na istrčanom 90 maratonu i prodali ga Realu te pošteno proslavili Carev rođendan.

Dan poslije skočili smo do Toleda te ostatak vremena iskoristili za upoznavanje Madrida i šoping. Skupili smo još hodačkih polumaratona u nogama, dobro se putem hidratizirali i smijali do suza. Ne mogu se oteti dojmu da je Franco zasigurno često ponovio rečenicu „Ja ne mogu vjerovati, koji debosi.“, svaki puta kada bi vidio novu sliku, novi selfi, novi filmić. Ipak, sva ta dokumentacija ne može prenijeti dobru atmosferu koja nas je pratila cijelim putem. Ako već nismo gubili kalorije hodajući, zato smo se svakodnevno smijali do iznemoglosti i grčeva u vilici. Definitivno bolje od ijednog maturalca.

Teško mi je zamisliti da će se ovakav izlet ponoviti. Neće, to nije moguće. Ali sam zato sigurna da će svaka naša nova trkačka avantura biti još jedan razlog više zbog kojeg ćemo nastaviti trčati i jednog dana prepričavati naše doživljaje onima koji možda budu tek radili svoje prve trkačke korake, ili onima koji nikada neće shvatiti zašto trčimo. Ipak, jedno je sigurno – bruksovci se znaju dobro zabavljati, gdje god bili.

Molim vas, pitajte me zašto trčim! Sigurno ćete požaliti 🙂

Posvudusha (aka Rosalita)

Share This