Plitvički maraton, jedan od najvažnijih „evenata“ na kalendaru prosiječnog cestovnog trkača s ovih prostora, ove je godine bio obogaćen prisustvom jedne vesele grupe novih trkačkih duša koje se kreću pod imenom BrooksRunningTeam. Sjatili smo se u najpopularniji hrvatski nacionalni park (što organiziranim busom, što u privatnom aranžmanu), razmilili se po stazama svih dužina (tri trke: 5km, 16km i maraton) i ostavili dojam kao sigurno najveselija i najglasnija navijačka skupina u ciljnom prostoru.

Na putu do startne linije smo doduše skoro, na jednoj piš-pauzi 40ak kilometara od odredišta, izgubili jednog člana, ali i naučili kako pravi trkač reagira kad ga autobus „zaboravi“ na stajalištu. Uđe u birtiju i pita tetu konobaricu: „Koliko ima još do Plitvica?“ Ona će: „40 kilometara“ A on: „Ok“…i krene trčati. J Bez brige, brzo smo se vratili po njega – nije uspio napraviti čak ni pošteni trening.

Tako smo se ipak u kompletnom izdanju dočepali svojih startnih brojeva i trka je mogla početi. Za početničku grupu, koja nam se pridružila pred samo 2 mjeseca, bio je to prvi susret s maratonskom cirkusom. Za početak kao sudionici kratke trke na šarmantnoj 5-kilometarskoj stazi uz jezera te kao navijači. Ali iz njihovog oduševljenja na povratku u busu zaključujem da su se „zakačili“ i da je veći dio njih (čak i ako to ne žele priznati) sebe već sljedeće godine vidi (barem) na šesnaestici. Napredna sekcija se uglavnom odlučila za 16km – lijepu valovitu stazu koja se velikim dijelom poklapa sa stazom maratona. A imali smo i 4 školarca na maratonu: Ranko, Matić, Tanja i Vijatović. Svaka čast maratonci!

Neću sad o rezultatima, iako bi i tu bilo puno prostora za pohvalu, jer su skoro svi iznenadili sami sebe, trčali bolje nego što su uopće mislili da mogu i nakon trke komentirali kako zloglasna brda, s kojima su ih iskukusni maratonci tjednima prije plašili, uopće nisu bila tako strašna. No, ono što je mene najviše oduševilo i zbog čega sam baš posebno ponosna na „naše školarce“ je onaj navijački urnebes koji su napravili pred ciljem. Naime, glasna, vesela i angažirana publika uz stazu cestovne utrke je vjerojatno najjasniji pokazatelj sportske kulture i jedan od najvažnijih razloga zašto tako rado putujemo na velike svjetske maratonske spektakle. Kod nas se bodrenje trkača još uvijek na žalost najčešće svodi na trubljenje (pa čak i pokoju psovku) nervoznih vozača kojima smo zatvorili prolaz. Čak su i među trkačima samim vrlo rijetki oni koji nakon odrađene vlastite trke ostaju involvirani u ulozi navijača za svoje „supatnike“ sa staze. Tim je više skupina nasmiješenih i glasnih štrumfova u plavim Brooks majicama dala poseban doprinos atmosferi u zadnjim metrima pred ciljem ovogodišnjih Plitvica.

Dok sam na povratku u busu slušala uzbuđena prepričavanja pojedinih trkačkih iskustava dana iza nas (svako na svom tempu, ali svi sa istim predznakom oduševljenja) shvatila sam da su školarci zaista shvatili pravi smisao trčanja i da bi što se sportskog duha tiče mogli poučavati i iskusne maratonce.

Brooksovci moji, jedva čekam sljedeće trkačko putovanje s vama!

Share This