Ove srijede 3. listopada 2012. završio je šestomjesečni ciklus priprema početne grupe Brooks running teama (BRT) koji je započeo 16. travnja a trebao bi kulminirati u nedjelju 7. listopada sa nastupom na Zagrebačkom polumaratonu. Taj 7. listopada 2012. bit će za sve nas iz donedavno početne grupe BRT-a dan koji ćemo zasigurno pamtiti – po dobrom ili po lošem – jedno će bit sigurno.

Bilo bi sasvim normalno i uobičajeno da sam ovaj tekst lijepo napisao u nedjelju navečer nakon istrčanog polumaratona, te da sam mogao pobrojati u njemu štošta. Primjerice kako mi je bilo odlično, kako sam ostvario vrijeme koje nisam ni sanjao, kako me (ni)je boljela noga iako me dan prije rasturala potkoljenica, kako (ni)je padala kiša, kako su me trubama i izbezumljenim izrazima lica ‘bodrili’ vozači kojima smo mi trkači blokirali promet, kako sam trčao prvih pet kilometara rame uz rame s gradonačelnikom, kako je Blanka Vlašić označila start pri čemu pištolj (ni)je zatajio, kako su se umirovljenici i drugi prolaznici došli gurati oko okrjepa misleći da se na štandu nešto dijeli, kako su se pak drugi prolaznici čudili tomu tko normalan bez ikakve potrebe ili prisile trči od Trga Bana Jelačića do Dubca, pa natrag do Črnomerca i opet do Trga (neki čak i dva kruga). Da ne kažem kako su možda neki prolaznici i povlačili paralele sa osumnjičenim manijakom s Marjana, kojem su eto jedino devijantno u ponašanju njegovi susjedi detektirali, a mediji prenijeli, to što je isti ‘svaki dan trčao na Marjan, čak i po vrućini’.

E pa da ovo ne bude uobičajeni post polumaratonski tekst, ja sam ga odlučio napisati unaprijed u maniri pravih ‘novinarskih pera’ koji već pišu Obamin, pardon Romneyev inauguracijski govor.

Šestomjesečne pripreme BRT početne grupe između ostalog prožele su u sebi nekoliko stvari. Prvo redovitu fizičku aktivnost pri čemu je većina od nas izostajanje sa zajedničkih treninga više manje uspješno nadoknađivala samostalno, potom mijenjanje nekih dokazano loših navika vezano uz prehranu te naravno odlično druženje. Da ne zaboravim, tu je svakako bilo i nekoliko korisnih predavanja o trčanju, planinskom trčanju, prehrani i slično, a svakodnevni savjeti svih naših iskusnih trenera bili su i više nego korisni, primjenjivi i motivirajući.

I zato mogu reći da je svatko od nas polaznika BRT programa trčanja koji je prošao ovih šest mjeseci i pritom odradio 70-tak zajedničkih i 20-tak individualnih treninga pretrčavši više od 500 kilometara, već istrčao svoj polumaraton. Bez obzira koje će vrijeme ostvariti ako nastupi, bez obzira hoće li završiti taj polumaraton ili će odustati, bez obzira hoće li uopće nastupiti ili neće zbog ozljede ili nekih svojih razloga, te bez obzira hoće li upisati nastavak ‘ BRT Zimska baza’ programa trčanja ili ne. Zaključujem – svi koji su prošli pripreme u cjelini, za mene a vjerujem i za sebe istrčali su ga. Kako – pa to je za mene jednostavno – to je kao ono kad si kao klinac naučio voziti ali još nisi dobio vozačku. Znaš voziti i točka. Imaš polumaraton u nogama i točka.

I da za kraj – ako je netko možda pomislio da je ovo neki ‘alibi tekst’ autora da ako ono kojim slučajem ne istrči polumaraton, e pa prevario se. Autor ovog teksta koji je dosad samo jednom tijekom treninga odustao i to na 4 kilometru od tada 6 planiranih, kojega je jutros počeo boljeti list na nozi na laganom treningu od 3 kilometra što mu se nikad dosad nije dogodilo, kojeg vjerojatno zbog treme danas počinju poboljevati i svi drugi dijelovi tijela (dobro ne baš svi), taj autor sigurno neće odustati. Istrčat će ga makar puzeći kao Ilija Čvorović u zadnjoj sceni kultnog filma ‘Balkanski špijun’. Drži ga…
Goran Grošinić