Odluku da idem na IstraTrek donijela sam lako i brzo, bez previše razmišljanja o samoj realizaciji. Nekoliko kolega trkača pitalo me o tome prije nego sam to uopće imala u planu, kao, pa to ti je skoro pa doma, podrazumijeva se da to ne propuštaš? Rekoh, ok, može. Odluci je pripomogla i situacija kad smo prije 2 tjedna putovali u Ferraru na maraton, a Alen, jedan od organizatora IstraTreka, priupita me „A zašto još uvijek nisam vidio tvoju prijavu?“ 🙂 Nakon toga odluka je bila konačna. Ok, s kim ću? Kaže mi Ivša da bi on išao, i to na planinarsku pa možemo to zajedno odraditi, i tako je pao dogovor. Sve dok mi 10 dana prije same utrke nije rekao da ipak ne može ići jer mora ostati u Zagrebu i ja sam se našla u problemu. S kim ću onda? 26 kilometara po brdima sama? Ne mogu ja to…

Ok, Marijana, smiri se. Znaš da ide dosta ljudi iz Zagreba koje znaš, bude već nekoga za zajedničko trekiranje. Iako uopće nisam znala koga točno, ali nisam se zamarala. I tako sam u subotu nešto iza 7 sati ujutro sjela u auto i krenula put Buzeta, bez blage ideje što ću i kako ću kad stignem tamo. Od Alena sam dobila upute kako naći šator, start i sve ostalo nakon što uđem u Buzet, kao i gdje ću parkirati auto. Nakon nešto manje od sat vremena auto je bio smješten, ja spremna, već polako uzbuđena zbog svega, iako i dalje ne znam s kim ću to sve odraditi. Na putu od parkinga do šatora prvo srećem Kikija koji me pita zašto sam došla tako rano, kao, za pola sata tek starta ultra kategorija, a planinarska tek za sat i pol. Nakon toga nailazim na Sandru i njenog dečka, sva sretna jer shvaćam da ima poznatih ljudi koje nisam očekivala. Dolazim u šator i srećem Sunčanu i Doriana, Žanu i njezinu sestru, Sonju, Ninu, Jazza… I obuzme me radost kakvu je teško opisati 🙂 Tad sam shvatila da nam predstoji odličan i uspješan dan.

Da nešto raščistimo – prije IstraTreka, moja treking iskustva svodila su se na uglavnom kratke ligaške avanture po zagrebačkom i okolnom gorju. Lagvić liga, Mrak liga, Jutarnja gelender liga, Japetić liga… Sve su to utrke dugačke u prosjeku 5-6 kilometara, u trajanju oko sat vremena. Sve sam to uvijek prolazila u odličnom društvu, super smo se zabavljali i družili i sve to smatrali kao avanturističku i relativno laganu verziju brdskog treninga. Ali sad me čekalo nešto slično tome, međutim, razvučeno na 26 kilometara i kumulativno 1050 metara visinske razlike. Jesam li znala što me čeka? Vjerojatno ne, ali činjenica da opet želim na start nekog trekinga govori dovoljno sama za sebe…

I tako sam se dogovorila sa Sunči i Dorianom da idemo to odraditi zajedno. Večer prije sam kartu samo površno pogledala i, kad sam je dobila u ruke u papirnatom obliku, shvatila da nas zaista čeka avantura kroz desetak kontrolnih točaka. Prije starta, kao i na stazi tijekom cijele trke, među svim je trkačima vladala vrhunska atmosfera, zaista je sve zračilo dobrim raspoloženjem. Sat vremena nakon ultra kategorije, a 15 minuta prije jogginga krenuli smo mi. Prva kontrolna točka bila je lagana, popeli smo se na buzetski stari grad, ‘čekirali’ se na živoj kontroli i krenuli se spuštati prema brdima izvan grada. U početku je uz nas bila i Nina, no u gužvi na kontroli smo je izgubili tako da smo se nas troje nastavili držati zajedno.

Ono što je uslijedilo u idućih 4 sata i 40 minuta teško je opisati u detalje. Odlučili smo uživati, trčati, hodati, zabavljati se s traženjem kontrolnih točaka; družili smo se s ostalim trekerima na stazi, ponekad ujedinili snage s njima da bismo došli do pravog puta. Ako me pamćenje dobro služi, nigdje se nismo vraćali, odnosno zalutali – kad nismo bili sigurni, stali smo, malo ispitali teren oko sebe i ako smo shvatili da baš i ne idemo putem kojim smo zacrtali da ćemo ići par minuta prije toga, snalazili smo se na licu mjesta. Ponekad je to značilo prolaziti kroz jedva prohodne puteljke, ali zato su mi danas ogrebotine po rukama i nogama baš zabavne 🙂 Mnogo puta smo, recimo, prelazili potok, na jednom mjestu sam ja čak cijelim lijevim stopalom, odnosno do gležnja, ugazila u vodu, a nakon par minuta to potpuno zaboravila. Ono što se mene cijelim tim putem posebno dojmilo je ta savršena istarska ljepota: onaj tko je smišljao trasu ovog trekinga, svaka mu čast… Pogled je stalno pucao na malena istarska sela, na okolna brda, polja, rijeku. U jednom trenutku Sunčana je pogledala na lijevo, gdje se pogled pružao daleko po brdima, i rekla „Ma čekaj, pa ja upravo zbog ovoga i idem na trekinge. Da uživam u ovakvim ljepotama. A onda dođem na treking i jurim i ništa od toga ne vidim…“ Tada smo stali, fotkali se, uživali u pogledu, dok su ostali trekeri oko nas jurili i nije im baš bilo jasno zašto se mi sad tamo naslikavamo 😀

Iako mi je stvarno teško izdvojiti neki dio cijelog tog puta, ipak moram izdvojiti kraj: zadnjih par kilometara bila je downhill staza, poprilično strma. Iako osobno ne volim takve nizbrdice jer mi je to prilično teško za koljena, pogotovo nakon više od 4 sata trke, do ove sam faze već bila pod tolikim adrenalinom i utjecajem endorfina da me naprosto ponijelo. Sunči i Dorian su ovdje jedan dio usporili i hodali, ali ja sam morala trčati. Tako sam taj dio prešla s par dečkiju koji su se također zaletjeli kao i ja, bez neke pretjerane namjere da uspore, što je meni odgovaralo. Zadnji kilometar staze bila je asfaltirana cesta koja nas vraća u grad, na nekim mjestima s uzbrdicom ali bez pretjeranog nagiba. Palo mi je na pamet – hej, na asfaltu sam, napokon moj teren – i zaista uživala u tome, kao i u proteklih 25 kilometara šumskih i sličnih puteljaka. Obzirom da sam tu već ostala sama, na uzbrdici sam usporila i malo hodala jer me umor već blago obuzimao, a onda me sustigao jedan dečko kojeg sam nekoliko puta tijekom trke već srela na stazi. Dotrči do mene i kaže „Ajde, trči sad sa mnom!“ Pitam ga jel baš moram za njim 🙂 Kad je rekao da moram, nastavila sam trčati pa smo cijeli taj kilometar pričali i smijali se. Žao mi je da ga poslije cilja više nikako nisam srela pa eto, ako ovaj tekst stigne i do tebe, Ivo, hvala na druženju u tom zadnjem dijelu trke i hvala što si me povukao da istrčim i izdržim još taj mali preostali dio staze 🙂 U cilju sam zatekla i Sandru koja je stigla nešto prije mene, a srele smo se nekoliko puta u trci. Uskoro je stigao i ostatak našeg društva, a onda je uslijedilo ono meni najdraže nakon svakog ovakvog događaja: druženje, hrana, piće, odlična atmosfera, zafrkancija i smijeh. Uostalom, to za mene i jest glavni razlog pohođenja ovako genijalno osmišljenih i organiziranih trka, a u onako odličnom društvu jednostavno ti ne može biti loše 😉 A kad već spominjem organizaciju, moram naglasiti da je kompletna logistika i organizacija trke bila vrhunska, sve je bilo na svom mjestu, nije nedostajalo apsolutno ništa, zaista je sve bilo na najvišoj razini, bez greške. Svaka čast!

I kako zaključiti ovu priču? Sa svojom 21 godinom, s koliko (tako su mi barem rekli) inače prosječni ljudi uglavnom ne idu na pohode maratona, planina i sličnih divota, ja sam pomakla još jednu svoju granicu i osvojila još jednu pobjedu, ponovno onu protiv same sebe. I da, možda će netko od strastvenih trekera reći da se ne mogu nazvati trekericom nakon samo jednog pravog treka, ali ako sam nakon maratona postala maratonka, onda smatram da je i ovo sasvim prikladno…:) Pogotovo uzevši u obzir da ne mogu dočekati neki idući trek. Dok smo nakon svega toga sjedili u kafiću i družili se, nisam htjela otići doma sve dok Kiki nije finiširao ultru, eto htjela sam ga dočekati i osobno vidjeti kako to izgleda. I drago mi je da jesam, jer vidjevši ulazak natjecatelja u ultri u cilj, u mojoj se glavi rodio novi poriv, a to je da jednom, jednog dana, vjerojatno ne tako skoro, pohodim neku treking ultru… Prije samog polaska kući pitala sam Kikija bi li me jednom, vjerojatno ne prije idućih godinu-dvije, odveo sa sobom na neku ultru sličnu ovoj, odnosno bi li je odradio sa mnom, bio mi pritom pratnja, pomoć i sve ostalo. Obećao je da hoće. Dakle, samo nebo je granica…

Marijana Bojić