Obično svi, uključujući i mene, pišu neke dojmove NAKON istrčanog maratona, pa sam ovaj put odlučio napisati neke dojmove i stvari koje mi prolaze glavom PRIJE dana D ili, bolje rečeno, dana M! Ja, kao “stara iskusnjara” sa čak tri maratona (da, dobro ste pročitali, ne 30, ne 300, nego 3), još uvijek prolazim iste ili slične stvari u glavi kao i prije prvog Maratona.

Prošla je ta “duga” trkačka zima, početak je ožujka i bliži se Maraton (i dalje imam veliki respekt prema Maratonu, pa ga zato častim sa

velikim slovom). Ove godine sam se, kao i većina članova AK Sljeme i Brooks Running Team-a, odlučio za Bresciu. Manje od dva tjedna prije početka taperinga počinje prva nervoza. Kako je to brzo došlo, jesam li spreman, zašto nemamo još bar mjesec dana da budem BAAAS spreman, kako ću ja to… Sličan osjećaj bio je za vrijeme studiranja prije velikih ispita. Uvijek misliš da fali još malo vremena i da si mogao još malo bolje spremiti ispit. A Maraton je uvijek ispit! Kod Maratona mi se sviđa što nema varanja! Ako se nisi spremio i nisi sve treninge odradio kako treba, nećeš uspijeti prevariti Maraton, nego vjerojatno možeš očekivati…pucanje. Ali, s druge strane, ako si i odradio sve kako spada, nema garancije da će sve ići po planu i da nećeš puknuti k´o kokica na trideset i nekom kilometru.

Unaprijed odlučujem u čemu ću trčati na taj dan. Razmišljam šta mi sve treba i da slučajno nešto ne zaboravim, jer staro pravilo je da se na Maratonu ne isprobava ništa novo nego trčiš u čemu si trenirao i u čemu se osjećaš ugodno. Kod obleke to nije takav problem, bar meni, pa se s time ne zamaram. Ali tenisice…sve se može zamijeniti, ali tenisice ne! Tako da uvijek pakiram tenisice u kojima mislim trčati, ali putujem u svojim “backup” tenisicama. U slučaju da se nekim čudom izgubi moja prtljaga, da imam tenisice u kojima mogu trčati. Za ostale stvari je lako, uvijek možeš posuditi i kupiti, ali tenisice za taj dan ne! Budimo realni, šanse da se moj kofer po putu izgubi (u mom gepeku) su jednake kao da ja srušim svjetski rekord u BresciJ Ali, ako postoji i minimalna šansa – treba paziti!

Zadnjih dana se intenziviraju razgovori oko ciljanog vremena i tempa i svi se uzdaju u riječi trenera. Iako svatko od nas ima neku viziju kako bi trebali i htjeli ici nakon zadnjih kontrola na 5 i 10 km, svi se redamo jedan po jedan sa jednostavnim pitanjem: “Janko, kak da idem?” I onda Janko na temelju treninga i kontrola kaze neki tempo, a većina nas ostane paf! “Ali Janko ja idem na Maraton! Tko ce drzati taj tempo 42 km??? Janko, koliko si piva popio???” Ipak, uzdamo se u njegovo znanje i iskustvo i to nekako prihvatimo. Čovjek bi pomislio kako će nakon tog razgovora biti lakše u glavi, ali ne! Ostaje preispitivanjei: „Pa kak on to misli, pa to je brzo, hocu li ja to moći?“..ali valjda to tak mora biti! Nakon toga se kreće u izradu narukvice sa prolaznim vremenima i gledanje u čudu na koliko bi trebao proći na 10, 15, 20, 30 km! Ta narukvica je odlična stvar jer za vrijeme utrke uvijek negdje nešto krivo preračunam i onda se zeznem. I da, printam uvijek bar dvije “backup” narukvice, ako se koja izgubi!

Vrijeme je bitno samo nama i treneru, bar kod većine. Nakon utrke, kada se vratite ponosni što ste istrčali svoji željeni rezultat, ne očekujte neko razumijevanje kod frendova i kolega “netrkača” jer će vas pitati pitanja tipa “koji si bio?”, “koliko je uopće Maraton?”, “koliko je svjetski rekord?”… Ne razumiju oni da je meni sada moj PB veći i važniji od bilo kojeg svjetskog rekorda!

Tjedan dana prije Maratona pocinje i taj famozni režim prehrane pod nazivom “carboloading”. Različite su teorije oko toga i koliko rigirozno se toga treba držati, ali ja idem za onime, ako mi bar malo nešto može pomoći onda ću to pokušati jer znam da će mi svaka, i minimalna, pomoć dobro doći. Režim izgleda tako da prva tri dana hrani proteinima (pražnjenje), pa onda 3 dana ugljikohidratima (punjenje). Meni to baš teško pada! Svaki put prvi dan si mislim da to nije neki problem. Za ručak neko meseko i salata, večera sir i vrhnje (fali kruh, ali ajde). Drugi dan je vec teže jer mi fali prilog u jelu (gdje su riža, krumpir,…), a treći dan sam već lud! Najviše me izbezumi doručak – što jesti za doručak, a da nisu ugljikohidrati??? Samo jaja bez kruha…neeee!! Taj tjedan je isto zaniljivo na poslu. Prva tri dana te svi gledaju u čudu tipa „P,a zašto si ti na dijeti kad trčiš?“ i ne kuže! A onda drugi dio tjedna im tek nije jasno kada se kreneš ubijati u pizzi, pašti,… Gledaju te ko zadnju budalu i tak svaki put! Prva tri dana izbjegavam dućan koliko god je to moguće jer te sve privlači, a ne smiješ! Treći dan na proteinima i omekšivač za rublje izgleda primamljivo! Onako gust, plave ili roza boje…kao neki fini shake!! I ne kuzim da li to netko namjero radi, ali svaki put kada sam bio na proteinima, većina čokoladica je na akciji!! Uđeš u dućan, a sa svih strana te bombardiraju kak je Kinder Bueno sada samo 2 kn i još je akcija 2+1!!! Zašto baš sada???? I nekako preživiš ta tri dana i u četvrtak se ranije probudiš i cupkaš pred pekarom i čekaš da se otvori jer tada počinje vrijeme kada smiješ. Moj favorit u četvrtak je buhtla s čokoladom!!! Mmm….naravno odmah dvije, jer ipak se treba napuniti ugljikohidratima :)!

Tada već jako vrtim u glavi kako će to izgledati, kako ću ići,.. Jedna stvar koju sam naučio na vlastitoj koži je da o kraju treba razmišljati i unaprijed. Bolje “trijezne” glave razmisliti kako proći zadnje metre nego onda kada si u deliriju. Ja to nisam prvi put napravio pa je to sve nekak neslavno završilo. Ili ipak slavno – završio sam na 9gagu!:) Ideja je bila skokom proslaviti ulazak u cilj, ali to baš i nije tak lako nakon 42km pa su se stvari malo zakomplicirale i, ajmo reći, da sam nenadano poljubio pod u cilju! Nevjerojatno, ali svi se sjećaju zadnjih 10 sekundi mog prvog Maratona! (uglavnom, ako netko još nije vidio, može to učiniti ovdje) Onih 3 sata i 44 minute kao da nije ni bilo. O tome nitko ni A ni BE, a o tih zadnjih 10 sekundi svi bruje! Zato, iz osobnog iskustva razmislite o ulasku u cilj unaprijed i, po mogućnosti, proslavite ga nekim jednostavnim pokretom, npr. dizanjem ruku u zrak!

Sam put na Maraton je isto posebna stvar! Ovaj put smo odlučili ići autom. Put sa nekoliko ljudi, a svi od reda „na maraton drogama” nikako nije dosadan! Što tada pada sve na pamet ljudima i kakve scene doživimo – to je posebna priča. Kako put traje malo duže, odlučili smo da će nam pauza biti u Palmanovi. Malo protegnuti noge, pogledati popuste, čini se kao dobra kombinacija. Ali već vidim da će nakon trećeg, četvrtog dućana Silvano reći: „dosta!“ i da ne hodamo više, jer će nas svaki daljnji korak koštati na Maratonu!

Sve se nekako uvijek super odvije i, konačno, dođe to jutro. Znaš da će se nešto posebno dogoditi, ali još si onako miran. Oblačenje, zagrijavanje, sve prolazi ok…kao da ti je to rutina. Ali onda dolazi ono! Kada uđeš u startni boks i vidiš sve te trkače oko sebe. Svatko sa drugačijim izrazom lica, svatko sa drugačijim željama za taj dan….onda krene adrenalin. I onda počne famozno odbrojavanje i pucanj za start! To je to! Za taj trenutak i taj osjećaj si trenirao, radio zadnjih 6, 12, 18 mjeseci…to je to! Puls osjećaš u grlu, pogledavaš se sa drugima, stišćete si ruke i govorite si: „Sretno“ Vidimo se na cilju!“ I kreće…šta je bilo, bilo je, što si napravio, si napravio…nema povratka! I znaš da kako god završi da upravo krećeš u jedno predivnoiskustvo kojeg ćeš se uvijek sjećati!

Zato, uživajte u svakom metru, u svakoj sekundi, jer koliko god to možda sada nekome čudno zvuči, ali Maraton proleti! Od starta do cilja je samo 42 195 metra!! Svaki metar je poseban i priča za sebe, ulazak u cilj Maratona je predivan osjećaj, a još ako te u cilju čeka tebi važna osoba s kojom to možeš podijeliti i koja te razumije – to je neprocjenjivo!

P.S. Sva imena su izmišljena i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.

Share This