Puno trkača zna o čemu se radi – vežete tenisice prije svog prvog treninga nakon dugo, dugo vremena i molite se Bogu Trčanja da postoji neka vrsta “mišićne memorije” koja je zapamtila sva ona vaša trčanja koja su se dogodila… prije davne tri godine. Primjer ovakve situacije je Jeff Alexander, 48-godišnji PR-ovac iz Philadelphije koji je svoj prvi maraton 1996. godine trčao u vremenu 3:03, sljedeće godine 3:07 i treće za redom 3:06. Tu zadnju utrku završio je prilično pothlađen što je, zajedno s velikim životnim promjenama poput selidbe i braka, doprinijelo tome da trčanje polako izbaci iz svoje svakodnevne rutine. Iako se pokušavao više puta vraćati u formu nekim laganim i kratkim treninzima, u tome nije uspjevao – “pivo je često bilo prioritet pred treningom”, i sam je tada rekao.

10 godina kasnije, Jeff se vratio u maratonski režim. Trenirao je za 2008. Philadelphia Maraton i opet se kvalificirao za Boston s vremenom 3:17 – i to sa puno manje muke nego što je očekivao. “Cijeli taj put činio se jako poznatim jer sam već u prvom mjesecu treniranja bio na treningu od 15 km. Kao da su mišići stvarno zapamtili prijašnje treninge.”

Zašto nam to ostaje?

Postoje velike šanse da ćete u jednom trenutku u životu morati napraviti pauzu od trčanja. Dobit ćete prinovu, ozlijediti se (nedobog) ili jednostavno upasti u krizu srednjih godina, kupiti Harely Davidson Dynu, sjesti na njega i otperjati popiti kavu na Nordkapp. Ali bez uzrujavanja – svakim trčanjem koje odrađujete, popunjavate svoju “mišićnu memoriju”. Ti ulozi postaju sigurnost koju možete unovčiti kada ponovno dođete k sebi, djeca malo narastu, oporavite se od ozlijede ili vratite iz Norveške. A matematika je jasna – onoliko dugo koliko trenirate, toliko će ta “memorija” biti duža, tvrdi Dr.Amadeus Mason, specijalist ortoped i profesor na Sveučilištu Emory.

Naravno, tu je i psihološki faktor – ponovno bavljenje sportom koji vas je nekad jako veselio može biti puno manje stresno nego kada ste prvi puta obukli tenisice i krenuli na jogging. Osim toga, tu je i samopuzdanje jer radite nešto u čemu imate dosta iskustva i znate što možete očekivati.

Ali stručnjaci kažu da tu ima i više od čistog “filinga”.

“Kada se bavite fizičkom aktivnošću mozak šalje poruke vašim mišićima u vidu električnih impulsa putem vašeg živčanog sustava i mišići vraćaju signale natrag.” objašnjava Dr.Matt Silvis, liječnik sportske medicine. Upravo zbog te konstante petlje i povratnih signala određeni mišići se u određenom trenutku aktiviraju određenom snagom za traženu radnju. Učinite to dovoljan broj puta i taj put će biti dobro “zacrtan” u vašem mozgu i živcima – iz istog razloga nikad ne zaboravljate kako voziti bicikl, plivati i, na kraju krajeva, trčati.

Vi ste prirodni

Tijelo ne pamti samo kako trčati, već kako trčati – dobro. “Čak i nakon duže pauze, bit ćete u trčanju puno učinkovitiji i trošit ćete puno manje energije nego oni koji su se tim sportom tek počeli baviti” – kaže Dr.Adam Knight, profesor biomehanike na Mississippi sveučilištu. “Zbog toga možete računati da ćete se u formu vratiti puno prije nego što to mislite”.

Možda je najbolja vijest za trkače ta da se ti “naučeni” putevi električnih impulsa u živcima ne odnose samo na mišiće koje kontroliramo svojom voljom već i na one autonomne, poput srca. “Za bivše trkače postoje brojni “zaostali” benefiti unutar krvožilnog sustava” objašnjava Dr.Alfred Bowe, profesor na Temple sveučilištu i bivši predsjednik American College of Cardiology. “Kod dobro utreniranih trkača, srce se može opustiti puno brže, što umanjuje efekt ostajanja bez daha. Također, parasimpatički živčani sustav postane dominantniji od simpatičkog, što znači da je srce puno manje opterećno vježbom. I svaki od njih ima svoju memoriju.”

izvor: runnersworld.com