Od kad znam za sebe išla sam srcem. Intuicijom. Pamet ionako smeta. Po meni. Nisu nas unaprijedili kao čovjeka ovi genijalci. Mene da se pitalo ne bi se makla iz Idbra. Ja, priroda, čuvala bi ovce i danas, čekala na jednom brdu da sunce se spusti na dvije trećine drugog, da krenem kući, stignem za dana na večeru i sutra opet s flašom kiselog mlijeka i komadom kruha što je baba spekla tri dana prije, cijeli dan ležala pod nekom takišom, slušala cvrčke, mirisala ciklame, čistila neke prenjske jestive „kaktuse“, slušala mali radio, sevdah, zavolio bi me neki“ Mujo“, nadam se i ja njega, ložili bi ognjište, sušili ovčetinu, pričali jel se oždrebila kobila i naš prekratki životni vijek bio bi ispunjen jednostavnošću koje  smo svi  željni.

Pa onda ove jeseni, dok mi se u glavi roje neke sasvim druge misli, jedan mali redovno počme dolaziti u našu trkačku školu, umiljat sa svojim bravicama, uvijek nakon treninga (znojan normalno) zagrli me – ispočetka nekako reda radi prihvatim zagrljaj, ali kako su treninzi učestali, navikneš se (ko cigo kad je učio magarca da ne jede – i baš kad ga naučio ovaj krepa :). No, počmemo i pričati… srać srać… Ide u Maroko za NG, super – velim ja. Hoćeš ići sa mnom – hoću — (ljeto je – koji mrtvi Maroko – a i volim zajebanciju.. 🙂 ). I tako vrijeme leti nama nakon četrdesete, pitanje redovno – Ideš?  -Idem (cerim se-) Nemreš sad natrag. Jebiga.

Uglavnom, kak je dogovor primao dozu ozbiljnosti i on radi plan, reko, kad smo već tamo (još uvijek meni kao…),  daj vidi jel ima kakva trkica, jer zadnjih dva’est godina nikud ne idem ak’ nema neka trkica 🙂 ) I on nađe maraton – Zagora. Odmah mi srce brže zakuca, ko naša Zagora. Kud ćeš ljepše. Srce kaže to je to. Ima i maraton i polumaraton. On ko muško će na maraton, ja na polu. Prođe par dana, hercegovačka glava grunta: ma kad već idem tam’ bum i ja izglavinjala taj maraton. I tak donesem odluku, objavim svom organizatoru. On se razveseli, jer ne vodi sa sobom neku polu… 🙂

Sad ni sama ne znam, ak’ počmem sve po redu, samo će totalni besposličari to sve čitati, a ipak smo mi radni narod, pa ću imati sramotno malo lajkova, a budući da sam ovisnik o FB to će me totalno unesrećiti na bar jedan dan, jer kako kaže ona iz Prohujalo s vihorom: sutra je novi dan, pa bum i tak sutra imala neku novu opsesiju u glavi… 🙂 – Ali nekako mi svaki dan važan….

Uglavnom, put je bio predivan (ne znam bolju riječ). Put autom do Budimpešte, ja sam suvozač, mozak na paši, vino u ruci.

Plan A: ak stignemo na avion idemo u Madrid, spavamo tamo, drugi dan za Marrakech.

Plan B: ne stižemo na avion, imamo auto idemo u Amsterdam i dalje bumo vidli, jer je sramota da se vratimo, budući da su nam naši dobronamjerni prijatelji iz našeg BRT-a savjetovali da krenemo dan prije ili bar dovoljno rano (ni jedno ni drugo nismo usvojili, jer smo se nekako našli obadva usporena i nenormalno bezbrižna, ipak je pred nama 15 dana potpune slobode :).

Uspjeli smo realizirati varijantu A uz moj komentar (poštapalica nekog Jankovog pretka): kod budale rastu najveći krumpiri :).

Nisam o ničem brinula. Čak ni o osobnim stvarima. Moj vođa puta je tak bio dobar da mi je nosio i jaknu (čak i na 3-4 stupnja 🙂 )

Pričat o Maroku? Mogu vam samo reći, ako imate priliku odite.

Prvo smo stigli u Marrakech. Bili četiri dana. Imali najljepšu sobu na svijetu. Doručak na terasi s koje gledaš cijeli ludi grad. Grad lud s najnevjerojatnijim trgom, za koji imaš osjećaj da cijelu noć gori od svjetla, ljudi…..

Nakon toga je krenuo put prema pustinji (uzeli smo si autić, potrpali stvari…) i krenuli 400-500km… na dvije trećine (valjda) puta bila je Zagora i naš maraton 30.12.

Svi gradovi su san snova. Nikad nisam vidjela da je ljudska ruka napravila nešto što je tako u skladu s prirodom. Cijeli Maroko je crven, gradovi su crveni utkani u planine. Samo gledaš i ostaješ nijem, nema tu ništa za reći… ono kak vele, tišina najviše govori, pa smo i nas dva satima šutili i uživali. Doslovno.

Maraton? Sve kak se spada. Braća koja organiziraju su stari ultraši. Jedan pobijedio Marathon des Sables (ultra 6 dana kroz pustinju), drugi dva puta – podaci po mom sjećanju iz medija :). Ja uspješno završila sukladno pripremljenosti, mogu reći da mi je bilo zadovoljstvo  cijelih 6 sati. Predivan trail kroz pustinju, gledaš ispred sebe, nema kraja, osim negdje u daljini gdje se spaja zemlja s nebom. Ne mogu vam pričati o svakom kilometru i kako sam se osjećala, jer maraton i trčanje jednostavno volim.  U početku  malo zvjeram oko sebe, ispred sebe, i nakon nekoliko kilometara odem u neki drugi svijet, mojih snova, nekih maštanja, gdje se ispreplete san i java, moje želje, neki filmovi koji su samo moji… :).  Bilo je tu kamenja, pijeska, dina… Oznake su napravili od kamenčića koji su bili obojeni u bijelu boju, prolazili smo kroz neka sela gdje me onda pratila hrpa djece trčkarajući sa mnom, vrišteći oko mene. Okrepa se sastojala od datulja, mandarina…..Na 25-om kilometru srela sam tamo nekog francuza  i zajedno smo proveli vrijeme do cilja, par nerazumljivih riječi on meni, ja njemu, puno smijeha, oćemo tamo-vamo. Pred kraj se u njemu probudio natjecateljski duh, pa je poželio da idem ispod 6 sati. On riknuo, pa tjera mene :). Nisam ga željela ostaviti :). U cilju me prima za ruku, Hrvoje nas čeka, zahvaljujemo jedan drugom na društvu, poljubimo se.. Hrvoje dolazi i to je to… sretni smo…

Ma to samo maratonci znaju na cilju……. 🙂

Nakon toga slijedi doček NG u pustinji (koji je moj osobni organizator sredio dok sam ja besposličarila u sobi).

Jahanje deva, vožnja džipom. Spavanje u šatorima, hodanje po dinama, gledanje izlaska/zalaska sunca u pustinji.

Sahara, ljudi ti lože vatru, sviraju bubnjeve, otvaraju vino… 🙂

Nakon pustinje hoćemo u brda , Atlas ili na Ocean. Izvlačimo šibice i ispadne Atlas. Lagano, uz stajanje i spavanje, gdje nas sustigne noć, stižemo u Atlas, u predivno selo. Hrvoje nalazi (kao i sve ostalo) predivnu kasabu gdje ćemo spavati. I tu počinje moj Idbar (iako i ovo do sad nije bilo za odbaciti). Hotel smo nazvali hotel pingvina. Cijeli hotel predivan, soba romantična do ibera, zidovi oslikani, mali prozorčić koji gleda u crvenu planinu (jedva čekamo jutro da vidimo kako ju sunce obasjava), hladno za popizdit, imamo grijalicu i ćebad ( pod takvima sam odrasla). Uglavnom smijemo se ko blesavi i sretni smo.

Jutro. Doručak/ručak/večera – klasika: omlet berber, tažin berber, čaj menta (svaki put kad se tog sjetim umirem od smijeha :). Nakon tog šetnja kroz grad, vrtove ruža, predivna rijeka (ko moja Bašćica u idbru). Ma sve isto. Hrvoju, ak 15 minuta ne spomenem Idbar, pogleda me i kaže: kaj nije ko u Idbru? Uglavnom, nakon nekih  planova da idemo na treking  u planinu, nakon promrznutosti, sam se pogledamo ko Doc Holliday i Wyatt Earp, sjedamo u auto u bježimo u toplije krajeva  u našem autiću gledajući i uživajući u ovoj neobičnoj zemlji s nevjerojatno ljubaznim ljudima.

Vozimo se prema Marrakechu, slušamo muziku, uživamo, završava predivnih 15 dana, kak sam jebeno emotivna skotrlja se neka suza ko kad gledam blesave filmove sa sretnim završetkom… 🙂

Hrvoje pita – Kaj cmizdriš? Žao ti kaj je gotovo? – Ne gledam ga. Sam velim:  Da ti ne bi rekla 🙂

Red je malo dramatike uvesti u priču.

HH – Shokran 🙂

P.S.
Video sa ovogodišnjeg Maratona možete vidjeti ovdje a rezultate ovdje 🙂