I tak …
Nakon milijun različitih hobija koji su u danom trenutku bili tu ili za dokazivanje sebi i sebe ili puka znatiželja ili čista potreba da se sve do tad select-ira i jednom zauvijek izbriše iz recycle bin-a, izbor je pao na trčanje.
Priroda i društvo, svjež zrak, hopsanje, kilometri i kilometri slobode i s vremenom dobra guza … nisam se morala dva put nagovarati. Da samu sebe. Povela sam i frendicu sa sobom. 🙂
Prijave, mail dobrodošlice, upisi i … prvi trening.
OK, nije da sam couch potato i nije da me herc čopi nakon što ishodam Bikču, ali onaj pogled na minutažu prvog treninga.
2 minute!! I to 6 puta po 2 minute !! Vječnost se ukazala kod klupica.
Gledala sam ljude oko sebe, neki ko da su sišli s modne piste, neki totalno nabrijani pa sam pomislila da su možda treneri, ali nisam se pitala što ja tu radim. Ne još. Bila sam absolute beginner u nečem novom, nečem što sam jako brzo zavoljela.
Bez nekog pretjeranog umaranja/umiranja počeli su se nizati prvi treninzi. 2 minute, 3 minute, 4, 5… Bila sam zadovoljna sama sobom, a glavom je strujila misao: Gle, pa ja to mogu!!
Pričalo se o velikom i malom krugu, pace-u i nekom tamo polumaratonu u Veroni za valentinovo, ali meni najdraža riječ tih dana bio je povik HOP trenera Simketa baš u onom trenutku kad više ne možeš disati, a kamoli trčati.
Znao je on reći i više toga, ali o tome neki drugi put. 🙂
Kad su počeli treninzi vrijeme je još uvijek bilo relativno lijepo iako se jesen počela šuljati u grad. Jesen me oduvijek asocirala na prekrasne boje lišća, jutarnje maglice, sunčane i ugodno tople dane. Trebalo je biti tako, ali nije.
Počele su padati kiše, počeo je puhati vjetar, Sava se izlila, bila je mećava, ali e-mail da se trening odgađa do smirivanja vremena, nikad nije stigao. 🙂
Kako su se povećavale minutaže na treninzima, tijelo je počelo davati prve znakove otpora. Pustilo je ono mene da se izguštam nekih mjesec dana, ali kad je shvatilo da je trčanje nova igračka, udarilo je kontru. Počela sam osjećati mišiće i kosti za koje nisam znala da postoje, a ljudi oko mene su mi objašnjavali o ozljedama koje i danas ne znam pravilno izgovoriti. Tražila sam pomoć gdje god sam mogla jer opcija odustajanja nije bila u igri. Kupovala sam razne kreme, isprobavala stare narodne pripravke, bildala sam mozak sretnim mislima, a tijelo čučnjevima, plenkovima i ostalim čudesima. Čak sam stvorila i svoju teoriju o boli: ako bol, na ljestvici od 1 do 10, ne prelazi 5, treba ju ignorirati kao dosadnog pijanca u noćnom tramvaju na putu kući. Jer treba malo i boljeti. Da znaš da si živ 🙂
Možda ovo sve do sad i ne zvuči super, ali postoji jedna velika stvar koju me trčanje naučilo ili pokušalo naučiti, a to je da budem strpljiva. Trening po trening. Kilometar po kilometar. U mislima je lako pretrčati 5 i više kilometara jer ego je manijak koji te vuče naprijed. Ali to ti trener ne dozvoljava. Jer trener zna najbolje!!
(Sorkać Simke na svemu i nadam se da te grlo neće grebsti zbog novih početnika 🙂 ).
Kad sam počela trčati prijatelji su bili zadivljeni s kojim entuzijazmom peglam te treninge, ali nije trebalo proći puno vremena kad više nisu mogli shvatiti tu želju da izađem i otrčim zadane minute ili kilometre bez obzira na vremenske uvjete. Najsmješniji od svega bio mi je izraz na njihovim licima kad sam znala reći da ne idem u petak van jer je u subotu ujutro trening. Samo su u nevjerici treptali. A što su drugo i mogli kad sam ja sebe već vidjela kako utrčavam u cilj svog prvog polumaratona.
Od desetog mjeseca, kad su treninzi počeli, pa do Nove godine vrijeme je nekako lagano prolazilo. Nakon toga kao da je netko upalio ubrzanje i za čas je stigao zadnji trening pred odlazak u Veronu. Činilo mi se kao da je jučer Most slobode bio u magli, kao da smo se jučer grudali po Bundeku, kao da smo jučer ko uigrana vojska u korak peglali svojih prvih straaaaašnih 7 kilometara, kao da je jučer po mećavi netko vikao za nama iz automobila: Pa ljudi jeste li vi normalni ??
Facebook kaže da ti za život trebaju i srce i muda. Po meni to isto vrijedi i za polumaraton. Srce imam, a muda si mogu uvijek nacrtati. 🙂
Otrčala sam zadnji trening i rekla samoj sebi: Spremna sam!!

Od previše ljubavi u zraku, oblaci iznad Verone su se to jutro rasplakali od sreće. Pravo valentinovo. No kako je ova cijela priča počela s kišom, s kišom je trebala i završiti.
Došli smo do starta. Bilo me je strah. Htjela sam da to čim prije počne i još prije završi. Ponavljala sam si: ovo je samo trening, možeš ti to, od okrepe do okrepe pa reset na nulu. I ispočetka.
Nisam ni čula kad je trka počela. Poderala sam kabanicu sa sebe i trudila se ne izgubiti iz vida Simketa i svoje cure. Bila sam sva drvena i sve me boljelo. Znam da sam vikala: Ajmoooo!!!
Kilometri su curili brže nego inače. Uličice, zavoji, uzbrdice, nizbrdice, tu i tamo neki navijač, kvart koji me podsjećao na Črnomerec, muzika, most … Gledala sam ravno ispred sebe i samo disala, disala, disala. Sve je bilo ko u nekom snu. Prvi krug smo odradili brzo, prošli ponovo kroz start i krenuli prema cilju.
Iskreno … sve mi je izgledalo isto. Nisam se trudila gledati okolo. Samo bi me tu i tamo neki detalj po gradu podsjetio da smo u drugom krugu. Na 16-tom kilometru odjednom mi je sve postalo lagano. Da li od grožđanog šećera ili banana ili zato što sam kilometar prije zagrlila nekog lika obučenog u outfit od medvjeda, ne znam. Lagano sam ubrzala i odvojila se od svoje grupe. Nije me više bilo strah, ništa me nije boljelo, nitko nije kvocao u mojoj glavi, išla sam doma. Zadnjih 5 kilometara.
Napokon sam vidjela zidine Arene. Čula sam spikera kako viče: Forza, forza!! Pretrčala sam kroz Arenu, izašla na trg, mahnula svojoj prijateljici Sanji, ušla u cilj, stala i u nevjerici se primila za glavu. Zar je stvarno gotovo??!! Zar sam ja stvarno uspjela??!!
Ubrzo je stigla i moja grupa. Trenuci za pamćenje!!!!

Prvi polumaraton!!

Ni tjedan dana nakon Verone još nisam svjesna da sam istrčala sve te kilometre. A bojala sam se prvog treninga. 2 minute!! I to 6 puta po 2 minute !! 🙂

Na kraju nešto za gladijatore 1., 2., 3. i 4. BRT grupe 🙂

Kristina

Share This