Krenuli smo zorom. Sunce se polako naziralo na rubu medvedničkog horizonta, upozoravajući nas u startu da će ovo biti jebeno dugačak dan. U fizičkom smislu i nisam baš bio najspremniji, ali sam zato logistiku razradio do u detalje: 14-litarski ruksak s dvolitarskim mijehom, napunjen za početak samo do pola, 7 različitih gelova na kojima sam zalijepio naljepnice s lokacijama kada ih trebam konzumirati, prašak za energetska pića raspodijeljen u 4 omalene vrećice, također s razrađenim planom mućkanja, 6 plastificiranih karata s ključnim mjestima gdje se mogu zajebat, mobitel koji se punio cijelu noć, sklopive štapove za najstrmije dijelove, 2 para rezervnih čarapa, pare za hranu u domovima, flastere i iglu za bušenje žuljeva.

Već kod Jambrišakovog vrela sam osjetio da bi danas mogao biti moj dan. Dopunio sam mijeh, popio prvi gel i krenuo put Grajfovih kopanja. Ispred mene je bilo 5-6 nadobudnih, koji su isforsirali uspon. Pretpostavljao sam i nadao se da će svoju ishitrenost zažaliti nešto kasnije. Blagi uspon po Laporju, srećem prvo jato divljih svinjica, koje su nezainteresirano rovale zemlju u potrazi za hranom. Koristim jednu malu ali strmu kraticu do Grajfovih, vadim štapove i napikavam. Dolaskom na ravninu shvatim da sam tim manevrom pretekao jednog u crvenoj kapi koji je kružio dužim putem. Na dugačkom i preglednom potezu preko Bistranskog sedla uočavam još dvojicu na nekih 300 metara, kopaju nešto po ruksaku, vjerojatno u nedoumici gdje treba skrenuti traže kartu. Papci! Zaobilazim ih u širokom luku i pazim da me ne primijete, jer za koji sam kurac onda printao sve te karte?

Kod Grafičara mažnjavam drugi gel, na njemu piše Grafičar. Nije da mi treba, ali plana se treba držati. Otvaram prvu vrećicu s energetskim praškom (formulu ću vam reć, samo sutra) i radim napitak. Ukusan je i osvježavajući. S novom dozom elana krećem ka vrhu. Tu već srećem neke ljudske spodobe koje besciljno tumaraju po Sljemenu. Besposličari!

Nakon pol sata stižem do Vidikovca. Vrijeme je za kruto gorivo. To sam naučio od jednog njemačkog trekera, kad si gladan – jedi! Rumunko mi slaže ubitačnu kombinaciju pasulja i kranjskih kobasica, salata sezonska. Desetak minuta boravka na vrhu nisam smatrao izgubljenim vremenom, dapače, vjerovao sam da ću Rumunkovu energiju nakon 2 sata materijalizirati u odlučujućem dijelu staze.

Spust po sjevernoj stazi do Hunjke, osjećam malu krizu, vjerojatno pasuljče traži optimalan put do želučanog trakta, a možda je i promjena optrerećenja učinila svoje. Kod Mićinog vrela naletavam na dvije bjeloguze srne vlažnih njuški jer su se upravo napojile bistre izvorske vode. Njihovo prisustvo me zabrinulo, jer sam shvatio da su bjegunci daleko ispred mene 🙁

Od Hunjke do Gorščice dobro poznajem teren, tu sam napravio mali milijun treninga, znam svaki zavoj, svaku lokvu. Poznavanje teritorija mi ulijeva samopouzdanje, i na par lijepih dugačkih nizbrdica puštam korak i ubrzavam, kriza je definitivno iza mene. Kod planinarskog doma vadim gel na kojem piše Gorščica. Ovaj je nešto drugačiji od ostalih, obzirom da na specifikaciji piše da ima i L-carnitina. Nisam ga bez razloga odredio za ovu lokaciju. Domara pitam koliko je ljudi ispred mene i kad su prošli. „Je, dečec, kak bi ja to znal? Pak sam bil u hiži celo vreme“. Dobro, nema veze, probaću odgonetnuti po tragovima stopala na blatnom dijelu. Presvlačim čarape, pregledavam tabane, nema naznake žuljeva, ali je smrad neopisiv. Perem, praznovjerja radi, prvo lijevu pa desnu nogu. Na svim dosadašnjim trekinzima se to pokazalo kao dobitna kombinacija.

Svježih nogu i nakrcan L-carnitinom krećem dalje u nepoznato. U ovom dijelu nisam često boravio, moj krug djelovanja je završavao ili počinjao obično kod Gorščice. Zato je karta stalno u ruci, a palac na mjestu zadnjeg čekinga. Pazim da ne skrenem u Sveti Matej, to bi mi uništilo sve nade u visoki plasman. Ako nade još ima, jer ovih troje-četvoro nikako da ugledam, a tempo mi je prilično jak. Izgleda da su protivnici odlično pripremljeni. Ali, brijem da ima još sat i pol do kraja, dovoljno vremena da se pozicije uskomešaju.

Stižem na cestu, uzimam gel pod imenom Plasišće, dobar je. Malo tvrdog asfalta je, barem meni, dobrodošla promjena. Prije Laza Stubičkog ponovo valja skrenuti na planinarski put, inače sam u banani. Slijedi najopasniji dio za zalutati, što može biti pozitivno, jer mogu zalutati i ovi ispred mene. Ovdje se trka odlučuje. Navodno postoji hiljadu varijanti za skrenuti u Nespeš, a samo jedna dobra. Toplo se nadam da ću je pogoditi. Toplinu dodatno uvećava sunce koje nemilosrdno piči i smanjuje zalihe vode u mjehu, kojeg sam na Plasišću napunio do vrha jerbo do cilja neću više imati prilike. Osim ako skrenem u Nespeš, al tad ionako više ništa neće biti važno.

Korak je težak, ali sluša. Imam osjećaj da imam force za još sat vremena, stoga još uvijek ne žurim. Na jednom ravnom potezu uočavam konačno prvog bjegunca, ima plavi ruksak. Hoda. Rekoh – moj si! Za dve do tri minute ga prestižem, i on veli da je riknuo. Na pitanje kolko ih još ima ispred njega, kaže „samo jedan, ja sam drugi“. Pa kak to, mislio sam da ih je više. Veli „bilo ih je, al su dvojica skrenuli desno i 100% otišli u Nespeš“! Ideš, nenormalna količina energije mi se slijeva u noge. Odjednom dobivam dvije fenomenalne informacije: grupa ispred mene se prepolovila, a ja sam fulao skretanje za Nespeš!! Super, drugo mejsto je više nego sam očekivao, al ajd sad, nemam kaj izgubit, idem probat ulovit i prvo.

Vode u ruksaku više nema, al mi više ni ne treba, u pobjedničkom sam magnovenju. Par neiskorištenih gelova i jedna energetska vrećica se truckaju u ruksaku, nemam vremena da se bavim njima, u toku je borba na život i smrt. Ni karte više ne koristim, Zelina se nazire iz daleka, po mojoj procjeni jedno 3-4 kilometra ima do cilja. Izdužujem vrat u nadi da ću ugledati vodećeg. Još uvijek ništa.

Staza polako curi, vremena je sve manje, znam da će trka biti gotova za 10-ak minuta. Noge više nisu moje, al ko ih jebe, sad bu kraj pa ću se izvalit na sve četiri u birtiji. I onda, konačno ugledavam na nekih 200-tinjak metara mršavu izduženu siluetu s grbom od malog ruksaka kako grabi put Zeline. Juriiiiiiiš! Sva težina iz nogu istog trenutka nestaje, u glavi počinjem vrtiti sekvence zadnjeg kruga El Guerrouja, kompletna motorika odjednom počinje funkcionirati kao da sam na izložbi rasnih pasa, mladi Forrest Gump odbacuje nožnu protezu i iza njega ostaje samo prašina. Stižem ga, nema vremena za pozdravljanje i kurtoazne spike „Kak si“, „Idemo“, „Ajmo“ ili slično… jel on mene čekao 50km? Doslovno ujahavam u Zelinu, kao wiskija željan kauboj, nakon što je mjesecima tjerao stoku iz Kansasa kroz pakao Arizone i Colorada. Ihaaaaaa!!

I onda sam se probudio 🙁