Nazvati Durmitor čudesnom, predivnom, savršenom planinom među nama koji smo ondje bili posljednjih dana postalo je već lagani klišej. Ali s druge strane, potpuno opravdani klišej… Malo tko ondje nije pomaknuo svoje granice, ili barem jednu od njih, pa u kojem god to smislu bilo. Visina planine na koju se penješ, broj kilometara koje istrčiš, trka koju uspješno završiš… Bilo kako bilo, pričat će se još dugo, a ja ću vam ispričati kako je to izgledalo iz moje perspektive.

U prvom tekstu, napisanome još dok smo boravili u Kovačkoj dolini, opisala sam prvih par dana provedenih na durmitorskim ljepotama. Dan nakon toga, odradili smo još jedan dugački trening, koji je ovoga puta za gotovo sve nas odrađen iznad očekivanja i na nimalo laganoj stazi, ali definitivno najljepšoj do sad. Dužina se protegla na 26 kilometara, od Sedla (1907 m/nv) do Trse. Ponovno smo organizirali nekoliko automobila koji su nam vozili okrepu, no ovog je puta Janko dao sve od sebe da se izbjegnu svi mogući nesporazumi i da nitko ne ostane bez svoje tekućine. I tako smo krenuli… Par kilometara nizbrdo, pa par kilometara uzbrdo, pa sljedećih 11 kilometara same nizbrdice. Naizgled lagano, ali za kvadricepse i koljena itekako težak posao, no držali smo se u grupicama i nekako nalazili načine da jedni drugima pomažemo, pogotovo obzirom da nas je zadnjih 5 kilometara ponovno čekala paklena uzbrdica.

Je li to bilo zbog toga što smo znali da nas na kraju treninga čeka janjetina i piva (hlađena u snijegu) ili je ipak jednostavno to tako moralo biti – tko zna – ali trening je rezultirao time da smo dužinu svi uspješno odradili, neki do 20. ili 23. kilometra, a neki do kraja, svi prema nekom svom osjećaju. Teško, ali uspješno! I nipošto ne smijem zaboraviti predobre Brooks djevojke, koje su se našem teamu pridružile prije samo nekoliko mjeseci, a sad su sve redom odradile najveću kilometražu u komadu: Iva, Helena, Božena, Elza, Adrijana i Daria – svaka čast 🙂 Još ljepše bilo je gledati njihovo oduševljenje kasnije toga dana, koliko su bile sretne zbog novog uspjeha i koliko su se radovale kilometrima koji ih u budućnosti tek čekaju. Predivno!

U četvrtak nas je dočekalo novo planinarenje, ovoga puta na Mali i Veliki Međed. Koliko god je Bobotov kuk savršen jer si na njemu kao na vrhu svijeta, Međedi su s druge strane pokazali malo drugačiju vrstu savršenstva. Za vrijeme uspona prema Međedima, od pogleda ka Crnom jezeru nastaje blaga vrtoglavica, slika je gotovo nestvarna i ja sam pri tom usponu više puta rekla da ni sama ne vjerujem gdje se nalazim… Hrpa zelenila, hrpa krša, puno penjanja, nekad i na granici s alpinizmom, puno smijeha, borovnica i svih ostalih čuda koje još jedno durmitorsko čudo nudi. Na spustu natrag prema Crnom jezeru čak smo i trčkarali, neki su zaradili i nove masnice i rane po nogama (ne, ovoga puta to nisam bila ja :D), u svakom slučaju – uzbuđenja nije nedostajalo.

Ovo je već bila faza kad je stožer počeo biti premali za sve nas obzirom da se približavao subotnji treking i da su trekeri potpuno opsjeli Žabljak. Iako o gužvi dovoljno govori da smo za kupaonu ponekad morali čekati i po pola sata, dobrog raspoloženja i uzbuđenja u zraku definitivno nije nedostajalo. Prethodnih dana dosta je ljudi obilazilo stazu, tražilo najbrže, najbolje, najkraće puteve do ove ili one kontrolne točke, neki se gotovo i nisu odvajali od karte Durmitora i sve je to dodatno nabrijavalo atmosferu pred treking. Start je bio predviđen za subotu ujutro, i nakon odrađenog doručka i svih ostalih priprema pred trku, gužva se premjestila iz stožera na makadam ispred kuće, gdje je bio start.

Sami treking ne mogu kronološki ispričati, čisto zato što bi to izgubilo smisao i ne bi prenijelo moje najsnažnije dojmove, pa ću zato ići nekim drugačijim redoslijedom i načinom. Kao i inače, trka je imala tri kategorije, jogging, planinarsku (tzv. light) i ultru. Jogging kategorija (oko 15 kilometara, 3 kontrolne točke) meni je priuštila prvu pobjedu u životu, kao i kolegi Matiću. Jedini problem kad pobijediš je taj što još nikog drugog nema u cilju, pa više nije situacija da tebe dočekuju, već ti dočekuješ druge… 😀 Odličnu trku u toj kategoriji odradile su i Božena i Helena koje su osvojile drugo i treće mjesto, kao i Dubravko koji sa svojim sinom osvojio treće mjesto, tako da su Brooksovci u Hrvatsku donijeli hrpu medalja 🙂 Pošto sam rekla da ovoga puta neću opisivati vremenskim slijedom događanja, idem jednom drugom logikom.

Umjesto da vam pričam o samoj trci, reći ću vam nešto o ljudima koji su me beskrajno fascinirali i zadivili u cijeloj ovoj priči. Prije svega to su Kiki i Tadeja, pobjednici ovogodišnje durmitorske ultre. Tadeja je, otkad znam za nju, za mene superžena, čudo od trekerice. Pitam se je li njezina snaga veća u psihi ili tijelu, jer na njezinom mjestu ja bih bila itekako nervozna, ako ne već ranije, onda barem neposredno prije trke. No pošto sam s njom dijelila sobu na Durmitoru, imala sam direktan uvid u njenu beskrajnu staloženost; trku je dočekala u potpunom miru, a onda ju je, naizgled kao od šale, osvojila za osam i pol sati. Nakon svega toga, odležala je koji sat u sobi, a onda nam se bez problema pridružila na tulumu u dnevnom boravku! Što reći? 🙂

Kiki je pak drugi dio ovog dijela priče. Već sam odavno fascinirana njegovim ultrama i zadivljena dočekivanjem ultraša u cilju ovogodišnjeg IstraTreka pa se nije puno toga moralo dogoditi da me i ova ultra ostavi bez teksta. Uz klasično grljenje prije starta (sjetim se uvijek dana prije nego je Kiki odlazio na velebitsku stotku, kad je rekao „Pa šta je ovo, svi me grlite ko da odlazim u Vijetnam?“), kroz glavu mi prolazi da kad ja već budem na kraju svoje trke, on će biti negdje na četvrtini svoje ultre. Kao i Tadeja, naizgled potpuno smiren, nakon starta odlazi svojim putem i to je jedino mjesto gdje ga prije cilja viđam. Nakon što je prošlo 6 sati od starta, već pomalo nervozna ispitujem Janka kad bi Kiki mogao doći. Na Škrčkom jezeru, kontroli koju su imali samo ultraši, imao je dovoljnu prednost i znali smo da će stići prvi, samo je bilo pitanje vremena. A onda se, nakon nešto više od 6 i pol sati od starta, počeo nazirati negdje po prostranstvima Kovačke doline… Napravili smo mu bučan doček, dali mu eventualnih par minuta da dođe do zraka, a onda svi počeli skakati po njemu da čujemo dojmove 😀 Izgledao je dobro, bez naznaka izrazitog umora, ostavljajući dojam rutinski odrađenog posla. Teško da mogu naći riječi kojima bih opisala divljenje koje osjećam gledajući takve događaje…  Da ne bi bilo zabune, dolazak svakoga od ultraša fascinirao me na svoj način, za mene su sve to natprosječni ljudi. No Kiki je ipak Kiki i ne mogu opisati koliko je dobro imati ljude poput njega za prijatelje; on je veliki sportaš i još veći karakter i čovjek, i o tome ću još samo reći da se nadam i veselim još mnogim ultrama u kojima ćemo ga dočekivati u cilju…

Posebna priča je i Nikola, poznat još i kao Zagorac ili jednostavno Špoljar, momak koji tek treba napuniti 21 godinu a već sad je čudo od trkača. Zaljubljen u, kako on to kaže, „breg“, nevjerojatno je posebnog karaktera i netipičnog ponašanja za jednog dvadesetogodišnjaka. Znala sam da je poseban već onog dana kad smo se upoznali: trčala sam drugu štafetu Sljemenskog maratona (krug od 14 km), a on me sustiže na užasnom usponu i govori da će mi lakše biti ukoliko idem po travi, a ne po zemlji. Pogledam ga uz upitnik iznad glave i pitam ga koju on trku danas trči (obzirom da se trčao maraton, 14 kilometara i štafeta), a on će na to: ja sam trčao 14 kilometara, pobijedio sam, pa sad rastrčavam još jedan krug. Rastrčava! I po dolasku na kraj kruga „rastrčao“ je još jedan, odnosno neslužbeno je istrčao cijeli Sljemenski maraton. Uz to, tada je svojom pobjedom postao i rekorder staze. Na Durmitoru je proveo tjedan dana u pripremama, a onda pobijedio u light kategoriji Durmitorskog trekinga s uvjerljivih pola sata prednosti. Iako je to bilo i očekivano, činjenica da je beskrajno vrijedan i uporan dovoljno govore o tome da ga još mnoge pobjede čekaju i u budućnosti. A trčanjem se bavi tek nešto više od godinu dana…

Našlo se tu još svakakvih persona. Tu spada i dečko imena Ivan kojeg smo prozvali Superman, prikladno što zbog majice Supermana, što zbog njegove priče. Ako je on lagao mene, onda ja lažem vas, ali njegova priča zvuči ovako: stigao je u 1 ujutro noć prije trke, odspavao par sati u dnevnom boravku, ustao se i doručkovao s nama (za doručkom sam i slušala dio ove priče). Do sad nikada nije bio na trekingu, a prijavio se na ultru. Došao je jer mu je, eto, bilo usput, jer ide na raznorazne raftinge, baš sutradan ide na Taru. Ultru je odradio za deset i pol sati, ušao je u cilj svjež kao da je bio u šetnji, a poslije nam je rekao i da je bio bez karte cijelo vrijeme. Slušajući sve ovo, sve sam više bila u šoku, no priča je toliko dobra da nije smjela ostati neispričana. I onda je tu istu večer Superman s nama odradio party, odspavao par sati i ujutro otišao na rafting na Taru, a potom se uputio na rafting na Zrmanju i Cetinu. Ludilo 😀

Svaka kategorija bila je zanimljiva sama po sebi, pa se tako u light kategoriji našlo svega, a razvukla se sve do skoro 11 sati dugačkog trekinga. Od 37 trekera u toj kategoriji, čak 18 njih bile su žene, a ukupno je tu bilo i 11 Brooksovaca i Brooksovki sa super odrađenim poslom. Naša Monika pokupila je i medalju za treće mjesto, no ja bih posebno napomenula još i to da su Elza, Adrijana i Daria hrabro otišle na light kategoriju, koja ih je na stazi držala nešto više od 10 i pol sati, za što im ja skidam kapu jer bi mene na njihovom mjestu uhvatila teška panika… No one su došle u cilj nešto prije 8 sati navečer, umorne ali vidno sretne i zadovoljne nečime što je itekako uspjeh, jer provesti toliko vremena u trci uz samo jedno promašivanje staze i mogućnost pada mraka zahtijeva hrpu snage. Svatko je na ovom trekingu nosio neku svoju priču…

I što da vam još kažem o Durmitoru? Kada dolazite, morate biti svjesni veličine i dužine tog puta na kojem možete sresti zaista sve svašta. Recimo, ukoliko idete kroz Dalmaciju, granični prijelaz čeka vas ukupno osam puta u jednom smjeru i super je ako neki od tih prijelaza ne izgleda kao, recimo, nasumično postavljena kućica. Uz to, ako promašite skretanje nakon Dubrovnika i na benzinskoj priupitate za smjer prema Trebinju, ispod glasa i sumnjivog pogleda pitat će vas „A što ćete vi tamo?“… Ukoliko ste u kratkim rukavima, na jednoj od granica pitat će vas kuda idete, a kad odgovorite, reći će vam „Smrznut ćete se tako na Durmitoru“. Također, budite spremni na to da uz magistralu ponekad naiđe i četrdesetak kilometara bez benzinske pumpe, te da ćete nerijetko morati voziti jedva 35 km/h zbog kamp kućica kojima se nigdje ne žuri. No opet, to je super jer morate znati da vas u Crnoj Gori čekaju divlji vozači na cesti i da dobar dio njih vozi kako god poželi… I sve vam to govorim jer smo točno te stvari i same prošle na svom putu do Žabljaka. No znajte da vam to ne bih govorila kad vas nakon svega toga ne bi čekala najsavršenija planina na svijetu, najčišći zrak i voda koje možete zamisliti, najplavija jezera koja sam u životu vidjela i najtopliji mogući domaćini, bračni par Ašković. Svaka sekunda putovanja i vožnje isplati se kada znate da vas sve to čeka na kraju…

I za kraj, beskrajno hvala Janku što nam je pružio priliku za sve ovo, ujedno i Veroniki na predobrim treninzima, Žani i njezinoj seki koje su nam vozile okrepu, Tomi i teti Danici jer su se brinuli da nam ništa ne fali dok smo ondje i što su sve to na kraju krajeva i uspjeli realizirati. Također, naš Dražen je postao otac upravo za vrijeme svog boravka na Durmitoru, pa se brže-bolje vratio u Zagreb, a ja koristim priliku da mu još jednom čestitam na prinovi 🙂

I slatko na kraju – najveći pozdrav najboljoj ekipi, odnosno svim ljudima s kojima sam se družila proteklih osam dana, zaista je bilo nezaboravno i veselim se svim sljedećim druženjima, sljedećem ljetu na Durmitoru i svakoj novoj prilici za ovakvo iskustvo.

Pozdrav iz Istre by Mare 🙂

Share This