And now, for something completely different – pričali su Pajtonovci davnih dana želeći nam nagovijestiti totalni zaokret unutar svojih genijalnih skečeva… tako je od golog pijaniste bio rez na BBC vijesti u kojima intervjuiraju mrtvace (Is there life after death?) i sve je bilo normalno. Zašto. Jer smo lijepo upozoreni da slijedi nešto potpuno drugačije.

Tako je bilo otprilike zadnjih par dana stare godine… zašto ne bi napravili proslavu totalno drugačijom od svega što se nudi po novinama, televizorima i tiskovinama? Jel potrebno dati 500 kuna za švedski stol koji nećete vidjeti od gužve a kamoli degustirati nešto s njega? Ili 699,99 kn za “nezaboravan doček uz tamburaški sastav Gerijatrix koji izvodi uspješnice s početka prošlog stoljeća”?

E nije!

A sve je počelo kao bezvezni facebook status na badnjak koji je išao otprilike: “Mislim da bi jedan ponoćni trening 31.12. bio više nego dobar način za ispratit ovo govno od 2013.”

“Da, bilo bi fora”,”dobra ideja”, samo su neki od odgovora koji su uslijedili. Samo to i ništa više (hvala E.A.Poe).

No sljedeći dan počelo se kuhati… a što ako? A možda bi mogli. A ko bi sve došao?… i odluka je pala – nećemo napraviti trku koja starta u ponoć, niti trku ujutro za Novu godinu… ne… napravit ćemo trku koja TRAJE dok otkucava ponoć! Ideja luda i dostojna samo izuzetno pomaknutih mozgova… i kao takva, već je mirišala da bi mogla uspjeti 🙂

Dogovoreno je da se trči mali krug na nasipu (that is od mosta Slobode [srednji most] do mosta Mladosti [lijevi most], preko na nasip koji ide pored Bundeka i natrag na cilj) a sve tempirano tako da na bundek-strani budemo točno kad sat otkuca ponoć i aktivira se europski uhidbeni nalog za privođenje Josipa Perkovića.

Janko je bio zadužen za kupovinu startnog pištolja i vatrometa. Hvala nebesima, nije kupio taj pištolj jer bi, poznavajući njegovu pegulu s tim uređajima sigurno čitali o ovoj utrci na stranicama dnevne crne kronike, ali vatromet je kupljen. Žana je uobičajeno bila zadužena za startno/ciljnu listu a mi ostali trebali smo samo doći i zajebavati se. I znali smo da mora biti dobro. Ali nismo znali da će biti TAKO dobro 🙂

Ekipa se počela skupljati već oko osam sati (20h za picajzle) a do jedanaest (23h za picajzle) neki su već ozbiljno razmatrali ima li smisla s 4 gemišta u guzici uopće trčati trku. Prijavilo se nemalih 50+ ljudi (45 više nego što smo očekivali) i gomilica koja je bila na startu u dvadeset do dvanaest (picajzle, shvaćate?) bila je stvarno respektabilna. Janko nam je svima ukratko dao upute – “zabranjeno je trčati brzo. pijte šampanjac u ponoć. Zajebavajte se.” koje smo skoro svi shvatili i prihvatili i utrka je mogla početi.

Čim smo krenuli, osjetilo se da će biti drugačije. Brzi Bortek (BB) kaska sa svojom ljepšom polovicom iza mene i Nea (koji će vjerojatno jednog dana, pijan na nekom tulumu, prepričavati kud ga je njegov ludi stari vodio na proslavu one davne 2013.), pored mene Tina obućena u lampice. Ok, ponovit ću- TINA je bila obućena u LAMPICE što je djecu na nasipu pomalo i plašilo. Ivan, malo iza, okićen bolje od Jelke na jelačić placu (čovjek je imao i kapu s rogovima i naočale koje svijetle)… sve u svemu vesela ekipa koja je razmišljala o svemu samo ne o rezultatu. Ja sam imao mobitel na kojem je bilo namješteno odbrojavane do ponoći pa nam je to bio neki orijentir koliko brzo moramo trčati – kad otkuca ponoć nebitno je koji je tempo, ali DO TAD moramo stiću na drugu stranu Save.

Na prvom dijelu utrke, dakle do mosta, sreli smo neuobičajeno velik broj ljudi – mislili smo da će nasip biti prazan ali očito ljudi misle da je to super mjesto za ispucavanje vatrometa. Suvišno je reći da su svi bili oduševljeni budalama koji u kravatama, košuljama, lampicama i svačem nečemu trče po nasipu u to vrijeme i SVI su nas bodrili… jebote, imali smo bolju podršku nego na ZG maratonu! Na knap smo stigli na most i spustili se na drugu stranu 2 minute do ponoći. Trčkarali smo te dvije minute i onda, u trku, odradili “final countdown” zadnjih 10 sekundi i stali… čestitali… uživali u vatrometu… i pitali se – može li zajebantskije, originalnije od ovog? Sigurno može. Ali neće biti lako to nadmašiti 🙂

Nakon toga imali smo čitavih 10 minuta trčanja uz najbolji panoramski prizor ikad – cijeli Zagreb smo imali na dlanu i gledali vatromete iz svih kvartova dok nismo konačno došli do mosta. Dobro, pomislimo mi… to je bilo to, još most i cilj. I tu je bilo najveće iznenađenje – usred mosta učini nam se da čujemo zvuk gajdi… kao da je netko pojačao muziku full jako iz auta. Kako smo prelazili most s druge strane skužimo – čovjeka u škotskoj narodnoj nošnji kako puše u gajde i svira možda najpoznatiju temu za taj instrument – Scotland The Brave, pjesmu koju možete poslušati ovdje a probajte zamisliti kako je zazvučala uživo u tom trenutku 🙂

I onda smo mi ludi? 🙂

U cilju smo se svi lijepo odreda onako znojni izljubili, izgrlili… ko da smo odradili punih 42 i kusur kilometara maratona a ne običnu trku od pišljivih 4,5 km.

Ah da… možda je to zato što je ipak bila sve samo ne – obična 🙂

———–

Uglavnom – nismo još sjeli i napravili recap cijele priče ali vjerujte mi na riječ da imam INTENZIVAN filing da ovo neće ostati na samo jednoj proslavi… i da će ovo postati tradicionalna novogodišnja utrka.

A onda, nemojte da niste znali, niste pročitali ili ste imali nešto drugo u planu. Sad znate 365 dana unaprijed.

Jel vam to dovoljno za planiranje? 🙂

Pusa i sve naj u novoj 2014.!

SiMke

Share This