Svatko od nas je otok. Zapljuskuju nas valovi, šibaju vjetrovi života.

09.10.2016., u 43. godini, istrčala sam polumaraton.

Nisam bila među bržima, daleko od toga. Među sporijima – definitivno.

Utisci sa utrke: umjesto visokih potpetica i gizdava hoda centar grada je prepun trkača, pozitivna atmosfera (konačno u gradu), sve puno pjesme, bodrenja, žamora, šarenila. Ushit!
Danas nas je povezivalo more zajedništva i slave trčanju, slobodnom i ubrzanom kretanju poticanom svojom voljom, upornošću, borbom s vlastitim duhovima, meditacijom u pokretu i najboljim analgetikom za glavobolju uzrokovanu stresom.

Stanje duha: uzbuđena, zadovoljna, ponosna i sretna što sam uspjela, uz bolne i pomalo ukočene noge, ali ništa strašno. Sretna što sam okružena ljudima s kojima sam posljednjih šest mjeseci počela pačjim koracima i doživjela do nedavno nezamislivo postignuće.
I moja priča ne bi bila nimalo neobična da stanje mog desnog ekstremiteta pomoću kojeg trčim nije prije deset godina izgledalo ovako:

1

a do prije 3 godine, ovako:

1a

Kako je počeo rat na mome otoku?

Naravno počelo je bolovima, pa odlaskom liječniku, pa specijalistici fizikalne medicine koja mi je prepisala fizikalnu terapiju. I tako sam odradila nekoliko ciklusa iste i dalje osjećala tegobe. Odgovor je bio da imam chondromalaciju patele i „da mi više ni carska vodica ne može pomoći“.
Kako sam se od djetinjstva bavila sportom pomisao da od 33. godine više ne trčim, skačem, vježbam i da se zadovoljim što mogu hodati bila mi je očajna.
Platila sam MR. i nakon podužeg lutanja po zdravstvenim ustanovama imala sam sreće što sam došla u ruke izvrsnog stručnjaka prof. dr. sc. Roberta Kolundžića.

Uslijedila je biopsija. Dg: enchondrom desne thibiae od 7,5 cm, opasnost od patološkog prijeloma. Pa operativni zahvat osteoplasitike i osteosinteze, rehabilitacija, sljedeće godine opet operacija i 2009. novi šok: meningeom u selarnom području. Operacija. Izvrstan stručnjak prim. dr.sc. Ante Melada. I konačno 2013. vađenje svih titan-dijelova.
Bila sam sretna što sam živa, što imam nogu i relativno normalnu glavu, što hodam.

A htjela sam i trčati.

Zbog slabih mišića, tetiva i ligamenata dvije godine sam 2-3 puta tjedno vježbala medicinsku gimnastiku i pilates.

02.03.2016. započela je naša Brooks škola trčanja. Tražila sam se. Započela sam sa 4. grupom, imala par pokušaja u 3. grupi, pa onda dugo u 4. Treneri su bili super, ali onda je uslijedilo ljeto, Maksimir, vrućina i otkrila sam svoje mjesto u 5. Zokijevoj grupi. Grupa je bila povezana, Zoran izvrstan trener koji nas je poticao, podučavao, pristupio ljudski toplo i otkrivao nove granice u našoj izdržljivosti, upornosti i mentalnoj snazi.

Ne želim da moja priča bude žalopojka jedne žene u četrdesetima, već samo jedna od priča koje potvrđuju da trčanje usrećuje ljude, pomiče granice naših malih svjetova, čini nas izdržljivijim (ne samo fizički), a organiziranim treninzima u Salomon Running Team-u uspijemo otrčati do prije šest mjeseci nezamislivo i upoznati nove drage ljude i prijatelje.

Ivana Žigman

Share This