Onomad neko reče da je bijeli čovjek inferioran u odnosu na crnog kada su u pitanju duge pruge. Isuviše generalnu opasku da bijelci nemaju šanse protiv crnaca, već duboko ukorijenjenu u vidu ogromnog kompleksa u svijesti svih domaćih (a i stranih) profesionalaca i zaljubljenika u dugoprugaško trčanje, pokušat ću pojasniti i donekle precizirati, možda i demantirati.

Ako želite povezati pojam nacionalne dominacije i neke atletske discipline, onda su to, bez sumnje, Kenija i muški stipl. Od kada su se po prvi put kenijsku skakavci pojavili na olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine, pa sve do zadnjih igara u Beijingu 2008. godine, osvojili su sve zlatne medalje u ovoj disciplini, izuzev na igrama u Montrealu i Moskvi, kada se, zbog političkog bojkota, na njima nisu ni pojavili. Ukupna statistika glasi: od mogućih 27 medalja, Kenija je osvojila 19 (9 zlatnih, 7 srebrnih i 3 brončane). Nevjerojatnu superiornost dodatno osnažuje podatak da Kenijci imaju čak 9 od 10 najboljih rezultata svih vremena u stiplu.

Dakle, što je to što trkače iz Kenije čini tako veličanstvenima i nadmoćnima? Jer, stipl je samo vrh sante leda, a ispod površine je beskrajna lista njihovih svjetskih rekordera, prvaka, olimpijskih pobjednika, kako na svim dugoprugaškim disciplinama od 800m do 10,000m na tartanskoj stazi i svim cestovnim distancama, tako i u krosu. Očito je da je Darwinova selekcija naoružala ovu naciju idealnim trkačkim genima. Jer, kako objasniti da je ova zemlja, koja ima samo 30 milijuna stanovnika (0,5 posto svjetske populacije), uspijeva osvojiti polovicu od svih dugoprugaških medalja na svim svjetskim prvenstvima ili olimpijskim igrama? No, i u ovom slučaju je priča pregeneralizirana, jer tri četvrtine kenijskih medalja osvajaju trkači iz plemena Kalenjin, koje čini tek desetinu ukupnog stanovništva ove zemlje (ili 0,05 posto svjetske populacije). Pa imamo bizaran zaključak: iako je svaki dvijetisućiti stanovnik zemlje podrijetlom iz plemena Kalenjin, oni uredno osvajaju tri osmine svih dugoprugaških medalja na najvećim svjetskim atletskim smotrama.

Ali, ni tu priči nije kraj. Čak ni svaki član Kalenjina ne mora nužno biti dobar trkač, ukoliko ne dolazi iz jedne male etničke grupacije s područja pod imenom Nandi, na kojem živi tek 500 tisuća stanovnika na teritoriju približne veličine naše Like. Kenijski Ličani osvajaju petinu ukupnih dugoprugaških medalja i za njih se, u pravom smislu riječi, može reći da su apsolutni svjetski vladari dugih pruga.

Jedna istinita anegdota koja na najbolji način ilustrira ovu tematiku: Američki atletski univerzitetski treneri, dobro upoznati s atletskim predispozicijama etno grupe Kalenjin, često bi dolazili u Keniju i odvodili u Ameriku njihove mladiće netrkače, nudeći im besplatnu školarinu ako uspiju ući u sveučilišni tim, ili bi ih u protivnom pakirali nazad za Afriku. Kad bi dospjeli u američke škole, njihov trkački razvoj je bio u svim slučajevima nevjerojatan i još nitko nije morao nazad. Međutim, jedan mladi 22-godišnji Kalenjin student po imenu Paul Rotich, nije zamišljao američki san pod krinkom trkača, već je htio vrhunsku naobrazbu i drugačiji životni put. Osim toga, imao je 95 kilograma na 177 centimetara visine, puno previše za bavljenje vrhunskom atletikom. Njegov otac mu je platio upisninu na teksaškom sveučilištu i dao novce neophodne za školovanje i život u Americi. Nažalost, Rotich je već u prvoj godini školovanja u Americi potrošio sve. Kako bi izbjegao sramotni povratak u domovinu, odlučio je da ipak pokuša zaraditi školarinu na način da uđe u atletsku momčad sveučilišta. Ispočetka je trčao samo po noći, jer mu je bilo neugodno od ostalih atletičara da tako zdepast tandrče po stazi. S vremenom je nekako uspio ući u sveučilišnu kros-momčad, a zatim je uslijedio munjevit napredak kojim je ubrzo osvojio besplatnu četverogodišnju školarinu. Tijekom tih 4 godine školovanja pobijedio je na bezbroj atletskih utrka i poharao američku sveučilišnu dugoprugašku elitu. Kad se vratio u Keniju i ispričao svojoj rodbini što je sve postigao u Americi, njegov brat je samo odgovorio: «Znači, istina je. Ako ti možeš biti prvak, onda može svaki Kalenjin».

Svjetski antropolog Vincent Sarich (naše gore list?) sa sveučilišta Berkeley, inače utemeljitelj genetske antropologije, statistički je zaključio da prosječni Kalenjin može biti brži od čak 90 posto svjetske populacije (za usporedbu, koristeći identičnu metodu, Sarich je ustvrdio da je prosječan Afroamerikanac bolji košarkaš od 80 posto bijelaca). No, najteži podatak iz Saricheve zbirke statistika je da je prosječna žena iz plemena Kalenjin brža od prosječnog muškarca iz ostatka svijeta… ukoliko treniraju do svog punog potencijala.

Dakle, što je to što Kalenjine čini tako superiornim trkačima?

Jedna šarmantna i popularna teorija kaže da je uzrok tome što oni još kao djeca trče do škole i nazad, prevaljujući velike udaljenosti. No, žurnalist John Manners (napisao knjigu «Running Tribe», prevedeno «Trkačko pleme») se pozabavio tim pitanjem i postavio pitanje dvadesetorici svjetskih trkača Kenijaca i čak su 14 odgovorili negativno. Pa ipak…

…još jedna ilustrativna zgoda kaže sljedeće: Prije nekih 20-ak godina, danski fiziolog Bengt Saltin, sada direktor Sportsko-istraživačkog centra u Copenhagenu, boravio je sa švedskom atletskom reprezentacijom u Keniji. Švedski atletičari su se prijavili na jedno lokalno dječje natjecanje u krosu kako bi provjerili formu. No, derišta su ih doslovno pregazila. Dr. Saltin je procijenio da je više od 500 lokalnih klinaca došlo na cilj ispred švedskog prvaka na 3000 metara.

Sljedeća teorija je govorila da se Kalenjini iznimno zdravo hrane, i da je njihova prehrana bazirana na složenim ugljikohidratima, koje favoriziraju trenutno svi sportski nutricionisti. Njihovo jelo ugali postalo je mit u prehrambenim navikama svih maratonaca diljem svijeta. Međutim, netko je vratio lopticu kontra-argumentom da se isto tako, ako ne još zdravije, hrani čitava populacija tzv. Trećeg svijeta, odakle gotovo da nema vrhunskih trkača.

Netko je potražio smisao u izuzetnoj motiviranosti Kalenjin trkača, koji svojim trkačkim vratolomijama po Europi i Americi mogu zaraditi za pristojnu farmu u Keniji i poprilično si olakšati ostatak života. Međutim, Biwot i Kip Keino, prvi kenijski olimpijski pobjednici, osvajali su zlatne medalje u vrijeme kada su olimpijske igre bile čisto amaterske. Čak što više, agenti i menadžeri kenijskih trkača se konstantno žale kako njihovi puleni nisu nimalo pohlepni. Velika većina se vrati kući čim uštedi 20-ak tisuća dolara kako bi si priuštili farmu u svojoj domovini.

I čini se da se ipak najveći argument krije u nadmorskoj visini. Kalenjini žive na visini od preko 2000 metara iznad mora, gdje je zrak već sasvim dovoljno razrijeđen da potiče plućnu aktivnost, a samim time i jačanje tog organa. Toga su svjesni i svi iole kvalitetni atletičari, koji nerijetko svoje glavne pripreme sprovode na visini, odakle bi se vraćali na svoj uobičajeni životni nivo puno jači. Međutim, nije baš sve u visini, jer diljem svijeta ima još visoravni, poput Američkog zapada, Meksika, Anda i centralne Azije, pa ipak nisu nimalo konkurentni polovici milijuna Kenijaca s područja Nandi.

No, čini se da su Kalenjini ipak tisućljećima stvarali svoj trkački pedigre. Prolazeći Darwinov proces izobličavanja životarili su pastirskim načinom života. Svoju stoku su čuvali i koristili u stilu «kauboja bez konja», optrčavajući svoje stado na nogama. Što su bili bolji trkači imali su veće stado, čime su bili u mogućnosti kupiti više žena i na kraju krajeva dobiti više potomaka koji će prenijeti njihove dobre gene. Mladi i ambiciozni Kalenjini su stjecali svoj početni imetak u krivolovu. Otrčali bi, često puta i više od 1000km do drugih udaljenih plemena i potjerali njihovo blago svojim kućama. Dobri trkači bi se vratili s bogatim plijenom, zasluživši pažnju lokalnih udavača, dok bi spori trkači završili s kopljem u leđima, bez mogućnosti prenošenja svoji genetskih mana. Na osnovu toga, nije teško zaključiti da je ta reproduktivna prednost bržih i izdržljivijih lovokradica na stazi dugačkoj nekoliko tisućljeća prouzrokovala genetski make up jednoj uskoj etničkoj grupaciji koja danas, zahvaljujući tome, proizvodi vanserijske trkače na tekućoj traci.

Dobar dio Kenije leži na visoravni Rift Valley, gdje vladaju gotovo idealni uvjeti za život. Kombinacija 2000 metara visine na nivou ekvatorijalne širine pruža savršenu klimu – ugodno tople dane, friške noći i nisku vlagu tijekom cijele godine. Nimalo nezanemariv podatak leži u činjenici da pola stanovništva Kenije živi ispod 1000 metara nadmorske visine, a da među njima niti jedan jedini nije trkač svjetske klase!

Velika visoravan Rift Valley proteže se na sjeveroistočnom dijelu Afrike, a osim Kenije, pokriva i dobar dio teritorija Etiopije, Tanzanije i Ugande. Do sada je čovjek 15 puta trčao maraton ispod 2:05 (prosjek 2:57 min/km), i sva petnaestorica su stanovnici Rift Valleya. Slično Nandiju, u etiopskom dijelu ove visoravni je isto tako relativno mali plato, na još većoj nadmorskoj visini od preko 3000 metara, koji je svijetu podario nekoliko iznimnih trkača, prije svih Abebe Bikilu, Haile Grebrselassiea i Kenenisu Bekelea. I njihova transportna i komunikacijska infrastruktura se stoljećima svodila na noge i pluća, stvarajući doslovno trkačke strojeve sa superiornim aparatima za preradu i transfer kisika u krvotok, s brzim razgrađivačima mliječne kiseline i fenomenalnim sposobnostima oporavka, s ultra light tjelesnom građom i izduženim nožnim mišićima. U odnosu na njih, primjerice Nepalci, ljudi koji također žive na visini, svojim jakim kvadrima su sposobni odnijeti slona na Mt Everest, ali nemaju sklonost trčanja na duge pruge.

Kenijska trkačka revolucija počela je 1968. godine na olimpijskim igrama u Meksiku, kada je legendarni Kip Keino osvojio zlatnu medalju u trci na 1500 metara i time inspirirao mnoge mlade Kenijce. Danas je on sportska ikona crnog kontinenta, a jedino jače ime Afrike u prošlom stoljeću ima Nelson Mandela. Zahvaljujući u prvom redu Kip Keinou, danas pobjednici svjetskih maratona, na povratku u svoju domovinu grade kuće, rančeve, svojoj djeci omogućuju edukaciju, a svom selu sustav navodnjavanja.

Za razliku od muškaraca, Kenijke još uvijek nisu na tom nivou, zahvaljujući patrijarhalnim običajima, koji se polako mijenjaju. Karakterističan je primjer Tegle Loroupe, koja je kao 12-godišnjakinja osvojila drugo mjesto na kros prvenstvu Kenije, ali nije selektirana za svjetsko prvenstvo. No, zamijetili su je europski menadžeri i nagovorili poznatog njemačkog trenera Volkera Wagnera da «preuzme brigu o njoj». Nedugo zatim, u New Yorku 1994. godine, Tegla pobjeđuje i postaje prva žena iz Afrike, pobjednica jednog velikog svjetskog maratona. Na povratku u svoje mjesto West Pokot dobila je na poklon dvije krave i 16 merino ovaca, što je, u kenijskom sustavu vrijednosti, vrijedilo puno više od Mercedesa zarađenog na samoj trci. A kada je i sljedeće godine ponovo pobijedila u Velikoj Jabuci, dobila je titulu «Ratnika», čast koju nikada prije nije zaslužila ni jedna žena u Keniji. Par godina kasnije dva puta ruši svjetski rekord u maratonu, te osniva mirovnu zakladu «Tegla Loroupe Peace Foundation» za podršku dječjih prava i za borbu protiv AIDS-a. Danas putuje Svijetom koristeći diplomatsku putovnicu.

Uspjeh u maratonu nikada ne dolazi lako, bez obzira na talent i genetske predispozicije. Trkači s Rift Valleya su godinama usvajali fundamentalne principe treninga – Etiopljani su učili od Šveđana i Finaca, a Kenijci od tradicionalne i rigorozne britanske škole krosa. Dodali su grupni rad, jake brdske intervale, dugačka tempo trčanja, ponekad i s tri treninga dnevno i sve to iznad 2000 metara visine. I sada je utjecaj preokrenuo smjer. Danas najbolji maratonci iz cijelog svijeta dolaze na Rift Valley, u nadi da će usvojiti njihov režim treninga i približiti se njihovim rezultatima. I to je, na neki način, možda i najveće priznanje ovim izuzetnim trkačima za sve ono što su do sada napravili u svijetu maratona.

Da zaključim: Bijela svjetska populacija (15% od ukupne), nije inferiorna u trkačkom smislu crnoj (također 15% od ukupne), ali jeste u odnosu na relativno mali broj žitelja visoravni Rift Valey. Jer, kada bi se iz svih statistika oni izbacili dobila bi se posve drugačija demografska slika maratona. Ljuti i neizvjesni boj vodio bi se u tom slučaju između Azijata (isključivo Japanaca), Sjevernoafrikanaca (isključivo Maroko), novih mladih Amerikanaca i Europljana (Španjolci, Portugalci, Talijani, Rusi, Francuzi), s tu i tamo ponekim Brazilcem i Australcem, bez gotovo ikakvog učinka crnih trkača, čije bi boje časno branili samo dugoprugaši iz države Južna Afrika.

Režim treninga za maraton nije nikakva tajna među stručnjacima u ovom sportu. Brutalno visoka kilometraža, većinom odrađena u tempu trke, koja ostavlja za sobom bezbroj ozljeđenih i demoraliziranih trkača, ipak kao krajnji produkt daje vrhunskog maratonca.

Uobičajeni radni dan u kenijskom kampu izgleda ovako: Ustajanje u 5:45, a 15 minuta poslije ide prvi trening, uglavnom footing od kojih 12-15 kilometara. Još uvijek je mrak i dovoljno hladno pa se često trči s kapama i rukavicama. Slijedi lagani doručak od tosta i čaja i dremuckanje do 10 sati. Tada ide glavni trening, obično garniran s fartlekima, brdskim intervalima i tempo trčanjima u ukupnoj dužini rijetko kada manjoj od 25 kilometara. I to je to, ostatak dana, kada se temperatura u pravilu popne visoko preko 25°C, posvećuje se oporavku u hladovini i prehrani (ugali, povrće s rižom, piletina). Jednom tjedno se radi samo jedan trening, a to znači dužina od kojih 2 do 2 i pol sata urnebesnog tempa.

Grupe nerijetko broje i do 50 članova, trkača svjetske klase od 800m do maratona. Uzajamna psihološka podrška omogućuje prebrođivanje kriznih dana, a Kalenjini neizmjerno uzajamno pomažu i hrabre jedni druge. Za to čak imaju i univerzalnu riječ – sukumawiki!

Tijekom prošle godine maratonci iz Kenije su po prvi put u povijesti istrčali više od 500 maratona ispod rezultata 2:20 u jednoj godini!? Godinu dana ranije zaustavili su se na brojci 492, što znači da i dalje nesmiljeno i kontinuinirano napreduju. Nevjerojatan je podatak da su samo u listopadu uspjeli to izvesti 145 puta. Ništa lošija informacija kaže da je to izvelo čak 370 kenijskih maratonaca, što znači da njih 300-tinjak ima olimpijsku B-normu 2:18 i barem stotinu i pedeset A-normu 2:15. Evo kako je to izgledalo po mjesecima:

Siječanj – 23
Veljača – 31
Ožujak – 49
Travanj – 84
Svibanj – 43
Lipanj – 20
Srpanj – 2
Kolovoz – 17
Rujan – 25
Listopad – 145
Studeni – 50
Prosinac – 35

Par izvoda iz statistike najboljih rezultata svih vremena u 4 najvažnije dugoprugaške discipline. Tabele pokazuju koliko trkača iz pojedinih zemalja se nalazi u prvih 100:

Maraton (100. trkač na listi ima rezultat 2:06:57)

Kenija 60
Etiopija 22
Maroko 4

Polumaraton (100. trkač na listi ima rezultat 1:00:07)

Kenija 67
Etiopija 23
Tanzanija 3

10,000 metara (100. trkač ima rezultat 27:18)

Kenija 54
Etiopija 24
Maroko 4

5000 metara (100. trkač ima rezultat 13:01)

Kenija 46
Etiopija 23
Maroko 10

Suprotno dugoprugaškim disciplinama, gdje haraju trkači iz istočne Afrike, u sprintu je još jača dominacija atletičara iz zapadne Afrike i njihove dijaspore, koja se, zahvaljujući kolonijalnom odvozu robova proširila diljem svijeta, najviše u sjevernoj i srednjoj Americi. Kao rezultat toga, u posljednjih 8 olimpijskih finala na 100 metara (disciplina koja određuje tko su najbrži sportaši današnjice) svi učesnici, dakle svih 64 finalista je bilo zapadnoafričkog porijekla (uglavnom nigerijskog).

Share This