S trkačem kojeg ćemo za prigodu ovog razgovora nazvati Marko (podaci poznati redakciji), susreli smo se u jednom malom kafiću u zagrebačkom Trnju. Na prvi pogled sramežljiv i plah, Marko je zapravo vrlo pričljiv mladić kojeg je tužna životna priča natjerala da se povuče u sebe i polako ali sigurno pristupi NSPB (Ne Sheram PB) zajednici koja, iako mala i redovito osuđivana od strane okoline, svakim danom stasa u sve ozbiljniji subtrkački pokret. Željeli smo da nam Marko ispriča ukratko kako se našao u ovoj životnoj situaciji i kako se s njom nosi.

Bok Marko. Za početak, reci nam nešto o sebi.

Bok. Imam 27 godina, bavim se trčanjem od svoje dvadesete, završio sam fakultet strojarstva i brodogradnje i trenutno sam, kao i veliki broj Hrvata, na burzi. S obzirom na višak vremena, dane provodim u treningu i to je otprilike to.

Kada si zapravo otkrio da si drugačiji i da te ne zanima sheranje vlastitih osobnih rekorda na Facebooku?

Pa sve je krenulo nekih šest mjeseci nakon što sam počeo trčati. Svi moji prijatelji su kao ludi stavljali svoja vremena s Garmina na Facebook, neki čak i sa svakog treninga, za što ja jednostavno nisam osjećao potrebu. Malo po malo, shvatio sam da sam drugačiji ali držao sam to za sebe. Kako je vrijeme prolazilo, prijatelji su shvatili da nešto nije u redu sa mnom i počela su zadirkivanja tipa – “vidi, to je onaj koji je istrčao Varaždin za sat i pol i nije stavio prolaze na fejs”. Tada sam se počeo povlačiti u sebe jer je bilo evidentno da nisam isti kao oni. U jednom trenutku čak sam pokušao staviti neki svoj rezultat na profil da vidim kako je to ali nakon toga sam se osjećao užasno. Nikad više!

Kako si uspio sačuvati svoju tajnu i je li bilo teško?

Je, zapravo je bilo jako naporno. Kako je vrijeme prolazilo sve teže je bilo pronalaziti izgovor zašto nemam rezultate na fejsu. Neko vrijeme su prolazili izgovori tipa – ne mogu namjestiti Garmin 620 da mi prepoznaje WiFi mrežu, ne radi mi komp, isključili su mi internet zbog neplaćanja ali ni to nije bilo dugog vijeka. Vremenom je svima postalo jasno da sam drugačiji i to im se nije svidjelo.

Što je s obitelji? Kako su oni to primili?

Oni su dugo ignorirali činjenicu da nešto nije u redu, ali tati je bilo jasno da nešto ne štima, pa me nekad znao za ručkom ozbiljno gledati ispod oka. Čak me i baka jednom pozvala na stranu i pitala “Sinko, zar nije već i tebi vrijeme da nam pokažeš koji rezultat.” Baka ko baka, brine se ali ja jednostavno nisam imao snage da im kažem istinu.

I tako si jednog dana odlučio, kako vi to u NSPB zajednici nazivate, “izaći iz svlačionice”?

Da, jednostavno mi je bilo dosta skrivanja i javno sam obznanio – ja ne volim sherati svoje PB-ove na Facebook i neću to raditi. Ljudi su bili, malo je reći, zgroženi. Prijatelji su mi okrenuli leđa, kolege s posla su govorili da sam nastran a obitelj je to primila izuzetno teško – majka je danima plakala a otac se zatvorio u sobu i nije htio izaći iz nje tjednima. Jednostavno nisu mogli vjerovati da su odgojili dijete koje je toliko drugačije od drugih. Baka je samo tiho promrljala da se barem od mene nadala rezultatima. Žao mi je što sam ih razočarao ali to sam jednostavno ja.

Život ti se od tada promijenio?

Totalno. Kao što sam rekao, prijatelji su mi okrenuli leđa, postao sam predmetom sprdnje, a čak mi je i trener uzeo Garmina koji mi je posudio uz obrazloženje da “ima onih kojima će više koristiti nego meni”. Povukao sam se u sebe, sam sam trčao i onda jednom prilikom susreo prijateljicu koja mi je u povjerenju rekla da mrzi postavljati svoja vremena na društvene mreže. Ona je bila ta koja mi je zapravo otkrila NSPB zajednicu i od tada kao da sam pronašao novu obitelj – svi se družimo i trčimo a nakon treninga pričamo o svemu samo ne o trčanju i osobnim rekordima. I stvarno nam je lijepo.

Drago nam je da si nam se otvorio. Imaš li za kraj nešto poručiti mladim ljudima koji se nađu u istoj situaciji kao ti?

Imam – budite svoji i ne dajte da vas ukalupljuju! Ako nakon treninga ne osjećate potrebu da odjurite doma postaviti svoje dionice i fartleke na Endomondo i jednostavno ne želite pričati kako ste stisnuli onaj osmi kilometar, nemojte. Ima ljudi poput vas i, bez obzira što će vas okolina smatrati perverznim čudacima, znajte da nas ima još. NSPB zajednica je sve veća a sljedeće godine planiramo i utrku ponosa na kojoj se neće mjeriti vrijeme i svi ćemo gradom trčkarati kako bi građani vidjeli da nismo ništa drugačiji od njih.

S Markom smo se pozdravili i zaželjeli mu sve najbolje, jer, kako god bilo, i NSPB trkači dio su naše okoline i moramo im dati šansu da se uklope i postanu ravnopravni članovi sve veće hrvatske trkačke zajednice.

BRT Redakcija.