Naravno da smo svi često ozlijeđeni, što upće nije čudno jer svakodnevno vršimo “nasilje” nad svojim tijelom, ali sveopći pozitivan utjecaj treninga na naš organizam višestruko premašuje tu negativnu stranu bavljenja sportom koju predstavljaju ozljede. Da se oni koji su trenutno ozlijeđeni ne bi osjećali usamljenima u svojoj tuzi i nesreći, prilažem svoj tekst iz časopisa “Maratonac” od 2003. godine, s tim da se u međuvremenu moj dosje podebljao za mini rupture obaju listova, bursitis, upalu hvatišta Ahilove tetive, ozljedu Ahilove tetive…

G L U P A N  

Zašto glupan? Pa, za većinu stanovnika lijepe naše glupani ste vi, jer svaki dan radite po osam ili više sati i onda se još mučite na trčanju. Dobro, raditi morate, ali trčanje… Što vam to treba?!? Za tu većinu pametan sam upravo ja. Na bolovanju sam, izležavam se po cijele dane, čak je poželjno da niti ne hodam, i bavim se aktivnošću karakterističnom za većinu Hrvata – uzgajanjem žulja i pojasa za spašavanje u predjelu središnjeg dijela tijela. Dok sam bio glupan i bavio se tim besmislenim trčanjem, čak mi je i tata govorio da je on barem trčao za loptom, a ja samo, što bi rekao moj susjed, “obilazim mostove”…

No, budući da sam, kao i većina koja će ovo pročitati, “zaljubljen u kretanje”, prirodno je da ovakvo stanje smatram nepodnošljivim, a glupan iz naslova spada negdje drugdje. Naime, u krugu nekih trkača smatra se da je onaj koji se često ozljeđuje – glupan! Jer “ne zna trenirati”. E pa tada moj dosje, u kojem se nalaze upala iliotibijalne tetive, upala pokosnice, istegnuće zadnje lože, istegnuće aduktora, istegnuće prednjeg mišića potkoljenice, kronični plantar fasciitis i sada stres-fraktura (to je ono čega se mogu sjetiti), predstavlja krunski dokaz za moju tešku glupost. OK, priznajem, ja sam glupan!!!

Znam da ovaj naš sport nije opasan kao, na primjer, skijanje, ali ako se samo malo ozbiljnije posvetiš treniranju i letvicu postaviš nešto iznad svojih trenutnih mogućnosti, dolaziš u opasnost da ćeš se i sam svrstati u kategoriju iz naslova. Jer, kao i u skijanju, tako i u svakom sportu, ne treba postaviti pitanje da li, već kada?

Ne naglo povećati dužinu, ne povećavati istovremeno dužinu i brzinu, ne trenirati dva dana za redom jako… Nja, nja, nja, sve to znamo, ali… Ali opet se dogodi ozljeda, pa ovdje prilažem nekoliko koraka za one koji se vraćaju, a uskoro bi se opet htjeli vraćati jer ozljeda svakom trkaču daje važnost (budući da je posljedica “ozbiljnog” trenažnog “procesa”) i potvrdu punopravne pripadnosti trkačkom svijetu:

  1. Odaberite tvrdu podlogu (asfalt je idealan), po mogućnosti što nagnutiju.
  2. Zanemarite zagrijavanje, to je gubljenje vremena. Bože moj, zagrijat ćete se dok trčite. Rastrčavanje? Pa dosad ste trčali. Jeste li ikada čuli za rastenisavanje nakon tenisa?!?
  3. O istezanju da i ne govorim, to je ionako izmišljotina pohlepnih ljudi koji žele dobro prodati svoje knjige o stretchingu.
  4. Kad se ne osjećate dobro, ne preskačite trening, već naprotiv-produžite ga ili odradite dva. Inače-ništa od napretka! Kad vas nešto boli, postupite jednako, jer klin se klinom izbija. Ako ste zbog nekih obveza ipak propustili trening od, na primjer, 20-tak kilometara, neizostavno ih pridodajte sutrašnjem treningu.
  5. Dan za danom kombinirajte dugi trening, dionice i treninge tempa, pri čemu je redoslijed nebitan. Čemu u jednom tjednu imati tri takva treninga kada ih može biti barem šest.
  6. Ne preskačite utrke! Zašto ih propuštati kada se tamo tako lijepo družimo, a u tome i leži najveći dio njihova smisla. Početkom godine nabavite godišnji raspored i slijepo ga se držite, a čim se na junačkom trbuhu nalazi broj, to znači gas do daske, i tako svaki put.

Ukoliko ćete usvojiti i primijeniti ove naputke, budite sigurni da se sljedeće trkačke sezone nećemo baš često viđati, a ako se slučajno sretnemo, moći ćete puni ponosa važno reći: “Vraćam se…”

Share This