Na današnji dan, točno prije godinu dana (ovo zvuči kao u TV kalendaru), došlo je vrijeme za promjene. I prije samog 1. ožujka 2012. već sam dva tjedna razmišljala kako put kojim idem niti je za mene niti više njime želim ići. I tako sam razmišljala, i odugovlačila, i postojao je neki otpor da se nešto napravi drugačije, jel’ eto, pa možda i nije tako loše. Ali bilo je loše. Bilo je gore od lošeg.

To sam se jutro probudila i odlučila da više neću svoju fizičku pojavu opisivati metaforičkim izrazima kao što su mamuti, slonovi i ostali izumrli ili neizumrli pripadnici flore, zavidne veličine u masi. To sam jutro odlučila i da želim biti sama. Ali, za sve to se je trebalo pripremiti. Trebalo se je pripremiti za emociju koja će te razarati. I tako sam se postavila na giljotinu. Jer samo tako možeš „odrezati“.

Obukla sam se u jedinu trenirku koju sam imala (nekim čudom sam je imala), navukla tenisice, stavila kapu na glavu i otišla sam trčati. Tu agoniju ne znam ako uopće mogu riječima opisati. Jutro je, oko 7:15, lagana magla, mislim si „dobro je, nitko me neće vidjeti“. I tako, u svoj toj nezamislivoj veličini mase, ja trčim prvih dvadeset minuta u životu. Trčim za slobodu. Trčim za sreću. Trčim za život. Jedva se krećem, ali ja idem. Ja ne odustajem. Nemam taj luksuz da odustajem. Ne želim odustati. I neću. Nema druge, trčim i dalje, koliko treba.

Nisam odustala niti kad sam se ozlijedila da nisam mogla hodati mjesec dana. Nisam odustala niti kad sam jezikom sakupljala šljunak po nasipu. Nisam odustala niti kad je ideja da se kotrljam po stazi bila privlačnija čak i od pladnja dobre hrane. Nisam odustala niti kad su mi se rugali. Nisam odustala niti kad su mi govorili da neću dugo izdržati. Nisam odustala niti kad mi nisu vjerovali da ću ostvariti to što želim ostvariti. Nisam odustala niti kad su rekli da se ništa neće promijeniti, pogotovo ne ja. Posebno tada nisam odustala.

Jer sam znala da ja mogu sve što želim.

I tako sam počela trčati.

I popela sam se na Triglav (hvala Mojca i Andraž i Matija). Otrčala sam dva polumaratona (hvala Janko i Žana i svi ostali trkači koji ste me podržavali), i otrčala sam nekoliko manjih utrka i zaradila medalje na koje sam ponosna. Ove ću se godine popeti na drugi najviši vulkan Indonezije. Ostvarila sam neka profesionalna usavršavanja i puno naučila. Pročitala jako puno knjiga. Pronašla nove prijatelje. Pronašla dva nova hobija. I što je najvažnije, opet sam postala ona ista iz 2008. godine gdje sam se zaboravila i izgubila putem. Isključila sam navike koje nisu bile moje navike, koje nisu pripadale meni i bile su mi neodgovarajuće. Povratak u vlastiti svijet podsjetio me je na omiljenog mi Oscara Wilde-a koji je rekao „I think it’s very healthy to spend time alone. You need to know how to be alone and not be defined by another person”. Mudar je bio taj Oscar. Na popisu što sve želim ostvariti imam 50-ak stavki od kojih sam u samo godinu dana ostvarila već 10 (vjerujte mi, nisu to samo male stvari).

I sretna mi godišnjica (oživljenog) optimizma, volje, ustrajnosti, postignuća, osmijeha, prijeko potrebne samoće i odgovarajućeg društva, s 35 kilograma manje, s odjećom o kojoj sam samo sanjala, s rečenicom „meni je ovo veliko“ te donacijom moje stare odjeće padobranskoj jedinici hrvatske vojske.

I što je najbolje od svega, postala sam inspiracija nekim osobama koje me okružuju i sa mnom dijele ovaj život, bilo da su mi prijatelji ili samo poznanici. Ima li boljeg komplimenta od toga? Za mene nema. I kad otkriješ onu važnu granicu između stavljanja sebe na prvo mjesto i sebičnosti otvara ti se sasvim novi i drugačiji svijet, ali i nova i drugačija svijest i osviještenost. Kad to naučiš, postaješ inspiracija i samom sebi.

Iva Mikić

——————————-

A ako i vi želite ustati iz kauča i krenuti trčati i topiti kile – pridružite nam se – prijave za proljetnu sezonu Brooks Running Team programa trčanja su otvorene