A, to znači pametno otrčati! Obično se utrke, pogotovo neiskusnih trkača, svode na poznatu rečenicu iz jednog domaćeg filma: “E tu bih te mog’o, znaš! Čekaj, ništa do Neuma!” Ovaj prvi dio se odnosi na pravi trenutak prelaska nekog ispred sebe, a drugi dio na stvarni pravi trenutak, a ne preuranjeni. I moji su polumaratoni obično započinjali sa skoro rekordnom peticom, a onda joggingom i povremenim hodanjem do kraja. Ponekad je to zanimljivo, jer rijetki su trenuci kada se čovjek može prošetati posred Vlaške i Maksimirske bez prometa, te razgledati zgrade iz te perspektive. Ali spuštanjem pogleda niže ugledaš ljutite poglede gomile iz stajaćih tramvaja i automobila, pa brže-bolje ipak potrčiš, u stilu – Ja nisam odavde, vi niste ništa vidjeli! Dakle, tu bih te mogo, ipak treba čekati idealni trenutak pred kraj, npr. u zadnjoj petici.

Vratimo se u Jasku. Janko je u mailu naveo da je to njemu jedna od dražih utrka, što zbog domaćina, što zbog organizacije. I stvarni bi (je) tako! Na prijavama smo odmah u vrećici uz majice i prospekte dobili i medalju. Neuobičajeno, ali zgodno. Na startu nas je slikao (ili snimao) mini helić, izgledom k’o iz nekog SF filma. Nekoliko elisa, svjetleće LED-ice, još je samo pokoji laser falio. I mali alieni sa i bez startnih brojeva. Za razliku od Jaruna, kada je vrijeme za mnoge bilo blago rečeno pakleno opako, ovdje je bilo ipak malo blaže. I to se osjetilo, ali također tu su pomogle i okrepne stanice, koje su bile češće (svaka 3-4 km) i opremljenije. U početku voda i izotonik, a kasnije i kockice šećera, kriškice limuna, banane… A i dovoljno je bilo domicilnom puku samo viknuti: Di je gemišt? I neki bi se odmah sagnuli po demižon i čaše! Nestvarno poput helića sa starta.

Staza je bila uredno označena na svakom kilometru i na asfaltu i sa tablama uz stazu. Ručak nakon utrke je mnogima započeo upitom, a kaj nismo dobili bonove? A onda bi uslijedio odgovor, kakvi bonovi, samo uzimaj. Moglo se birati između graha i tjestenine. Ne nužno tim redosljedom. Neki su u sebe utrpali i po tri porcije. A od pića uz flaširanu vodu je bilo i pivo, ali pazi sad i svjetlo i tamno! No, to nije sve. Nakon proglašenja pobjednika, što ukupno, što po kategorijama, gdje je i poneki član (članica) našeg tima pokupio/la medalju, usljedila je tombola. Nagrade od raznih ručnih lampi, USB auto punjača, ručnika, hlača, traper suknji (koje su i poneki muškarci osvojili i naravno odmah obukli, te se uslikali pred binom) do glavnih nagrada: bicikl i betonski roštilj od 500kg. Tu je sreća išla našem timu, te je osvajač roštilja naš Matić. Već je palo obećanje, čim se roštilj doveze i postavi, cijeli Brooks Running Team je pozvan. Mi meso, on cugu. I kada smo pomislili to je to, idemo doma, voditelj programa s bine veli: Navalite, dijeli se sladoled! Tako smo se još malo rashladili i osladili. Nakon svega mi je jasno zašto je Janku ovo jedan od dražih polumaratona. Inaće, uz polumaraton, bila je i utrka na 5km. S razlikom da oni ne sudjeluju u tomboli i ne dobivaju medalje. Dakle, organizacija +5.

Vratimo se na samu utrku. S obzirom na konfiguraciju terena i toplo vrijeme, trenerov savjet je bio vrlo jednostavan: Ovo vam je trening za Plitvice. Dakle, lagano, bez hvatanja rezultata. Pogotovo u prvom dijelu, kada su usponi. Staza je brdovita, prvi km skoro ravan, od 1. do 5.km lagani uspon od 10m/km, a onda malo veći uspon 5.-8.km cca 40m/km. Od 8. do 11. gore-dolje, a tada kreće nizbrdica 11.-18.km s povremenim manjim uzbrdicama, staza se spušta s nekih 325m/nm do cca 140m/nm. Od 18.km do cilja je više-manje ravno do manje uzbrdice prije 20-og km.

Kako je to izgledalo u trci. Janko je bio naš interni zec na 2 sata (2:00). Neki su rekli da će malo brže, 1:50-1:55, a ja i Vijatović smo odlučili povuću još ručnu i ići negdje oko 2:10. Dakle, Marijan je bio moj zec. I to je ono što sam naveo na početku. Polagani start, a poslije, ako možeš potegni. Točnije, ubrzaj. Potegnuti bi bilo ubrzaj dosta. Istina prvih 2 km smo pratili Janka, a onda usporili. Na većim uzbrdicama smo hodali, što se pokazalo kao vrlo dobro čuvanje energije. Hodajući uzbrdo velikim koracima je lakše od trčkaranja na mjestu. A vremenski rezultat je isti. Nismo preskakali okrjepe, a pogotovo ne limun. Nakon nas dvojice, komentari bi bili: Nareži još limuna! Jel će ga biti dosta? Negdje oko 6. ili 7. km, Simke i Andrej nas prelaze, ali mi nastavljamo svojim tempom. I tu je onaj film, sad ih mogo, ubrzat i ne pustit ih, ali Marjan veli ne, čekaj. Srećom, nisam čekao do Neuma. Negdje oko 16.km slijedi Neum, prelazimo ih. Polako i bez žurbe. Čak sam pomislio tada: Nismo li prebrzi, nije li prerano? Nije bilo prerano. Aman-taman. U cilj ulazim poravnat sa Marjanom na 2:09:49. Ako uzmemo u obzir da mi je PB iz Rijeke 2:05:26, onda su ove +4 minute vrlo male. I tome dodajmo da je ovo jedan od težih polumaratona, meni osobno je teži Kaj. Iako sam tamo išao cijeli maraton, pola puta, dakle polumaraton mi je trajao cijelu vječnost. Ili sam napredovao ili sam u Rijeci trebao ići ispod 2h. Bitno je da sam u cilju se osjećao kao nakon treninga. Uz OK vrijeme, super.

Tu bih povukao jednu paralelu s prošlosubotnjim Brooks Run Happy & Green polumaratonom na Jarunu. Koji srećom nije promjenio naziv u Memorijalni Run Sad & Black. Mnogi su negativno komentirali lošu organizaciju, pa bih te komentare pretočio u pozitivne prijedloge za sljedeće utrke. Iako su okrjepe bile po standardima, pa čak jedna i na poziciji prije ulaza na otok, pa je vrijedila za dvije, ipak bi se mogli ugledati na Jaskance i staviti okrjepe češće. Ako je temperatura +30°C. Super je što smo uz vodu imali i izotonik Enervit, ali moj prijedlog je, s obzirom da su bile crvene čaše, da voda bude u bijelim čašama, a izotonik u crvenim. Naime, u crvenoj čaši se ne vidi dobro što je voda, a što blago mutni izotonik. Ja sam se uspio u drugom krugu zalit Enervitom, umjesto vodom. Tada mi je bilo žao Enervita, a i morao sam se još jednom zalit, da se ne sljepim. Možda bih tada brže trčao jer bi me mušice i ose napadale. Ili bi mi se kapci sljepili pa bih završio utrku u prvom drvetu ili znaku 🙂

Istina, vrlo teška Jarunska utrka. Nakon saznanja da je 36 trkača/ica odustalo, sporo vrijeme mi je postalo još manje bitno. Zato mi je Jaska još draža. Nisam bio zadnji u timu i napokon sam otrčao pametno. Za Jarun nam je Janko rekao da trčimo sporije i da je +5-10 minuta na očekivani rezultat normalno. Točnije, 5-10 na naš realni rezultat. Ja sam dodao na svoj idealni željeni rezultat, koji je 10 min. brži od PB-a. Pa sam onda nakon maila hvatao 2:00, što je još uvijek službeno 5 min. bolje od trenutno istrčanog. Tu nisam razmišljao, čekaj do Neuma. Nego odmah hopa i hopnuo na hodanje kasnije.

Pozdrav iz nestvarne Jaske od mene i s Jaruna od mog dvojnika koji ide kroz vrijemensko-prostorne barijere, uz zahvale Vijatoviću na navođenju, Janku na bitnoj preporuci za utrku, ostalim članovima tima na druženju i domaćinima AK Jastreb 99 na super organizaciji.

 Live long and prosper! Ili u prijevodu na trkački: Trčite dugo i uspješno! Kao gospodin Puh Stjepan iz Krapine koji je otrčao 1:55, a što je tu zanimljivo, pa čovjek je u kategoriji M75!

 Pozdraf,

Goran Kovačić

Rezultati Bručana:

Ranko Goronja: 1:50:17
Davor Videk: 1:51:15
Mario Bando: 1:54:44
Željko Matić: 1:52:46
Marijana Bojić: 1:56:08 / 2. u kategoriji ŽU23
Goran Kovačić: 2:09:49
Marijan Vijatović: 2:09:49
Andrej Cigoj: 2:09:57
Siniša Mareković: 2:10:20