/Multipersonalni osvrt na Berlin Maraton 2014/

Ni ne znam koliko su me puta pitali hoću li opet pisati maratonski putopis. Ovaj put berlinski. Ne, nisam mislila, nemam cajta. Ali ipak, šteta bi bilo da ne ostane neki trag. Kaže tako Božena. A njezino ime dolazi od Boga, pa ne smijem proturječiti. Zato smo smislile da skupa napišemo tekst, ali ovaj put u jednoj malo drugačijoj formi. Sjećate se „leksikona“ iz osnovne škole? E, pa baš tako. Preuzimam da kao samozvana urednica postavim pitanja, pa da na njih odgovore moje berlinske maratonke. I maratonka u meni također. Možda uspijemo drugima dočarati trenutak, možda nekom budućem berlinskom putniku namjerniku neki savjet pomogne, a možda i nama samima, mnogo godina kasnije, izmami na oko suzu ganutljivicu. Ili radosnicu. A uspomenku sigurno.

Evo kreće mali berlinski leksikon, odgovaramo bez pritiska ili prisile, slobodne volje i ne utječući na druge svjedoke.

1. Zašto Berlin?

Božena: Jedan od top 6 svjetskih maratona ne ostavlja puno za razmišljati. S obzirom da je ove godine prvi puta bilo izvlačenje sudionika osjećala sam se iznimno počašćeno kad je kolo sreće palo i na mene. Jedna od 40 000 maratonaca! Unatoč visokoj startnini, nije bilo dvojbe – idem u Berlin!
Katja: Unfinished business.
Mara: Iskreno, uopće se ne sjećam zašto Berlin?! I kako mi je uopće palo na pamet da se prijavim na baš taj maraton prije ijednog istrčanog. Valjda me je privukla fama oko 6 velikih, a kako nisam pupoljak, bolje je da ih krenem sakupljati što prije.
Sonja: Posve slučajno. Kada sam vidjela link za prijavu, nisam se dvoumila ni trenutak. Bila sam 100% sigurna da ću biti izvučena i tako je i bilo.
Ja: Kažu Janko i Veronika da je to maratonski „must“. Lutrija me izabrala. Već sam tada trebala spoznati da je to putovanje okupano srećom od samog početka!

2. Put i smještaj – daj što daš!

Božena: Bilo mi je apsolutno svejedno gdje ću biti smještena, važno je jedino bilo da imam krevet i da nije baš previše udaljeno od starta. Sonja i Lovorka su našle lijepi mali apartmančić u bivšem istočnom dijelu Berlina u kojem smo mogle osjetiti dašak prošlih vremena.
Katja: S posla direktno na aerodrom, smještaj u Kreutzbergu trenutno najpopularnijem kvartu za izaći.
Mara: Početak planiranja pao je iza Uskrsa, a kako smo Marijana i ja bile još svježe iza našeg zajedničkog trkačkog posjeta Madridu, otprilike smo znale što želimo. Konzultirajući booking.com, odabrale smo najbolje za nas.
Sonja: Lovorka i ja dale smo si zadatak pronaći smještaj za nas tri. Malo smo se dvoumile, ali na kraju, nije tako loše ispalo: apartman je bio na lokaciji koja je super povezana s centrom. Jedino je bio malčice tijesan. Sve smo se tri morale gurati u jednoj sobi, a Božena je (svojim izborom) patila na neudobnom kauču na razvlačenje. Put direktnim letom, u istom avionu svi naši. Jedino smo zbog neiskustva morale odmah na aerodromu iskeširati dodatnih 60 EUR za prtljagu.
Ja: Mara je sve savršeno rezervirala – još u svibnju! Germanwings direktan let. Samo da jedan dan odmori od Croatie. Svakako treba uzeti Smart tarifu, ta uključuje i kofere i snack u avionu. Hotel pun pogodak, portugalski šarm u srcu zapadnog Berlina.

3. Expo Vital – iliti kako skupiti startni broj, a ne potrošiti pare već prvi dan?

Božena: Jao, Expo! Teško da ću ikada opet biti na tako velikom sajmu sportske trkače opreme. A sve što vidiš ti treba, a sve što vidiš je prelijepih boja, a sve što vidiš je zadnje dostignuće. I dok dođeš do mjesta gdje se u savršenom ne-čekanju izdaju startni brojevi, već si praznog novčanika i moraš na bankomat.
Katja: Bez problema nakon što sam shvatila da sam u Zagrebu kupila tenisice jeftinije, a mislila sam da su skupe…
Mara: Jedna riječ: nemoguće!
Sonja: Zaista fascinantan, veliki sajam u kojem možeš ostaviti cijeli džeparac. Ipak, malo sam se prikočila i kupila samo najosnovnije – majicu s logom maratona, magnetiće za broj i pojasnu torbicu. Na expou su predstavljeni skoro svi maratoni, pa čak i ljubljanski, ali od zagrebačkog ni traga…
Ja: Uh, ja sam kupovala čak i skijašku opremu. Ali još više od sajma sportske opreme, to je ogromni sajam turizma. Bez predstavnika Hrvatske, nažalost. Doma valjda još nisu skužili potencijale ove turističke niše…

4. Carboloading?

Božena: Ništa od mene ovaj put. S obzirom da mi je Veronika rekla : „Taj maraton ti je kao veliki vlak zabave od 42 km!“, ja sam to doslovno shvatila… pa tko gladuje za party? Jedini doprinos bila je večera prepuna UH napravljena u apartmanu. Domaća, njemačka tjestenina prelivena sa šećerom u prahu made by Sonja and me. Njam…
Katja: Tortelini sa sušenim rajčicama i orasima s Turkische Markta i juha od batata (Jamie Oliver) sa slavonskim kulenom koji je to jutro stigao u Berlin busom.
Mara: Carboloading sucks kada nisi doma. Ali Berlin ne oskudijeva dobrim talijanskim restoranima, ajde, kod nas je prošao i španjolski restač s lošim izborom ugljikohidrata, ali je zato rukoljub vlasnika obarao s nogu.
Sonja: Bilo je malo problema, naročito u petak, kada smo zbog puta i expo-a bile gladne. Na sajmu uglavnom kobasice. Dan prije maratona smo se malo potrudile, večera je bila prava: špecli i šufnudle.
Ja: U petak smo pokušale naručiti večeru sa što manje choriza i jamon-jamona, a što više kruha i krumpira. Uspjeh diskutabilan. Sva sreća da se vino broji u šećere! U subotu ipak ugljikohidrati u sva tri obroka, večera u hotelskom restoranu, na meniju su prigodno „Marathon Special“ špageti.

5. Turizam ili noge u zraku?

Božena: E, to je bilo izazov. Široke ulice, sunčano vrijeme, puno događanja dan prije jednostavno te mami za razgledavanjem. Teškom mukom smo odlučile provesti dan uz Brandenburška vrata razgledavajući maratonsko selo, sam start, in line maratonce. Jedino nas je lovila panika od predviđenih visokih temperatura za sljedeći dan. Kako ćemo trčati na temperaturi od 20 i više stupnjeva, i naravno- što obući jer na start trebamo zbog velikih gužvi doći barem sat i pol prije?
Katja: Shopping.
Mara: Ja sam imala silnu želju posjetiti Pergamon muzej, ali smo zajednički odlučile napraviti turu hop on/hop off busom i zadovoljiti se time. Nakon finog ručkića otišle smo u hotel na odmorko i nakon toga nismo puno hodale, no Berlin zaslužuje puno više naše pažnje!
Sonja: Dakle, ponedjeljak je bio dan za razgled busom s nogama u zraku! Vodičica nam je rekla da je u razgledu taj dan već bilo puno maratonaca u istoj pozi. Nakon odmarajućeg razgleda, ostatak dana prošao je u pješačenju, što nam je isto pasalo (umjesto rastrčavanja).
Ja: Hop on hop off bus! Gledaš, slušaš, a ne hodaš. Šteta da tako nešto nisu ponudili i za obilazak dućana na „Kudamu“. Jer tamo smo ipak malo potrošile nožice. Pritom ja ugazila u drek na cesti. Sreća! Tada sam bila sigurna de će sve dobro proći!

6. Dan D – dolazak na utrku skupa s 39 995 ostalih natjecatelja?

Božena: Dolazak na utrku skupa s 39 995 ostalih natjecatelja? Uzbuđenje u našem malom apartmanu je raslo od dizanja u 5.30! Čovječe, samo da ne zakasnimo. Nismo sigurne da S-bahn vozi danas često kao i inače pa krećemo u cik zore. Nakon odluke o kratkim rukavima, mini hlačicama i kapi. U S-bahnu srećemo i jednu volonterku na Berlinskom maratonu, ali nema maratonaca… Što je ovo??? Ona nam se smije i objašnjava da smo ipak stigle prerano. Izlazimo na Hauptbahnofu od 5 katova i smještamo se s beskućnicima u McDonalds narednih pola sata. A onda: potpuno druga slika! Nepregledne horde maratonaca se slijevaju do starta…samo vidiš ruksake, kape, tenisice…Brrrrr…počinje euforija!!!
Katja: Nervoza da ne zakasnimo na start jer se Mara htjela naći već u 6, a ja sam ju uvjerila da je pola 8 sasvim dovoljno!
Mara: Maratonsko jutro….. posebno iščekivanje, kao pred nešto stvarno veliko. Sve ide glatko, doručak, oblačenje u klupske dresiće, odlazak na metro. Na kolodvoru ZOO svjedoci smo tučnjavi zaostalih od noći. Odasvud se slijevaju ljudi obučeni u neonski poliester, baš kao i mi. U rekordnom roku stižemo na mjesto dogovora sa Katjom, a u onoj vrevi slučajno susrećemo i ostale curke: Sonju, Lovorku i Boženu. Kompletne smo!
Sonja: Malo treme ujutro, jako rano ustajanje i dolazak na Hauptbahnhof već u pola 7 (valjda smo bile prve). Organizacija savršena, za 10, hrpa super raspoloženih ljudi, grupno piškenje po okolnom grmlju i onda stacioniranje u boksove u iščekivanju starta.
Ja: 40 000 natjecatelja na jednom mjestu. Plus pratnja: treneri, muževi, žene, djeca, mame, bake, prijatelji. I nigdje nema čepa. Sve ide, sve se kreće unaprijed označenim i savršeno osmišljenim putovima. Nema osjećaja gužve. To mogu samo Prusi!

7. Trenutak za pamćenje – prije starta?

Božena: E to je naravno vezano uz „rest room“…
Katja: Kad sam shvatila da imamo istog pacemakera kao i prije dvije godine i prepoznao me!
Mara: Prekrasno jutro, kakvo samo jesen može dati. Malo mutno, ali kako se sunce diže, postaje jasno kao kristal. I vibra puno ljudi, sportaša, koji stoje na startu pred samim sobom, jer to je ono što ti maraton radi, ogoli te potpuno. I u svom startnom boxu srećem Slavena! Trčimo zajedno cijelu trku, potpuno usklađeni u koracima, što sam naknadno vidjela na fotografijama. I guzice, puuuuuno guzica, kao da smo u Indiji (iako ima stotine toitoi wc-a, ipak je zov prirode jači).
Sonja: Savršeno pozitivna atmosfera, pomalo naelektrizirana, osjećalo se uzbuđenje u zraku. Svi smo zajedno pokušali obaviti razgibavanje koje su vodile djevojke na povišenim pozornicama.
Ja: Kad je Katja shvatila da ima istog pejsmejkera kao i prije dvije godine i kada ju je prepoznao (i kada sam vidjela da nosi kilt i vikinške pletenice). I kad sam ja shvatila da će Božena trčati sa mnom. Prevelika sreća!

8. Trenutak za pamćenje – u tijeku utrke?

Božena: Svih 42 195 metara! Biti dio mora sudionika, vidjeti lica sa svih krajeva svijeta koja kao i ti vole trčati i trče s osmjehom, vidjeti euforiju navijača, slušati koncerte sa strane, na 20 km spoznati da je već pola, a tebi se trči i trči kao da si tek krenuo, uživati u hladu, slušati bubnjeve koji te ježe do tjemena kose, čuti poklike volontera koji ti dodaju vodu i izgovaraju tvoje ime, davati „petaka“ klincima sa strane (koji broje koliko su ih dobili do sada), čuti ime svoje domovine, saznati vrijeme svjetskog rekorda na ispisanom kartonu koji je držala navijačica sa strane, dugo iščekivanu sliku Brandenburških vrata odjednom vidjeti izlaskom na glavnu ulicu, sprint do cilja s euforičnim poklicima gomile u ušima…
Katja: Od 25 do 25,6 km kad sam nosila balone – trening za Zagreb. Susret s Marijanom i Boženom nakon 30-tog km, a sve tri ne skidamo osmjeh s lica.
Mara: Kako grad živi za trku!!! Nema metra bez navijača! Svi baš svi su vani! Stotine bandova, bubnjara i bubnjarica, limenih orkestara i rave muzike iz kafića. Kako grad živi za trku!!! Intimna ispovijest: Najtrenutak mi je ipak bio kada sam negdje na 33 kilometru ugledala slobodan toitoi, koji je bio mirisan i čist, a imao je i 3 role wc papira. Hvala ti bogek moj!
Sonja: Po meni, sve! Atmosfera, navijači koji su izvikivali moje ime, super glazba različitih žanrova, pa i udaraljke od lonaca i kuhača. Predivno, savršeno, osjećaj neopisiv, osjećaš se kao zvijezda…
Ja: Filharmonijski orkestar na travici pokraj staze. Jedan dedek u invalidskim kolicima s tavicom i kuhačom udara ritam. Onaj balkon na kojem je tulum i o kojem pričaju generacije. A Brandenburška vrata fakat nisu cilj! Cilj je tek 600 metara dalje! (hvala Siniša Mareković).

9. Trenutak za pamćenje – nakon cilja?

Božena: Odmor na livadi, pivo, sunce i „Perfect day!“.
Katja: Ima li tko fotoaparat – iPod fotosession: gologuzi deda ispred Reichstaga.
Mara: Ovaj put nisam plakala, bar ne odmah. Žmarci su počeli već kod Brandenburških vrata, nakon cilja pričekala sam Slavena, čestitali smo si, a suzice su došle kada mi je deda volonter vješao finišersku medalju oko vrata! A poslije je sve podsjećalo na Woodstock, samo sa žešćim bojama.
Sonja: Sreća i olakšanje…tražim Lovorku koja mi je zbrisala za 14 sekundi. Čestitke na njenom prvom maratonu, predivna medalja i fotkanje. Ubrzo čujemo da je pao rekord. Savršeno! Mi smo dio te povijesti!!
Ja: Nemrem vjerovat da sam tak trčala. Zuji mi u ušima od nevjerice i euforije. Četiri brooksice ispod 4 sata. Da li Janko već zna? Klatarimo se, smijemo se, ležimo, blažene smo. A onda još pivo i curry wurst. Sve što je trebalo do potpune sreće!

10. Osvrt na rezultat?

Božena: Nemam što reći osim: „Moj trening, moja trka, moj vlak zabave je bio pristojne brzine. Taman da se ne ‘istrošim’, taman da osjetim njemački asfalt, taman da osjetim kako te nogice mogu i brže. Taman da poželim opet i još!“
Katja: Ne trebam više nikad trčati brže.
Mara: Prezadovoljna rezultatom! Popravila ga za 10 minuta.
Sonja: Nije za pamćenje, ali nevažno. Istrčala sam s Lovorkom kojoj je to bio prvi. Svaka čast našim curkama, sve su išle ispod 4 sata!
Ja: Iznad svih očekivanja i nadanja. Ovo je trebala biti zabava i „zadnji dugi trening prije zimske baze“ kako sam još krajem kolovoza objasnila Katji. A bila je zabava i PB.

11. Zašto opet Berlin?

Božena: Presavršena organizacija, prekrasan grad sa širokim ulicama i parkovima, susretljivim ljudima, sportska euforična atmosfera i dan poslije kad maratonci hodaju s medaljama oko vrata, navijanja od milijun gledatelja na svakom metru utrke koje mislim da nigdje više neću tako iskusiti.
Katja: Navukla sam se.
Mara: Ponovo pročitati odgovore od 1-10! Prijave počinju 18.10.20014.
Sonja: A zašto ne? Idemo se prijaviti pa kaj bude. Možda nam se opet posreći, a možda padne novi rekord staze ( i svjetski i moj možda).
Ja: Jer Berlin to zaslužuje.

12. Maraton „high“?

Božena: Da… moj treći maraton me nadrogirao do kraja. Smiješak je trajao i još uvijek traje kad se sjetim onog šarenila od 40 000 maratonaca bubnjeva, pogleda na dugo iščekivana Brandenburška vrata, medalje oko vrata i zagrljaja onih koji su bilo dio te atmosfere. Svakome tko trenira duge discipline želim da ima priliku doći i upiti što znači zapravo maraton. Nakon Berlina, sve će mi biti napola, al opet znam da ću od tog sjećanja svaku sljedeću trku istrčati najbolje što mogu. Od toga ću živjeti svoje trčanje…
Katja: Mislim da me još drži.
Mara: Moj maraton high pretvorio se u stvarno opaku prehladu koja je mutirala u ozbiljnu upalu uha i sinusa. Ali barem sam bila sretna!
Sonja: Radost i samo radost…ali ne mogu reći da sam bila posebno “high” jer otkad trčim stalno sam pomalo u tom raspoloženju. Možda bih bila više “high” sam oborila svoj rekord, ali kaj bih onda radila iduće godine…
Ja: Sjećam se Ferrare kad su Veronika i Stjepko trčali svoje rekorde, ispod 3 sata. Tada sam ih nazvala „napušenim pajacima“. Sada sam ja bila napušeni pajac. Tek sada ih potpuno razumijem.

Pa eto djeco draga, maratonci sadašnji ili budući, što još reći o toj slavnoj utrci? Da je Veronika u pravu kad kaže da je ta trka kao Kremenkov bus. Nogice ti rade, a ti uživaš gledajući van kroz prozore. Možda još da se trči kroz cijeli grad i kroz centar, pa da je sama utrka u stvari turističko razgledavanje jer prolazite kraj svega živoga kaj treba tak i tak vidjeti, da trčite uz parkove i uglavnom u hladu jer u tom divnom gradu gotovo da nema ulice bez drvoreda i da čak i trčeći osjećate tu neku čudesnu slobodarsku i kozmopolitsku vibraciju koju Berlinu nitko ne može osporiti i koja uistinu nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za kraj, parafrazirajući riječi Johna Fitzgeralda Kennedyja iz njegova čuvenog berlinskog govora i bitno im mijenjajući kontekst, naša poruka svim drugim drugovima i drugaricama trkačima je: „Let them come to Berlin!“.


(Uredila i vodila: Marijana)

Share This