Hmmm…pretpostavljam da kad krenemo s ovakvim ispovijestima, nekome sa strane se čini da počinje nova epizoda hrvatske sapunice…ili dodjela Oscara…joooj, aaaa, aaaa, to je bilo tako uzbudljivo, plač prije utrke, plač poslije utrke, grljenje, smijeh, zahvale svima od mame i tate preko trenera do sutrkača kojima možda ne znaš ni ime…

Ali to je to…trčanje je, osim što ima poznate efekte na zdravlje i liniju, jedna velika emocija.
A i ovaj tekst će vjerojatno čitati samo ljudi koji su već duboko zaglibili pa se ne trebam bojati određene doze patetike. 🙂

Ja sam po svom mišljenju onaj najgori tip trkača. Gunđavi štreberski ziheraš. Ne znam ima li još takvih u drugim grupama, ili u mojoj, s obzirom da sam ja najglasnija…ali možete ih prepoznati po opsesivnom gledanju u garmin i konstantnom mrmljanju „sebi u bradu“ rečenica tipa: mislim ne valjda opet…pa ovo je grupa na 6.0…vidi, cijelo vrijeme trčimo 5.45…stvarno ne vjerujem…pa u koju da ja grupu idem…ova mi je prebrza…a ova iza mi je prespora…jel se mogu ozlijediti tako…kako to nitko ne razumije…mislim, u redu je to za kratke treninge, ali ne mogu ja tim tempom trčati maraton…i bla bla bla…
Na kraju shvatiš da to nema smisla i pustiš da te vode oni koji su zato tu. Hvala Katji i cijeloj 2. grupi na neiscrpnom strpljenju i ljubaznom višestrukom objašnjavanju da su takvi treninzi taman za mene.

Unatoč gunđanju, nema odustajanja. Sve sam odradila što je trebalo da bi se što bolje pripremila za taj prvi MARATON. Jer sam, kao što rekoh, i štreber i ziheraš.

Nakon tjedana i tjedana priprema i cca 6 dužina (35km –najveća kilometraža) došao je i taj dan.
Totalna mješavina osjećaja. Mislim da je prevladavajuće bilo uzbuđenje i velika želja da samo počnem trčati. I potpuno neočekivano – plač na startu. Mislim da su mi Ivine riječi „nemoj, dehidrirat ćeš“ zaustavile lavinu suza.
Već ranije sam odlučila trčati sama. Jer nisam znala što mogu očekivati. Znam sebe, oba slučaja – i ako zaostanem za grupom, i ako je grupa prespora – bi me totalno demotivirala.
Ali eto, ipak sam krenula u utrku s kul grupicom polumaratonaca koji su pod Sinišinim vodstvom „gađali“ 2 sata i cca 6 minuta. Taman moj planirani tempo, 6.0. I drago mi je da jesam. Tih prvih 15 km mi je zahvaljujući njima prošlo vrlo lako i brzo.
Ako je netko pomislio da u to vrijeme nije trajala borba u mojoj glavi, u krivu je. Svaki put kad bi vidjela da trčimo 5.50, ispustila bi nekakav neodređeni zvuk. Nisam smjela pričati da bespotrebno ne uznemirujem grupicu, ali morala sam Siniši dati do znanja da ne odobravam…jer ja moram trčati 6.0, imam još toliko kilometara…
Srećom, uglavnom je ignorirao moje zvukove uz kratki komentar da idemo baš kako treba.

I onda je došlo odvajanje polumaratonaca i maratonaca. Aaaaaaaaaaaaaaaa…ja pratim strelicu za maratoooon…
U tim trenucima su mi u glavi bile upute naših već iskusnih maratonki: Iva „najbolje bi bilo da se na 21 kilometru osjećaš lagano, kao da tek tada utrka počinje“, Sandra R. „kad ti bude teško (a neće biti), trči ponosno, uzdignute glave“. Dobre i korisne upute. 🙂

Na 21.-om je bilo lagano. Relativno. Disanje i volja skroz dobro, ali noge sam već pošteno osjetila. Ali zanemariš to bez problema…jer, heeeeej, ti si skrenula za maraton…
Većinu vremena mi je na licu bio joker osmijeh. Kesila sam se stričekima i tetama na spužvama i okrepama i prometnim policajcima. Čak i ljudima u autu koji su čekali da prođu. Jer nemaš se kome drugome smijati. Nema navijača, uglavnom si sam sa sobom. Pa si sretan kad nekog vidiš. I želiš s njima podijeliti tu sreću.
Nakon 21.-og je uslijedilo konstantno štopanje. Htjela sam poletiti, ali nisam si dala. Ne znaš što će biti, što ako riknem na 30.-om i što ću onda, hodati 12 km? Zadala sam si do 30.-og 5.50, a dalje smiješ smanjiti. I dođe brojka 30! Jeeeee…sad mogu malo ubrzati. Aha, da ne bi. Najednom nasip i vjetar u lice. Ali svejedno sam ubrzala. Ne puno, 5.40.
Dijelim ovaj tempo ovako detaljno samo da bi shvatili kako mi je bilo – ne, nije mi bilo dosadno samoj, više sam se razgovarala nego da je bilo petero ljudi oko mene. 🙂

Kilometri su samo prolazili…bilo je teško, ali nije bilo velike krize.
Do samog kraja…na 38.-om je počelo (veli Katja nije moglo biti bolje vrijeme za krizu)…još samo 4 kilometra, a činilo se kao vječnost.
I trčim i trčim i trčim…i kad će više…i negdje malo prije kraja vidim plavu točku u daljini.
Siniša, službeni pratitelj određenih Brooksovaca na 21 km, a po potrebi i na zadnjih 500 m, me čeka. Sandra B. mu je bila prebrza (bravo još jednom ), ali mene je uspio dočekati. Dođem ja do njega i on počne pričati, cilj je blizu, čeka te ekipa, još malo i lagano me potiče na ubrzavanje. A ja ne mogu reći ni riječ…ni hvala ni pomaknuti rukom ni ništa. Ali mislim si ja, ma vidjet će na licu kako sam sretna i kako mi je drago. Tu je još uvijek taj joker osmijeh.

Hm,da. Bar sam mislila da je tu osmijeh. Ali ne…ispustila sam samo neodređeni neartikulirani zvuk s ovakvom prijetećom grimasom na licu. Evo ovako javno – taj zvuk nije bila psovka, to je značilo hvala! 🙂

I to je to. Dođe cilj, tvoja ekipa viče i bodri te, i ti si sretan i presretan jer si otrčao maraton!!!
I usprkos umoru, malo ti je žao što je završilo. Jer poanta i je u trčanju.

Zaključak: drago mi je da sam štreberski ziheraš. Jer sam stvarno uživala u svakom trenutku, nisam se mučila i imam osjećaj da bi mogla opet vrlo brzo. I sljedeći put mogu malo pustiti tenisicu i napadati neko brže (namjerno neću reći bolje) vrijeme…

Janko, Veronika, Katja, Robi, Siniša, Gulin, povremeni „pomoćni“ treneri Antonija, Kiki (baš ga dugo nije bilo), Šime (nisam valjda nikog zaboravila) i naravno Žana – ekipa, ne znam je li nam stavljate neke opijate u cedevitu i pivu pa smo iz tog razloga toliko privrženi ili jednostavno radite jako dobar posao. Koja god bila varijanta, hvala vam na tome! 😉

P.S. Stvarno mi nije jasno zašto su sva ona napuhana sponzorska vrata koja nisu cilj, neusporedivo veća i uočljivija od pravog cilja. Ok, ključna riječ je „sponzorska“…
Ali baš ti takav izbezumljen znaš razliku. Skoro pa moraš upute tražiti…no dobro, naučit ću s vremenom…vjerojatno je problem u meni…

Vidimo se na treningu! 🙂

 

Share This