Jedna stvar koju ne volim kod vikend utrka je ustajanje rano ujutro.

Mislim ono… dok svi hrču i grle jastuke, mi “sportski tipovi” tuširamo se, pijemo kavu i pakiramo stvari za utrku taj dan. Okej,  obavljamo i wc al neke stvari je zbog općeg dojma ipak dobro preskočiti…

I dok se ovo gore napisano može odnositi na puno dana u godini (naročito zimskih) kad je bila potrebna čelična volja ne bi li se odlučio pokrenuti iz toplog kreveta na trening, definitivno se nije odnosilo na ovu nedjelju. Bio je neopisivi gušt ustati se taj dan nešto prije sedam sati ujutro,  pogledati prekrasan sunčani dan kroz prozor i krenut s obavljanjem jutarnjih priprema za utrku.

Lijepo je počelo, lijepo se i nastavilo… pa krenimo redom 🙂

Pred Boćarskim skupilo nas se tridesetak optimista i skoro svatko ko je došao pokušao je uskočiti u Martino (lokalna lokerska baza na boćarskom op.a.) i popiti jednu kavu prije puta… no socijalistički osvješten gazda Martina (iako je bio tamo) uputio nas je da kafić još ne radi. Wtf? Vi ste gazda, zašto ne radi pobogu? Eto… ne radi.

Razočarani slabim širenjem kapitalizma na Boćarski dom, krenuli smo nešto iza pola osam put Kalnika.

A u busu – raj! Toliko slobodnih mjesta da se svatko od nas uvalio na dva sica i raširio ko đubre po njivi. Uz spiku, dobacivanje i smetanje spavačima vrijeme je brzo prošlo i prije nego što smo skontali eto nas kako se parkiramo pod starim gradom na Kalniku.

Što je bilo prvo što smo napravili? Došli smo do planinarskog doma i pitali jel imaju kave… Imali su 🙂

E sad je dan mogao i službeno početi.

Preuzimanje kontrolnih kartona i startnih brojeva prošlo je malo kaotično jer smo morali pokupiti brojeve od Microtrek Race i Adventure kategorije, razvrstati ko ide sam ko u grupi, jel ima netko kompas viška i na kraju službeno svima pročitati proglas organizatora ako vam se nedobog nešto dogodi na terenu, da se zna da ste s time bili upoznati i ranije. Letimičan pogled na stjenčuge pored doma vrlo jasno je ilustriralo što bi se moglo dogoditi ako se kojim slučajem tamo gore nađremo i ne pazimo kako hodamo. No dobro… odlučili smo paziti.

Kako se primicalo deset sati, ekipa je lagano kretala prema startu i svi smo se manje-više okupili pred startnom crtom oko pola jedanaest (grupa je kretala točno u jedanaest). I taman kad smo svi bili u jeku psihičkih priprema očekujući svoje vrijeme za start, netko je rekao: “čekaj… jel ono Marijana?” Svi smo pogledali, kad ono fakat – naša Mare koja je krenula prije dobrih 20 minuta, trči ko muha bez glave gore dole po livadi. Što se dogodilo? Čekaj, a ko je ono pored… Dražen? Opa… jesu to neke kinky igrice ili su se njih dvoje baš kvalitetno izgubili? Nda… izgubili su se 🙂 Kako se kasnije pokazalo, ta prva kontrola mnoge je koštala preko 10 minuta vremena jer je, o nesreće, bila tako prokleto blizu ruba karte. A kad izađeš s karte više ti ne može pomoći ništa osim seljaka s traktorom kojeg ćeš pitat za smjer…

Ja sam krenuo u 47. minuti i, moram biti iskren, čitavu minutu gledao u kartu prije nego što ću krenuti jer reko, ako su se svi tako pogubili mora da je to neka teška kontrola. Kad sam krenuo i došao do nje lako je bilo shvatiti što je ljude zbunilo – kontrola je bila na livadi iza gustiša koji su mnogi uzduž i poprijeko uzaludno češljali u potrazi za njom. No dobro… događa se… ja sam ju relativno brzo našao ali veselje nije dugo trajalo…

Do druge sam se uspio izgubiti i proći potokom koji je, kako sam već i nekom rekao, poprilično ličio na put kojim je Gollum vodio Froda prema Mordoru – kamen na kamenu pod 45 stupnjeva. Nakon što sam se iskobeljao vidio sam na horizontu Dražena i Marijanu.. da ih probam stići?  Tada sam u matematičku jednadžbu uvrstio parametar koliko su bolji trkači, to pomnožio s činjenicom da se trenutno penjem uz brijeg i rezultat je bio – odustani…

Oko sljedeće kontrole ipak smo se opet našli – i dok smo Marijana i ja krenuli u avanturu pod nazivom “interaktivno učenje orijentiranja uz pokoje gubljenje” Dražen je sa svojim 4×4 pogonom krenuo dalje… jbt al taj može trčat…

Mare i ja protrčkarali smo tako većinu staze, no moj učiteljski poriv prevagnuo je oko devete kontrole kad sam ju ipak odlučio ostaviti da se sama snalazi tih zadnjih par kontrola do kraja i da provježba naučeno… no za kaznu što sam ostavio nejako djevojče samo u šumi, 10 minuta kasnije pošteno sam se satrao nizbrdicom i zaradio lijepo bio tetovažu na ruci… sry Mare… neće se ponovit 🙂

U cilju sam sreo Janka i Dražena kako se već naveliko odmaraju i već se tu dalo zaključiti da su, nakon gubljenja na prvoj što su mi odmah spomenuli, ostatak staze prošli kako spada… i tek tad je krenula uživancija – ćevapi, cuga, štrukle, uživanje u suncu i pogledu i povremeni pogled na kartu uz komentar tipa “e tu… tu sam krivo skrenuo… pa gdje su mi oči bile, mater ti…” Klasična orijentacijska spika… brzo su se ušaltali 🙂

Negdje oko 15h počelo je proglašenje i, kako će vrijeme pokazati, nešto što će obilježiti moj trkački život barem još neko duže vrijeme 🙂

Naime po kategorijama, ispalo je da sam se smjestio na trećem mjestu iza Janka i Dražena. E sad, Janko je već iskusan orijentacist i dobar trkač i ne čudi da je prvi… ali Dražen nije propustio primjetiti da se on, kao TOTALNI POČETNIK, ubacio na mjesto ISPRED mene koji imam neko iskustvo u orijentaciji.

Oči su mu se zacaklile i znao sam što me čeka sljedećih nekoliko mjeseci… 🙂

No šalu nastranu, činjenica je da su nas muške, cure oprale i sveukupno bile bolje, te zasluženo pobrale prvo i treće mjesto u svojoj kategoriji – Bravo Monika i Saša!

Ubrzo nakon proglašenja došlo je vrijeme da privedemo kraju ovaj naš mikromaturalac na Kalniku… uputili smo se prema busevima, prepričavajući događaje i uspoređujući rane koje smo pobrali na stazi… Bez pretjerane euforije, činjenica je da smo svi zadovoljni odlazili prema Zagrebu…

Dobro skoro svi.

Tek nakon što sam došao do svog sica sjetio sam da iza mene sjedi – Dražen.

O ne, pomislih… ovo će biti stvarno dugih sat i pol vožnje do Zagreba… 🙂

Simke

Share This