Kažu da je osjećaj kad se zaljubiš jednak onome kad se upišaš u gaće – svi oko tebe to mogu vidjeti ali jedino ti osjećaš toplinu…

E pa slično se može reći za bilo koji istrčani maraton ili neku drugu fizički zahtjevnu trku… jedino što osim topline osjećaš i svakojake bolove svugdje po tijelu.

Naime, upit koji dobija svatko tko je istrčao tih famoznih 42.195 metara od strane ne-trkačke populacije je – “I? Kako je bilo?”

I, koliko god čovjek bio elokventan, vickast ili puknut u glavu, riječima se to iskustvo teško može opisati, pa odgovor najčešće ispada formuliran u jako kratku izjavnu rečenicu – Super je bilo.

A vi znate da “super” nije dosta… jer vi jako dobro osjećate tu pišalinu iz prve rečenice…

Osim toga, priznajte iskreno – koliko puta su vam pričali kako je klopa u nekom restoranu dobra… kako morate otići tamo i probati taj biftek o kojem svi pričaju… i vi tu informaciju primate ali ne doživljavate ju emotivno. Tek kad jednom zaista odete tamo i stigne vam jelo na stol, reći ćete ono što sam i ja rekao kad sam došao na start Berlinskog maratona, bez obzira koliko su me pripremili na cijeli taj događaj i atmosferu:

“Jebote!”

I to je ukratko to. Ne možete jednostavno vjerovati da tako nešto postoji na kugli zemaljskoj – više od 40.000 duša oko vas stoji i čeka da krene put 42 i kusur kilometara po gradu – nema nervoze (osim one pozitivne tipa – maaajketiiiii kako ću ja toooo) i nema nabrijanih bakica koje vas poprijeko gledaju i misle kako će sad pored tih idiota u tajicama preći cestu sa svojim fifijem…

Nema.

A taj start bio je samo kulminacija onog čemu smo svjedočili prethodnih nekoliko dana boravka u Berlinu – cijela metropola je danima disala u duhu nadolazećeg maratona, svako malo bila je na snazi nova regulacija prometa zbog zatvorenih cesta i linija gradske željeznice… i nitko se zbog toga nije bunio.

Što i nije tako čudno – ovaj događaj prerastao je u takav spektakl da nenormalno puni blagajne što sponzorima što gradskim vlastima, koji zahvaljujući toj bujici ljudi koja taljiga kroz grad inkasira milijune eura koje trkači i njihova pratnja troše prije, za vrijeme i poslije samog maratona. Jebiga, oni su glupi a mi smo pametni… no dobro, vratimo se na start i ostavimo ironiju za kraj.

Tisuće balona puštenih u zrak označili su start utrke… i 20ak minuta nakon prvog boksa (elitni trkači) krenusmo i mi ostali. Masa od 30.000 ljudi se pokrenula, vrijeme je bilo sunčano i prekrasno i već nakon 500 metara svi smo okružili prekrasni spomenik Siegessäule… a ja se sjećam da sam tad pomislilo kako to mora prekrasno izgledati iz zraka…

I izgledalo je 🙂

Da, bila je gužva i da – ponekad je bilo nezgodno doći se jedne strane ceste na drugu po okrijepu (ako ste ikad igrali igru Frogger znat ćete o čemu pričam) ali kad dođete na uzvisinu i pogled vam pukne na cestu u daljini i nepreglednu kolonu trkača, potpuno vam je nebitno jel se sudarate s nečijim petama ili ne… uostalom, tako i vi smetate ovima iza… i opet dobro.

Oni koji su trčali maraton znaju za muku zadnjih dva kilometra kad si službeno prešao oznaku 40.-og  a trebaš odradit još onaj ostatak od 2 i nešto km… niti ovdje nije bilo drugačije ali uz jednu malu razliku – te kilometre odrađuješ po glavnoj Berlinskoj aveniji uz potporu stotine navijača dok prolaziš kroz najpoznatija svjetska vrata – Brandenburška… i ako nešto daje snagu da otpiliš još te zadnje metre junački, onda je to ova atmosfera koja izgleda potpuno nestvarno jednom rekreativnom trkaču poput mene…

Nakon ciljne linije neki su se doslovno upišali, neki povraćali, neki skakali a neki (poput mene) stali na sekundu malo odmoriti… što je bilo dovoljno da dežurni bolničar dođe do mene i pita me jesam li dobro… frende… sad sam najbolje na svijetu… buzz off 🙂

Postmaratonsko blebetanje tipa “kolkosiišaojesilizadovoljan” i ostala sranja sastavni su dio svake utrke ali ovdje je jedina razlika što je uglavnom svima koji su trčali bilo više manje svejedno kolko su išli… svi su bili nasmijani ko da su protrčali kroz spalionicu marihuane i ostalo je bilo nebitno… osim možda gdje sad popiti pivu 🙂

I da… obećao sam ironiju za kraj…

Bez obzira što ne volim ovakve priče prljati ružnim stvarima, ipak se idealistički nadam da će možda ovaj tekst doprijeti do nekog u lokalnoj gradskoj vlasti a možda i do Her Milana Bandića osobno, te njemu poručujem – odvuci dupe sljedeće godine u Berlin, popij kavu s tamošnjm gradonačelnikom i nek ti između dva srka makijata pojasni koja je direktna i indirektna korist ovakvog eventa na lokalnoj i državnoj razini… nek ti predoči brojke… i možda to bude indirektan poticaj da dobijemo (barem) jednu Hrvatsku utrku kojom ćemo se moći ponositi i na koju ćemo pozivati trkače iz cijelog svijeta.

Jer ipak su penezi bitniji od zdravlja kaj ne?

A bakicama s fifijima, nabrijanim penzionerima, lokalnim siledžijama i inim hejterima koji trube i urlaju kad se zatvore ceste za vrijeme zagrebačkom maratona poručujem – smirite živce jer bi vas mogao strefit infarkt od živciranja.

A znate što je najbolje za prevenciju koronarnih bolesti?

Trčanje 🙂

Čitam ose!

Simke.

P.S.

Ispričavam se što je tekst pomalo nepovezan al dojmovi su još uvijek friški 🙂

Share This