Ovi, budući da uziman kredit za nastanak ovoga teksta, volija bi da mi dozvolite da napišem uvod. Naime, ovi Brrrrekalo je posli utrke toliko priča i raspreda o dogodovštinama sa svoga prvoga trekinga da smo se pobojali da će od svih tih pustih priča nasta pravi libar. No, pari mi se da Brrrrekalo puno više voli priča nego pisa pa ipak nije nasta libar nego njegov prvi literarni uradak s prvoga trekinga koji možete pročitati odi doli. I još mi se pari da mu je prid sam kraj dopizdilo pisanje te je naprasno završija ovi sastavak, ali nima veze, dobro je to složija pa uživajte…

„Jednog lijepog, pomalo oblačnog petka, naša mala ekspedicija od 12 ljudi i jednog vuka u 3 automobila, uputila se podebljati kvotu ultraša na Konavle trailu za skoro 50%, a od tih 50% 1/2 je bilo u našoj Škodi. Dobro, da ne duljim i ne kompliciram sa silnim brojevima, nakon kraćeg upoznavanja i mahanja Eleonori, krenuli smo na put. Put je bio prilično veseo, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da smo vozili i jednu trudnicu, kojoj ništa živo nije smetalo. Malo me i sram priznati, ali ja sam morao češće na wc nego spomenuta trudnica, tako da bih za svaku pauzu zdušno u sebi navijao da stanemo, dok sam izvana glumio flegmatičnost i nezainteresiranost. Naravno, moja bolja polovica, koja me poznaje u dušu, sve je kužila i navijala da stanemo na svakoj benzinskoj postaji… radi mene, nikako radi vina ili pelinkovca, a i vuk mora protegnuti noge.

Tako smo stajali i uživali u pogledima, pivu, vinu, klopi… i prekrasnim toaletima na istim tim prekrasnim stajalištima. U autu je bila prilično vesela atmosfera, a brat popularnog voditelja s hrvatskog radija nam je glumio DJ-a i educirao nas o brdima kraj kojih smo prolazili. Tako smo naučili da Hrvatska ima nekoliko ‘Svetih brda’, ali i da Dino Dvornik (RIP) ima popriličan spektar pjesama te da je album na kojem je poznata uspješnica ‘Afrika’ imao i B stranu. Naravno, naučili smo i da postoji nekakva plavušica imenom Josipa ili Jaroslava (nadam se da se dotična neće uvrijediti) Rozga, koja je navodno popularna u regiji i, također, pjeva o suncu, mjesecu i zvijezdama, lijepa i uspješna. Naravno, nas vuk je to sve pratio sa zanimanjem tako da je spavao većinu puta. No, da ne duljim, časkom smo stigli na odrediste, nije nam trebalo vise od 8 sati, pri tome prošavši kroz susjednu nam državu da se šofer ispisa, jer, eto kakvi smo mi Hrvati, nećemo ni pisati po Lijepoj Našoj, samo ono drugo radimo po njoj. Rasporedili smo se po sobama i otišli u razgledavanje krajnjeg juga Domovine, te usput nešto popili i pojeli, a malo smo i razgledali kartu za sutrašnju utrku. Kao sto ste već shvatili, imali smo čast da putujemo s bratom popularnog voditelja na HR-u 2, koji prenosi rukometne utakmice naše reprezentacije, no, uz to sto ima tako popularnog brata, naš suputnik je i vlasnik doživotne besplatne startnine na trail/treking utrkama te je nekoliko puta osvojio istu (mislim četiri, ali tko to broji op.a.). Nakon šetnje grobljem i večerice odlučismo se povući u krpe, jer kad ćeš ako ne prije utrke. Krenula je duga noć gdje sam saznao da hrčem tiho, ali kontinuirano u svim pozama :).

Jutro je naravno stiglo prebrzo, ali šta je tu je… lagani pred trail doručak …hrenovke, pahuljice, kulenova seka, limunada, mlijeko, kobasica, čokolada, kruh, voće, povrće… bas sam se lagano natrpao, za razliku od moje ekipe… Moja polovica (ona bolja/ljepša, kako vam drago) je napunila moj ruksak potrebitim stvarima i bijah spreman.

Izašavši na cestu, vidjeli smo našu planinu u sivom oblaku. Potrpavši se po autima, krenuli smo prema startu mog prvog traila. Ne znam ni sam sto sam očekivao, ali, dođoh u sred ničega, sa svega nekoliko ljudi sa ruksacima, dok kiša lagano cmolji, a sve skupa je izgledalo prilično skromno. Prepoznao sam nekoliko djevojaka s kojima sam frend na fejsu i to je to, dok mi je ostatak ekipe bio nepoznat. Kratko nakon sto smo popili malo vode i srdačno se izljubili počeo sam razmišljati da idem na ultru i pobijedim Kristijana Šivaka, ali mi ga je bilo malo žao pa sam ipak ostao u ovoj ‘challenge’ kategoriji od 26km…popularnog Kikija ću pobijediti na prvoj sljedećoj zajedničkoj utrci po brdu.

Dva ludjaka

Krenuli smo i, nakon 600 metara, upali u blato… Budući da je Tamara, kao prava pepeljuga, ostala bez cipelice u tom istom blatu, a njen princ je već bio odjurio, kakav bih ja bio prijatelj da nisam zaustavio utrku i doslovno iščupao cipelicu iz blata. Nadao sam se da ću u tom trenutku ugledati moju ljepšu polovicu i vuka, ali ništa od njih…. Tamara se slatko nasmijala, zahvalila i krenuli smo dalje… Ubrzo sam shvatio da sam se podcijenio i da, zapravo, moram ići na pobjedu pa sam povećao brzinu i sustigao barem dvoje ljudi, koji su radili nešto po obližnjim baščama. Pretpostavio sam da su to natjecatelj broj 2 i broj 1, a to mi je dalo dodatnu snagu… u slušalice mi je Mile iz Hladnog Piva vikao da moram upoznati pravog sebe … I dok sam se ja brinuo oko pravog ja, nekako me stiglo par natjecatelja… mudro sam ih pustio da utabaju stazu, a ja sam uživao u pogledu na aerodrom i slijetanje aviona na isti… prekrasna scena… Također se u daljini vidjela i voda… pardon, more. Putem do vrha smo naišli na nekoliko križeva, svaki od njih je imao drugačiju poruku, a pred najteži uspon dođem do križa na kojem je pisalo ‘Strah Boži’…. proletjelo mi je kroz glavu kako je to zapravo kriva poruka u tom trenutku, ali nisam komentirao, jer bi mi to moglo uzeti dragocjene sekunde. Naime, odlučio sam prestići tih par natjecatelja i ponovno preuzeti poziciju br. 1… Nakon sto sam se popeo na vrh na kojem se, od oblaka u kojem je taj isti vrh, ništa nije vidjelo i prošao KT3, bio sam sretan k’o malo dijete… htio sam krenuti dalje, ali me moj novi prijatelj upozorio da idem krivo i da on, kao poznavatelj utrka treking lige, zna da moramo na drugu stranu. Poslušavši ga, sreli smo još neke trkače koji nam idu u susret…. pitao sam ga od kuda ovi, a on mi reče…. to je ekipa s ultre… Znam samo da mi je proletjelo kroz glavu kako ovi ultraši djeluju malo ‘jači’ nego oni koje smo ostavili na startu, no nadao sam se da ću barem sresti mog prijatelja mladog vuka Zlaju Vlašića, on je barem po kilaži ultraš, ako već ne po rezultatu, ali dobro … Ugledali smo križ u magli, a kad smo došli do njega shvatio sam zašto je poruka “na mjestu” (iako sam na prvo pomislio da je pogrešna)… na križu je, naime pisalo ‘Strah Božji’ i mislim da je moj suborac to i osjetio kad sam ga poslao u rodni kraj i izgovorio još nekoliko nesuvislih rečenica, jer to je značilo da moramo opet osvojiti isto brdo… Zahvalio sam se mom novom suborcu na pravom bosanskom, pozdravio ga i otišao sam dalje… Naravno, brzo sam našao stazu i krenuo, no, sad me je već preteklo još nekoliko natjecatelja i valjalo je stisnuti k’o nikad u životu ako sam želio pobijediti, a jesam… No, tada stvari kreću po zlu, stiskanje na nizbrdici se pokazalo kao pogrešan odabir, a tenisice Brooks, koje su savršene za trčanje po nasipu ili Maksimiru, ovdje su se pokazale kao potpuni promašaj. No, sta je tu je, nazad nisam mogao!

Odlučio sam da imam 9 života kao pravi mačak (a ne neko modno smeće) i krenuo tim hm… putem? Stazom? ….ne znam kako to nazvati… dalje… Časkom sam potrošio sedam života, a noge su mi bile plave i sve me boljelo, tako da bas i nisam mogao trčati po tom kamenjaru… Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama… eee, pa ovo je bila setnjica u tom istom paklu, a moja namjera je fakat bila dobra… No, ono sto je zanimljivo….pogledi, koji se pružaju svako malo, su toliko savršeni da na trenutak zaboravite na svu bol i, jednostavno, uživate u toj nedirnutoj ljepoti… I tako mic po mic… stigao sam na prohodniji dio… Tu sam se sreo sa nekim prijateljima, da ih sad ne spominjem, i potrošio onaj 8. život, tako da mi je ostao samo ovaj jedan jedini… moj….A trošenje osmog života je bilo nevjerojatno… trčeći po tom kamenjaru, izgubio sam tlo pod nogama, s lijeve strane je bio zid za koji sam se pokušao uhvatiti, inercija me bacila na grm, koji se izmigoljio ispod mene, zida je nestalo, a ja sam tresnuo na guzicu, koliko sam dug i širok, pored poveće količine balege, dok su tri iznenađene krave buljile u mene i ne trepnuvši… Lagano sam se pridigao, mahnuo Miciki, Joziki i Lilici, nisam siguran jesu mi šapnule imena ili sam to izmislio, ali, da sam tad sreo nekoga uvjerio bih ga da su krave najinteligentnija bića na zemlji poslije delfina i vjerojatno dobio preporuku za Vrapče… Srećom, bio sam sam… Nakon toga se sve odigralo brzo … Naime, to je bilo na 18 km, sto je značilo da mi je preostalo svega 7 do kraja … Došao sam do KT4, pojeo bananu, popio vode, mene su prepoznali ljudi koji su bili tamo, ja nisam nikoga prepoznao… i krenuo sam prugom do cilja… Priznajem, to mi je bio najljepši dio utrke… ne samo zato sto nije bilo kamenja ili sto je bilo ravno… najviše zbog pogleda… to se ne može opisati riječima… to se mora vidjeti… I stvarno se nadam da ću još jednom u životu imati priliku protrčati tom prugom… Na cca 3. km te pruge se nalazi tunel koji je dug 258 m i ja koji, između inih strahova, patim od klaustrofobije, ne bi bio ja da nisam u jednom trenutku dobio napadaj panike i pao, u mraku tunela… no, brzo sam se snašao, izvadio mobitel, upalio svjetlo i osvjetlio…. sebe… ne put ispred, to mi nije bilo bitno, bitno je samo da nisam ja u mraku i to me spasilo. Nakon toga je još bilo 3 km nizbrdice… i zadnji km preko livade, pokraj prekrasnih konja i kroz ono isto blato gdje je Tamara izgubila cipelicu.

btw. Ista ta Tamara je odnijela pobjedu u konkurenciji “Najbrža žena na challange utrci”… a ja sam na kraju stigao kao 16. momak.. I jedva čekam svoj sljedeći trail, pa makar i u ovoj Treil-Trek snađi-se-putem varijanti.

Share This