Još jedna generacija, još jedna diplomska utrka i još jedan vikend pun dojmova… otišli smo prema Italiji s hrpom početnika, a jučer navečer pred Arenom istovarili punokrvne polumaratonce… konverzija je uspješno provedena, pa bacimo pogled kako je izgledalo naših proteklih par dana.

Put beše ko put i… šta da se priča… putovasmo nekih sedam sati i već po dolasku u Bresciu, pogledi su bili upereni u nebo – hoće roknut ili neće? Očem se tu radilo? Naime, već tjednima pregledavamo vremenske prognoze za taj dio Italije ko Lalovac tečajne liste i nadamo se da će upravo ona u kojoj piše da kiša možda IPAK neće pasti, biti točna. Do samog kraja, tj. do jutra kad se utrka održavala, lokalni Vakule nisu postignuli konsensus u vezi toga hoće li nas oprati po stazi ili ne, no nebo se smilovalo pa smo na kraju ipak suhi ušli u cilj.

Okej, smilovalo se samo djelomično, ali o tome malo kasnije.

Hotel je bio špica. Četiri zvjezdice za stotinjak bruksovih/sljemenskih baraba… daleko iznad standarda na koji smo navikli. U ime takvog luksuznog smještaja, Janko nas je lijepo zamolio („ko uđe u hotel, letit će van“) da ostanemo vani i pričekamo ključeve od soba. Ipak… to je fin hotel i nema smisla da preplašimo Japance u prolazu koji očekuju miran vikend na sjeveru Italije. Pokušaj je neslavno propao jer bi zamišljena procedura potrajala vjerojatno do starta sljedeći dan, pa smo za koji trenutak okupirali AC BRESCIA hotel i zauzeli startne pozicije pred recepcijom. Na sveopće iznenađenje, događaj je prošao bez incidenata i kroz koji sat svi smo presretno čekali na svojim mjestima u busu prema Piazza Della Vittoria kako bi podigli svoj startne pakete.

E, sad. Znate kako u jeziku postoje neke konstrukcije koje nisu baš ispravne pa tako kažete „idem podignuti startni paket“ ali ga zapravo ne podigneš nego uzmeš od stričeka ili tete na pultu expoa? E, u ovom slučaju je „podizanje“ paketa značilo upravo to. Zapravo najtočnije bi bilo reći „ugrabio sam svoj paket“. A zašto? Jer je organizator bio organiziran lošije od našeg prvog kvartovskog krosa i nije pojma imao što da radi s nas 100 koji smo došli po pakete, pa je jednostavno napuno kartonsku kutiju vrećicama za robu i onima s materijalima i dao nama na grabanje. Izgledali smo kao neandertalci koji su naletili na mrtvu ali još frišku srnu – meni ovaj dio, meni, OVA JE MOJA! PUSTIIII! Kata fakin strofa. Veliki minus organizatorima uz napomenu da svi koji ćete ubuduće kritizirati utke koje mi organiziramo, samo prizovu ovu scenu u glavi. I vidjet ćete kako je ovdje zapravo sve super.

Ostatak večeri je prošao prilično mirno… svi su našli neke svoje pizzerije i trattorije u kojima su dovršavali carboloading a put prema hotelu (za koji nam je naša konobarica rekla – it’s a long, long walk) ispostavio se kao šetnja od par kilometara. Nešti posla za trenutne i buduće (polu)maratonce.

Jutro je osvanulo bez kiše. Yey! Uskoro smo shvatili i zašto. Uz onakav vjetar, oblaci jednostavno nisu imali šanse…

Ajd, da malo stanemo s hejtanjem, reći ćemo da je start bio korektan, na vrijeme, ljudi je bilo puno i nije bilo nikakvih gafova. Okrijepe su bile pune (barem nama na polumaratonu) i stvarno točno postavljene. Kilometarske oznake također bez greške.

Ok, dosta pohvale, idemo natrag na tamnu stranu.

Najveći gaf organizatora, barem sudeći po individualnim komentarima trkača nakon utrke, bila je činjenica da su u isto vrijeme startale sve tri utrke (10 km, polumaraton i maraton), što je stvorilo neviđenu gužvu u ne baš preširokim ulicama Brescie prvih 7-8 km. Umijeće preskakivanja između natjecatelja je disciplina koja je sve potrebnija na velikim utrkama i mislim da barem jedan dio treninga u tjednu moramo posvetiti toj tehnici koja bi svima mogla donijeti sigurno koju minutu na ukupni rezultat.

Ali sve to na stranu… ako ćemo po ičemu pamtiti Bresciu to je bio vjetar. Vjetar koji, suprotno svim zakonima fizike, puše u prsa u kojem god smjeru trčite. Skoro kao da je svaki trkač imao svoju individualiziranu ciklonu koja ga je pratila svakim kilometrom i korigirala se ovisno o smjeru trčanja. Totalno bizarno.

No, iako je nebo pokušalo sjebati naš koncept i pokvariti trenutak u kojem 6 mjeseci priprema kulminira finišom u polumaratonu, imamo loše vijesti za odgovorne… propo vam poso.

Propuhani, umorni, ljuti, žedni i obnevidjeli, svi su ušli u tablicu organizatora kao finišeri, objesili medalju oko vrata i polunormalno se smješkali čitavo popodne. S razlogom. Kako god sada nastavili dalje, imat će u džepu argument kad god se potegne diskusija o tome „kako je trčanje zapravo dosadno i naporno“. Možda tebi buraz. Meni bilo super.

I, naravno, već su krenule kalkulacije tipa – dobro je bilo ali misliiiim da bi mooožda mogao skinuti par minuta na Hendriksu. I to je normalno. Hoćete. 🙂

I sad bi, nekim normalnim slijedom, trebao opisati kako je protekao pun natrag u Zagreb ali to ću prepustiti nekom drugom da stavi na papir… i to iz dva razloga: prvo, ako još rastegnem ovaj kilometarski tekst, web provider će mi ga označiti kao spam, a drugo – ima vas koji ste bili u prvim redovima na koncertu pa ćete to bolje znati prenijeti.

Na kakvom koncertu, pitate se vi koji niste bili u našem busu?

Glasnom 🙂

U ime CK SK BRT-a i u svoje osobno ime, još jednom vam čestitam. 🙂

Pusabok.

SiMke

Share This