U nedjelju u 6 ujutro, dok se pola grada u vidno alkoholiziranom stanju vuče doma iz noćnog izlaska, mi smo se okupili kod Boćarskog i zaputili se u Rijeku. Iako smo Zagreb iza sebe ostavili u suncu, u Rijeci nas je, baš tipično za Rijeku, dočekalo sivo i tmurno vrijeme. Za moje pojmove, idealni uvjeti za trčanje, ali o tome nešto kasnije. Uglavnom, oko sat i pol prije samog starta pokupili smo startne brojeve i čipove i smjestili se na terasu birca u blizini starta.

Obožavam tu pozitivnu nervozu jutro prije samog starta. Doživjela sam je samo nekoliko puta, i iako je jedina prava bila (naravno) ono jutro na dan maratona u Ferrari, nije za zanemariti ni ono što smo prolazili (doduše, kako tko) na Savskom polumaratonu, u Velikoj Gorici i na sličnim trkama. To u biti i nije nervoza u doslovnom smislu te riječi, ali eto… Poseban je osjećaj, tu nema dvojbe 🙂

I tako sjedimo, zafrkancija, kačenje brojeva na majicu i čipova na tenisice. Vrijeme je i dalje ružno ali još uvijek bez kiše, riječki Korzo se puni trkačima svih vrsta i oblika, sa zvučnika se čuje kombinacija Kikijevog glasa i glazbe koja ga tu i tamo prekine. Naša se ekipica dosta razišla u ovoj fazi, neki od nas su sjedili u tom kafiću, drugi su bili u šatoru za natjecatelje, treći se muvali naokolo, uglavnom bilo nas je posvuda 🙂 Nakon što smo ostavili stvari u šatoru, bacili smo se na zagrijavanje s Dorianom, koje je bilo… Pa eto, baš tipično za Doriana, malo trčanja, malo šprintanja, onako kako to već i inače s njim ide 🙂

Kad je došlo vrijeme za start, poslagali smo se u gužvu, i u trenutku kad sam shvatila da svatko od nas vrti neki svoj film, shvatila sam i da nisam s nikim konkretno dogovarala da ćemo trčati za jedno i povlačiti jedan drugog. Katja i ja smo nešto u hodu dogovarale, no nismo to realizirale i eto – neki od nas su trčali u skupinama ili parovima, a neki sami, među koje i sama pripadam.

Pištolj je okinuo i – krenuli smo. Znala sam kakva nas staza čeka pa se nisam htjela pretjerano spržiti jurnjavom na početku. Temperatura je bila idealna, kao stvorena za utrku, kiše još uvijek nije bilo. Masa se držala poprilično na okupu sve dok nije došlo vrijeme za uzbrdice. Tu su se počeli raditi veći razmaci među trkačima, a meni je i dalje samo bilo na pameti da ne izgorim u prvoj polovici utrke. Nisam imala nikakvih pretjeranih ambicija, ali ipak sam željela ostvariti rezultat oko 1:50, za što sam imala i narukvicu s prolazima na ruci, čime sam si ispunjavala vrijeme od kilometra do kilometra.

Postoji nekoliko trenutaka koje bih izdvojila iz trke kao najdraže. Jedan od njih je onaj kad sam na trećini trke, gdje je bila prva izmjena za štafetu, vidjela Mihaelu, koja je, vidjevši me, navijala za mene 🙂 Potom, strašno me veselilo kad sam na silasku prema okretu na polovici trke sretala poznate ljude, odnosno one koji su okret već prošli – Sljemenaše, Brooksovce i još nešto poznate ekipe… Znala sam da je okret blizu i da slijedi drugi dio trke. A nakon okreta uslijedio je također i meni definitivno najdraži trenutak – onaj kada se lagana kišica pretvorila u pljusak. Inače obožavam trčanje po kiši, ali ovo je bilo čudo 🙂 Umjesto da razmišljam o tome kako sam potpuno pokisla, kako će mi tenisice biti pune vode, noge pune žuljeva ili išta slično tome, ja sam samo razmišljala o tome kako je dobro trčati po kiši. Vjetar je puhao u prsa i da njega nije bilo, s tom kišom bi zaista bilo savršeno. Ovako nas je malo usporavao, ali i priuštio nam pravi doživljaj!

Usponi i spuštanja izmijenili su se nekoliko puta i već sam ih prestala i primjećivati. Par kilometara prije kraja shvatila sam da imam oko dvije minute prednosti pred ciljanim vremenom i do cilja sam nastavila s namjerom da to i zadržim, iako ni sama nisam znala gdje sam ih nakupila. Zaista sam uživala u samoj činjenici što trčim, i zaista mi je bilo malo žao što je trka već pri kraju 🙂 Nakon što sam došla u cilj, bilo mi je malo teško pronaći cijelu ekipu jer nas je zaista bilo na sve strane. Neki su bili u

šatoru, neki na presvlačenju i sušenju, neki su još trčali. Kad smo se nakon kakvih pola sata napokon svi skupili, više nije bilo važno što nas je kiša oprala do kože i što smo umorni… Osmijeha i grljenki opet nije falilo 🙂 Timski nas je duh cijelu zimu držao na okupu i omogućio nam da budemo potpora i snaga jedni drugima, bez obzira je li nam lako ili teško. Ni sad nije bilo ništa drugačije!

Kad smo na druženju poslije trke i u povratku prepričavali doživljaje, uglavnom su se ponavljale slične riječi. Kiša, uživancija i… Osobni rekordi! Na ovom je polumaratonu palo mnogo personal bestova, što Brooksovaca, što Sljemenaša. Uspjeli smo izvući ono najbolje iz sebe, po tko zna koji put! I ono najbolje od svega, kad smo već bili pred samim sunčanim Zagrebom, počeli smo priču o tome gdje se opet vidimo i družimo, koje trke pohodimo… I znate što? Jedva čekam… 🙂

A evo i rezultata Brooks Running Teama:

  • Anđelko Kecman 1:43:00
  • Željko Matić 1:43:13
  • Slaven Dobrić 1:43:32
  • Jure Kozina 1:45:13
  • Branko Novak 1:46:54
  • Marijana Bojić 1:48:06
  • Davor Videk 1:48:47
  • Fran Malinarić 1:54:29
  • Tihomir Dorić 1:55:58
  • Boris Igrec 1:58:08
  • Tina Kraljević 2:03:26
  • Goran Kovačić 2:05:35

p.s. naš Alen Zelenika je istog tog jutra trčao polumaraton u Beogradu i također oborio svoj osobni rekord, koji je sada 1:52:14. Bravo, Alen!