Pisati osvrt na trening kojih u pravilu ima 3-5 tjedno bilo bi u najmanju ruku blesavo… mislim… čemu? Nađemo se, načekavamo one koji kasne, podijelimo se u grupe, otrčimo, pijemo pivu…

Ne’š ti osvrta…

Ali ne i današnji 🙂

Naime pred neki dan, naš el-prezidente došao je na sumanutu ideju da bi mogli napraviti trening po gradu. U subotu. Ujutro. Kroz centar. Nema šta, pomislismo svi… čovjek je izlapio… ono… znali smo da će se dogoditi prije ili kasnije ali ipak smo bili razočarani što se to dogodilo sada… jer sljedeće što možemo očekivati je da sjedi za stolom u bazi, siše palac i govori “Janko oće papati”.

No… kao i bezbroj puta do sada, zajebasmo se… Ispalo je da se ideja pretvorila u avanturu mjeseca s opetovanim upitima – aaa… kad ćemo opet? 🙂

Krenimo redom.

Pokret je bio iz baze u Trnjanskoj od kuda smo, podijeljeni u grupe prema brzini silovito krenuli!… cijelih 50 metara do prvog semafora kad smo kao pravi prvašići stali i čekali zeleno. Već tu se vidio natjecateljsko-infantilni duh Bruksovaca kroz naderavanje jedne grupe drugoj preko ceste: “kaeee… pi*kiceeeee… niste stigli na zelenooo aaa? LUZERI!”.

Pih…

Nakon toga, krenulo je pomalo… bez pretjeranog zastajkivanja došli smo do prve kontrolne točke – podvožnjak u Importane centru… jadni ljudi nisu pojma imali što ih je snašlo – micali se u stranu, gledali, mislili kakav je sad ovo performans… no sudaranja nije bilo, te smo čak tu i tamo dobili i pokoju riječ potpore (ajte više, požurite i maknite se odavde).

I onda je, nakon povlačenja po Preradovićevoj došla – špica! To omiljeno mjesto zagrebačkih sponzoruša i tajkuna na koje se dotični pomno spremaju satima kako bi na njoj zasjali u pravom (my ass) svijetlu, napale su dobro organizirane neprijateljske grupice obučene u maskirno zelene šuškavce i pripijene tajice.

Ljudi moji, da ste vi vidjeli te poglede… ako bi riječ “WTF” negdje pasala, pasala bi iznad glava tih ljudi koji su pijuckali jutarnju kavu na Cvjetnom.

Woohoo, vid’te nas što smo krasni.

Lovački Rog -> Štrosmayerovo šetalište kad odjednom neko kaže: “Idemo krivo, Gulin je otišao u drugom smjeru”.

Nije on otišao u drugom smjeru. On je otišao u KRIVOM smjeru.

Držimo se mi Jankecovih uputa i pičimo prema Tuškancu… kad gle… Gulejman i njegove žene spuštaju se Mesničkom… Brijem da su bile jako sretne zbog ove bonus uzbrdice 🙂

Inače, ne znam ko je bio taj Aleksandar koji je dobio tolko stuba ali moram zaključiti da je bio neki sjajan kit! Tolko stepenica može dobiti samo neko ko je bio jako velik čovjek. A za trening ih dobijemo mi. Uspeli smo se i blago zelenkasto žute boje lica krenuli dalje.

Sljedeća etapa koja je zaslužila osvrt je dionica po Dubravkinom putu… iako lagano nagnut, taj komad smo stvarno s guštom pretrčali – ej, šuma u centru grada! A mi vrtimo one kažnjeničke krugove po nasipu… taman negdje oko tog vremena počeo sam razmišljati da bi bilo dobro BRT protorije preseliti na Tuškanac pa da tu imamo treninge. Brzo sam prestao razmišljati.

VRH! Došli smo do Cmroka i krenuli nizbrdo a izbjegavanje psećih govana sljedeći kilometar bio je nekako najzahtijevniji zadatak.

A onda smo došli na mjeto gdje se križaju zakonodavna i izvršna vlast između koje stoji samo crkva… pogodili ste – The Markov trg!

Bio je prazan… a ja sam, tek onako usput, predložio da viknemo pred Saborom “Zoki je peder!”. Kakva greška… zaboravio sam da je Bernarda negdje blizu iza…. “Suuper, ajmooo!” I mislite da nije? Hvala Bogu da smo bili u tempu i da se zaštitarni nisu snašli… mogli smo trening završiti na tuširanju kakvo si stvarno ne bi poželjeli :-/

Kroz Kamenita Vrata smo prohodali (mala digresija – prije nekoliko godina na otvorenom prvenstvu Zagreba u orijentaciji, protrčao sam kroz ta ista vrata i, zaboravljajući da imam kopačke i da sam na asfaltu, raspao se kolko sam dug i širok… od tad tamo – hodam!) te se spustili u Tkalču.

Idemo u Pif na cugu? Počeo je kružiti prijedlog… jedva smo se ophrvali iskušenju i nastavili do Krvavog Mosta (“i što ti je sad ovaj uspon trebao? Nisi mogao ravno? Sad si mi zgadio trening” by Goran Grošinić) pa do Jelačić placa.

Grad se sad već polako počeo puniti i po prvi puta smo morali paziti na tramvaje, ljude, malu djecu i bakice… ali bili smo baš nekako veseli pa smo čak i kroz Manduševac protrčali (“Pa dobro kaj sad izvodiš?” by Iva Lukinić) put Zrinjevca na putanju prema doma…

No taman negdje na izlasku s Jelačić placa dogodio se Play-Of-The-Day kad je neko nejako dijete pitalo – “a jeste vi oni homoseksualci?” – misleći pritom valjda na gay pride na kojem sudjeluju ljudi obučeni u sličnu šarenu i kričavu odjeću… i shvatismo da ne možemo kriviti dijete – mi smo danas u Zagrebu bili uobičajena pojava ko Kerum u gradskoj knjižnici… jednostavno vidiš da neko negdje strši.

Nismo, dijete drago… bar nitko još nije javno priznao…

Bum, tras, protrčali smo pored fontana (ali ljudi, koja je to fontana… da je nema Zagreb ne bi bio ni upola tako lijep ko što je sad // irony alert) i doskakutali do Baze.

Rezime cijele priče: 11 km, 200tinjak metara visinske razlike i tolko pozitivne energije nakon treninga da bolje da ju ne opisujem jer ću stvarno početi zvučati kao da sam upao u kazanče s ekstazijem kad sam bio mali… ali samo da znate – bilo je to posebno lijepo i originalno iskustvo 🙂

A nakon treninga kad smo se ohladili… odlučili smo razmotriti odluku donešenu za vrijeme trčanja – cuga u Pifu…

What the fuck… Pif, here we come! 🙂

Pusa i do trčanja!

Siniša