…iliti anti motivacijski pokušaj odgovaranja prije nego zaglibite u BRT-u.

Dakle, puno je razloga i motivacijskih tekstova za priključivanje BRT školi trčanja. Svi izvrsni, svi iskreni, svi stvarni. Ja ću pokušati suprotno, pokušati ću Vas odgovoriti a vi probajte odoljeti.
Dakle prvi dan škole, negdje u listopadu trčali smo dvije minute pa hodali dvije minute i tako naizmjence 4 puta. Mislila sam da ću dušu ispustiti, da će mi srce iskočiti iz grudnog koša. Ne sjećam se točno, al čini mi se da smo tako prošli kilometar i po il cak 2 (kada upoznate Boženu i shvatite da hoda brže nego što vi trčite, sve će Vam biti jasno). Koja pobjeda! Zadnji put sam najvjerojatnije trčala 2 min u komadu za vrijeme faksa (dakle prije kojih 15-tak godina) za tramvajem. Od tada sam svoju stražnjicu fino razmazila u automobilu. Janko je rekao da je to najteži trening koji nas očekuje. A iako sam ga gledala onim pogledom što li sad ovaj trabunja ili kako bi on to uopće mogao znati kada trči vjerojatno od rođenja a ne od 38., bio je u pravu! Stvarno je to bio najteži trening.

I krenulo je s vremenom, trčiš. I trčiš. I u čudu gledaš kako kilometraža raste. Ali nije sve tako jednostavno. Puno je tu pitanja, puno je tu briga, puno dvojbi.

Razmislite prije nego se pridružite BRT-u jer imam osjećaj da utječe na inteligenciju. Dakako ne pozitivno. Dakle nivo i opseg pitanja koji je izlazio nakon svakog treninga iz mojih usta, blago je zabrinjavajući. Koliko smo pretrčali? A u koliko vremena? 5 km u 35 minuta? Ma nemoguće! I čudiš se tome i veseliš poput malog djeteta. Samo što nemaš 7 godina. Stvarno sam se par puta u svojim spontanim reakcijama i čuvši samu sebe što pitam i što me veseli zabrinula za svoju inteligenciju. Što joj se to događa? Valjda me prestigla negdje uz put. Ne razumijem. A tek razgovori. U prvih par mjeseci svode se na Jesi uspjela? Jesi! Ma bravo. I to je to. I to te veseli.

E, a onda dođe prosinac i tema razgovora se lagano mijenja. I sad opet razmislite da li želite početi trčati jer trčanje kod nadobudnih početnika BOLI! Dakle nakon par mjeseci tema razgovora tipa Jesi? Jesam. Bravo. prelazi se na razgovore o bolovima (sad smo već na preko 10 km). Tu postajem malo inteligentnija jer si dajem u zadatak da ću JA pronaći na Internetu (jer Internet zna sve) zašto mene na 2.3 km boli lijeva potkoljenica. I nakon sati ako ne i dana provedenih na Internetu za vrijeme posla, i dalje ne razumijem zašto ima toliko različitih dijagnoza o istom kad je bol jedna. Dakle, da se vratim na temu, sada naši razgovori dobivaju drugu dimenziju i više nije prioritet broj pretrčanih km (shvatiš da u biti možeš) nego jel te boli kuk, koljeno, leđa, gležanj, nožni prst. Stvarno se ponovi il nauci sva anatomija bar donjih ekstremiteta. Sve. Sve počinje boljeti. I onda pitaš Katju jel to normalno, pokazuješ prstom gdje i kako i u kojem trenutku a ona odgovara, Ma proći će, mene je prve dvije godine sve boljelo. A ja si računam, evo već sam na 5. mjesecu trčanja u svom životu, pa ako je po Katjinom, bol samo što nije prestala. 🙂 I još uvijek su mi teška prva tri kilometra jer me stalno nešto boli. Al naučiš ignorirati.

I razmislite dobro, ako je jedan od vaših razloga za prijavu mršavljenje. To mi je bila nada. Mislim si ako se do sad ne bavim apsolutno ničim, ovo će biti kao od šale, a maratonke su tako lijepo vretenaste i mišićave na elegantan način! I nadasve lagane. E tu moram priznati da su nekima / većini uspjela čuda, al kako iznimka potvrđuje pravilo evo mog primjera. Dakle, Janka se sluša kao Boga. Tu nema polemike. Janko kaže prije treninga (a meni je to 3 puta tjedno) je obavezan carbloading. A ne možeš njega ne poslušati! Doduše, možda on i je ne zamišljamo iste količine. Al nisam je kriva sto Zvečevo proizvodi onu čokoladu s brusnicama samo u ambalaži za 200 grama. I ups evo je! Kila, ako ne i dvije gore. Al mislim si ja, tješim se, e to je od sigurno od povećanja mišićne mase. I je. Samo kud bas na listovima. Nije li moglo to nekako drugačije započeti, npr. s trbušnim mišićima? Očigledno postoji neki redoslijed na koji ja nemam utjecaj… A control freak sam po horoskopu.

I razmislite opet, jer meni je to i skup sport. Npr, pedikure su mi sada malo češće, jer mi je za sada otpao lijevi nokat na nožnom placu a desni je tek počeo plaviti. I tu je moja greška doduše (ne kupovati tenisice s onom zaštitom naprijed). Na greškama se ući. Al, ne možeš sve baš predvidjeti na početku.Pa tajice, pa majice, pa rukavice, ništa nužno, al veseli.

I razmislite isto jer trčanje utječe i na vas privatni život. Janko tu i tamo savjetuje da se veće prije dužeg treninga (a sad je relativno sto je duzi trening) ili trke dobro odmorimo i po mogućnosti spavamo sami. I to sam poslušala. Budući da trčim 3 do 4 puta tjedno i da sam taj dan bas jako umorna jer i trčim i radim zapitajte se kako trčanje utječe na privatni život (čak i bez glavobolje).

Evo, dovoljno razloga da dobro razmislite prije prijave. Kao sto sam rekla trčim i trčim dalje i prva tri kilometra sve me boli. Boli lijevo stopalo, pa potkoljenica, pa svaki put nešto novo. A onda se nešto desi na ta tri i po kilometra, bol prestane (nije ignoriranje, nego stvarno prestane) i pomisliš da možeš vječno tako i više u glavi nema niti posla, niti njega, niti nje, niti njih, niti njihovih problema, niti mojih problema, nema ničega osim kilometara i samo onog što je ispred. Probudi to trčanje neke ono iskonske, osjećaje jednostavnog, običnog i skromnog al sebičnog veselja. Jer to je nešto što je samo moje, što ne dijelim s nikim, vrijeme samo za mene. Moja nirvana…

Danas sam bila na svojoj prvoj trci od 5 km. Umrla sam skoro, poljubičastila u licu, bodrila se, ispsovala se, al sam išla, nosile su me ove noge i novo formirani listovi. Rasplakala bih se od sreće samo da sam smjela kada sam prošla kroz cilj. Al nisam, ne danas, ipak je to stvar reputacije. I opet sam skoro dušu ispustila kao i onaj prvi dan u listopadnu. I opet mi je srce htjelo iskočiti iz grudnog koša… Al ovaj put jer je naraslo od sreće. I zato razmislite prije nego se prijavite dal imate dovoljno veliki grudni koš za trčanje jer će vam negdje uz sve te pretrčane kilometre narasti i srce.

Nataša