…a sve ovo oko mene je crno bijeli svijet ili, bolje rečeno – ili trčiš, ili ne trčiš.

Uglavnom, ja sam trčala i prije ove rečenice .. 8 godina čak ali, tempom kornjače .. na speedu hajde! 🙂 A onda sam došla na ideju trčati DM žensku utrku, i umrla na tih 1300 m (a, bavila sam se mišlju da bi jednog dana rado ZAVRŠILA maraton !!!!?). Pa sam shvatila da to neće tako ići. I, kako se stvari ne događaju nikad bez razloga, pao mi u oči poziv za „trkače“, ne početnike (koji mogu sami istrčati već pola sata u komadu) da se jave u Brooks Running Team… ostalo je povijest koju ću sad, ukratko, podijeliti s Vama (koji budete dovoljno izloženi dosadi da bi išli čitati ovaj članak). Mail koji je počinjao sa rečenicom iz naslova sam dobila 04.06.2012. a na prvi trening sam došla 06.06.2012., dakle, danas točno godinu dana a u tih godinu dana sam trčala, trčala, trčala, hodala… i gubila se po brdima… usput srećući i upoznavajući neke skroz nove ljude, više ili manje slične mojim idejama, moju Durmitorsku petorku 🙂 i mnoge druge meni drage osobe.

Prva slijedeća utrka na koju sam otišla, odmah nakon prvog treninga (nadobudna ja) je Volim trčanje, 2 km – umrla sam na onom suncu, na ta DVA kilometra. Istrčala za 11:53, a ta utrka je proglašena ne regularnom (malo smo se bili pogubili po stazi tako da je upitno koliko je zaista bila dugačka tj. kratka 🙂 ).

Nakon oko 3 mjeseca trčanja, slijedila je Prva međunarodna utrka Klinča Sela. Svojevrstan mali ispit napretka. Tih nekih 10 km sam istrčala za 53:37, i završila čak i na postolju, kao treća u kategoriji ali, medalju nisam dočekala jer sam otišla kući. Nije mi ni na kraj pameti bilo da bi ja išta mogla osvojiti. Eto, tu je valjda počela moja priča sa postoljima :).
Zatim je nastupio Zagrebački POLUmaraton, ono za što se u školici pripremamo. 02:02:59 je oko 3 minute sporije no što sam ja priželjkivala ali, na povratku na Trg me počelo toliko boljeti koljeno da sam zadnja 3 km završila skoro hodajući  … ali sam ga završila.

Pa je stigla zima (u SLO zima stiže ranije no u Lijepu našu očito 🙂 ). Kraj listopada, snijeg pada kao usred studenoga, a sljemenaši u brooksovci nadobudno „jure“ busom ka Ljubljani. Tu i tamo se zapitam „jel` mi to baš trebalo“ ali nije to ništa za ozbiljno … svima nam je jasno da idemo trčati, i, bez obzira na sve (ne)prilike, mi ćemo to istrčati 🙂 . I, istrčali smo, ja za 1:59:00 (napredak 🙂 ). Al` koljeno i dalje boli… jako boli (na 3. km sam popila 2 ketonala jer, iako sam svim mojim bližnjima obećala stati čim/ako zaboli, eto, kad počneš trčati, malo zaboraviš na obećanja).
Tu se negdje i ubacila prva utrka Zagrepčanka512 pa rekoh, kad me koljeno već ne boli kad hodam uz/niz stepenice, idem malo trčati po stepenicama… Dotrčala do vrha za 00:04:59. Super fora utrka.

Vremenski je zimska baza već traaaajala, mene koljeno boluckalo i nije… obišla sve moguće doktore, specijaliste i stručnjake, saznala za neke druge „bolesti“ za koje nisam pojma imala (moglo je slobodno tako i ostati) a uslijed svega toga, koljeno je shvatilo da ja ne mislim prestati trčati i jednostavno – prestalo boljeti – pametniji popušta 🙂 (ok, jedino što sam poboljšala, znatno, je zagrijavanje prije treninga i OBAVEZNO istezanje nakon). Kako god, koljeno nije boljelo pa sam bez straha, kako tako pripremljena, išla na Osječki Ferivi polumaraton. Meni najdraži (od njih tri čak 😉 ). Vrijeme 1:52:05 )))))). I tu sam trebala popeti se na postolje, kao prva u kategoriji ali, ni tu se nisam ničemu nadala pa sam blaženo papala dok su me čekali na bini.

Travanj. Stigao… A s njime i Beč i njegovo veličanstvo – MARATON 🙂 … Prijavila sam se prvenstveno sa mišlju – „do zadnjeg trena se mogu predomisliti i trčati polumaraton „ … bila me frka ali, kad je počeo taj zadnji tjedan, pripreme psihičke, carbolading i proteini prije, …. Paaaaaa, nije više bilo nedoumica – maraton i ništa više !!!! I, bilo je zabavno (prvih 27 km), pa teško (slijedeća 3 km) i onda jako , jako, jako teško do 37-mog kilometra (ali je zanimljivo da mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet odustati .. samo sam željela biti bar maaaaaaaaaaalo brža ali ne ide) …. a zadnjih 5 km sam letjela… ne znam kojim snagama ali sam u cilj uletjela … zadnjim, ali doslovno zadnjim snagama iz tijela (i glave), sa OZBILJNOM mišlju: „ Ok Elza, željela si završiti maraton, završila si ga ali, brate, nije ovo za tebe. Maraton više nećeš trčati“ … i ta me misao držala, paaaaaaaaa, tamo negdje do sat vremena poslije cilja .. a onda sam već počela drugačije razmišljati: „hmmmm, slijedeći put se moraš puno, puuno bolje pripremiti, nema smisla „mučiti“ se 4:37:41 … 4:15, ok do 4:20 je već prihvatljivo.

Tjedan dana poslije Beča, nas tri (Iva, Helena i ja) nadobudne trčimo štafetu i Rijeci. Kao, trčimo kako god možemo, zabavljamo se …. Ali je ta zabava bila baš cool, dale smo sve od sebe (ok, bar ja) i svojih 7 km (sa dosta brda) istrčala za oko 36 minuta. Ukupno smo istrčale za 1:47:22 (bravo curke 🙂 ).

I eto, finale na kraju, par dana prije godišnjice trčanja u Školi, trčala sam Plitvičkih 16 km. Čula sam razne osobne doživljaje plitvičke staze – „teško, brdo… nizbrdica,… „ . Uglavnom, meni jedna od dražih utrka. Opet sam samu sebe iznenadila. Neko željeno vrijeme je bilo 1:35, realno sam se nadala čak i 1:45 a na kraju je bilo 1:28:27… treće mjesto u kategoriji i, OPET do postolja stigla nisam… par sto metara dalje sam čula kad su me pozvali ali, za stići do postolja ipak nisam bila dovoljno brza… morat ću trčati brže, uzeti kulen i pol kruha i kampirati slijedeći neki put ispred bine.

Uz sve ove utrke, tu je i 7 trekinga, jedna (ali vrijedna Traversa), jedno Tumaranje Bundekom (moram se pohvaliti i tu za treće mjesto) iiiii, mojih najdražih 11 (od 13) Mrcina. Za godinu dana, meni čist dovoljno. A drugu godinu počinjem sa 11 km Volim trčanja.

Vidim ose tamo!

by Elza Božić