Najavila sam ovaj tekst pa ga sad moram i napisat, kud puklo da puklo. Utuvila sam si u glavu da zbog toga i idem na maraton u Madrid, nakon što sam već otrčala svoj “pravi” proljetni maraton u Ferrari. Jer Janko je tako reko. Da će u Madridu biti gužva, vruće, da ćemo ziher previše hodati dan prije i da staza nije ravna. Janko je reko. I bi tako. Madrid je stekao kategoriju „turističkog“ maratona. O kojem ću sad svakako nešto putopisno priopćiti. Unatoč Frankfurtu, Zagrebu, Beču i Prištini gdje je boravilo moje tijelo u ovih nekoliko dana, moja je duša još uvijek tamo, u Madridu. A i mnogi su se prije mene usudili pisati o svojim specijalnim maratonima. Meni je to ovaj. Jer Madrid je malo i moj. To je grad u kojem sam izgubila nevinost s vešmašinom koju sam tek tada, razmaženka, stigavši sama na poslijediplomski studij, morala znati upogoniti (a nisam). To je grad koji sam upoznavala paralelno upoznavajući samu sebe. Živeći sama, tek sam tada počela odrastati. No, sada sam velika cura. Ne libim se unijeti sebe u priču o mom maratonu u Madridu. Dodatno me ohrabruje sjećanje da je moj literarni talent još davnih dana ovjenčan lovorikama nagrade grada Zagreba za osnovnoškolski sastavak pod naslovom “Rasplamsajmo buktinje drugog zasjedanja AVNOJ-a” (ups, da li se „drugog“ pisalo velikim slovom?).

Pa eto danas, na Prvi maj, Praznik rada, u avionu koji upravo rula po Prištinskom aerodromu Adem Jashari s namjerom da poleti, započinjem pisati, i to na ajpedu u krilu jer je stjuardesa Austrian Airlinesa u crvenom kostimiću upravo upozorila da stolići moraju biti put in the upright position. Pa kad sam već u avionu, morti da i madridsku priču započnem s pogledom iz aviona na roza zemlju s točkicama. Tko je vidio zna, tko nije, točkice su stabla maslina. Sjećam se mog prvog dolaska u Španjolsku i tih tako tipičnih točkica. Slijećemo na Aeropuerto de Barajas koji se sada zove Adolfo Suarez. Baš lijepo. Zaslužio je. Laka mu iberijska zemljica. Umro je prije mjesec dana. A Bill Clinton još nije. A već ima i ulicu i kip u Prištini! To se zove zahvalnost!

Na izlasku iz aviona oko osam navečer ponovno me preplavljuje taj osjećaj ugode radi količine svjetla. Već je toliko sati, a sunce još žarko na nebu, rasvjeta raskošna. Kratkovidnoj meni to je uvijek puno značilo. Madrižani su osobito ponosni na svoje nebo. Tvrde da je plavije nego drugdje i da je to zato jer su mu bliže. Doista, Madrid je na visoravni i to je najviši glavni grad u Europi. I brdovit je. Potvrđujem to svojom vlastitom krvlju (iz nosa), znojem i suzama nakon ulaska u cilj maratona. Radi privikavanja na visoku nadmorsku visinu stigli smo već u četvrtak. Šatro. Trebalo je podržati i financijskom krizom oslabljeno španjolsko gospodarsko, osobito sektor obuće. Bespogovorno smo to učinili u petak. Prije nego smo se uputili na Sajam da podignemo startne brojeve. Njih troje, Mara, Piki i Boro polumaratonske, a ja maratonski broj F333. Nije loše. Na pola vražji broj. Za jedan dio mene dakle još ima nade. Goody beg nije senzacionalan, hoću reć’ u njemu nema ni češnjaka ni paradajz-sosa ko’ u Ferrari, ali ima doista lijepu adidas majicu s gitarom i natpisom Rock’n Roll maraton te prigodni časopisa o trčanju, tj. kako preživjeti el maratón, ali naravno na kastiljskom jeziku, da ih ceo svet razume. Ima i jedna karta putanje polumaratona i maratona koja se kasnije jako svidjela Janku pa sam mu je i poklonila. I hrpa reklamnih letaka za koje se nadam da će ih sobarica našeg Radisson Blu hotela znati odložiti u odgovarajući reciklažni spremnik u smislu EU direktive o pravilnom načinu raspolaganja otpadom.

Inače, hotel je odlično lociran, jednako udaljen od starta na trgu božice Cibeles i cilja u parku Retiro, na Paseo del Prado, preko puta čuvenog muzeja koji u svojim odajama čuva i bludnu „golu maju“, pri čemu to nije njezino osobno ime već atribut njezinoj ljepoti. Kreveti u hotelu odlični, spavali smo mirno i sigurno, osobito zato što je odmah pokraj hotela u ulici Moratin i policijska uprava pred kojom sam svojedobno satima stajala u redu za studensku dozvolu boravka, od pet ujutro, skupa s drugim azilantima svih boja kože. Ipak, ako netko poželi rezervirati taj hotel neka inzistira na prozoru koji se može otvoriti, ako mu je već svejedno da li je soba vanjska ili unutrašnja. Naša prva soba je bila asimetrična, mala, s prozorom koji se nije mogao otvoriti, valjda zato što nismo sigurni što bi to bilo iza. Možda zid. Međutim, ja sam sklona latentno konfliktnoj šprehi na recepciji kamo sam se odmah zaputila i kreštala da mi se u toj sobi radi kosih zidova vrti u glavi, da nema zraka, da ne mogu disat, da mi se bljuje, da ja trčim maraton, da moram biti sretna i odmorena, da sam ja abogada i da bum ih vse tužila. Onda smo dobili „suite“. Sa čak četiri prozora, pogledom, dnevnom sobom i balkonom na kojem smo mogli čuvati „jamon jamon“ iberico de pata negra, od svinja koje jedu samo žireve, koji smo dali da nam fino tanko narežu i vakumiraju u dućanu Sanchez Romero jer tamo pouzdano najbolje pakiraju te meke radosti za nepce nas tankoćutnih mesoždera još iz vremena kad nismo bili u EU pa smo pršut švercali na dnu kofera. Vozili smo se do njega taksijem od Ferie, nakon što smo obišli nekoliko ne osobito impresivnih štandova na sajmu koji je inače, što se organizacije tiče, bio sjajan. Bez čekanja, dosta elegantno.

Taksist me podsjetio na onog iz filma “Žene na rubu živčanog sloma” – dodavao mi je maramice, punjač za mobitel, provjeravao na svojoj navigaciji gdje je restoran u koji želimo ići nakon špeceraja. Fakat simpa. I fakat se osjeća kriza. Taksisti koji su u vrijeme mog života u Madridu bili bahati ko sam vrag i mogao si ih udobrovoljit samo ako započneš temu o aktualnoj utakmici Real Madrida i komentiraš strategiju Vicente del Bosque-a, sada su ponizni i skromni. Ovaj nas je čak čekao pred dućanom. Gladan za poslom. Jedino je naš nevjerni Borica patio od teorije zavjere misleći da će ga neki taksist prevarit. Čim je na startu vožnje s Barajasa vidio 30 EUR na taksimetru optužio ga je da zašto nije krenuo od nule. Mučilo ga je to do kraja. Do kraja nije vjerovao da je to paušalni iznos do centra, a uključuje i kofere koji su se ranije posebno naplaćivali. Inače u Madridu super funkcionira i metro koji kopira londonski. No nama u stvari, od našeg hotela nije trebalo ni jedno ni drugo. Bili smo usrid sride. Na pol puta između muzeja Thyssen-Bornemisza u kojem je trenutno bio Cezanne i Reina Sofia gdje je Picassova Guernica. Na granici između burbonskog Madrida sa širokim avenijama kao što je to Paseo del Prado ili Paseo de Recoletos i habsburškog Madrida “de los Austrias” s uličicama kao da ste u Beču ili Pragu. Razmišljam o tome dok iz zvučnika aviona koji je upravo sletio u Beč svira bečki valcer. Ah, kako prigodno!

Strašno je šarmantan taj stari dio Madrida. Još smo se prvo veče uputili prema toj zoni na cañas y tapas. Caña je mala čaša neobično meke, lagane i pitke španjolske pivice, razlog zašto sam uopće u životu počela piti pivo. I sad dok je opisujem sve mi sline cure. A tapa je zalogaj nečega koji vam dadu uz takvu kanju. To mogu biti masline, papričice, komad tortilje, kobasice, neki pinčo (sendvičak), pržene kozice, šampinjoni ili slično. Štos je da stanete na bar i ne odete sjesti pa i kad vam nude stol. Naručite kanjicu ili pak una copa de tinto (čaša crnog vina) i stiže tapa. Svaka runda – nova tapa. Tako ponekad možete i sasvim pristojno večerati. Mi smo naravno uz tape naručivali i dodatne raciones (porcije) jer bilo je to vrijeme carboloadinga. Kažu da je pivo kao tri šnite kruha, tako da smo tu stvarno bili po PS-u. Koji put smo i pretjerali. Dan prije maratona započeli smo Piki, Mara, Boro i ja laganim trčkaranjem po parku, malo da prodišemo Retiro prije cilja u nedjelju. Ručali smo opet tapas u jednom genijalnom mjestu u kvartu duginih boja koji se zove Chueca, u ulici simboličnog imena (Calle da la Libertad – Ulica slobode). Pa smo si kao digestiv popili jedan pacharán. Pa je Boro oduševljeno „otkrio“ pačaran s ledom, moj omiljeni liker već godinama. Još jedna putna. Pa smo doputovali do hotela, pa na terasi ispred još jedna za dobrodošlicu. Ja sam se povukla na siestu, čisto iz rešpekta prema gospodinu Maratonu, dok su se moji polumaratonci i naša pratnja i dalje opuštali, sve glasnije i glasnije, sve dok mene na 4. katu nije probudio Marin hihot. Opa. Do toga je dakle došlo. Valjalo je pogledati istini u oči ma koliko razroka se činila kada sam pokušala uloviti jedan od njihovih pogleda. Ne ponašamo se prema Jankovim pravilima prije utrke, to je sada već sasvim izvjesno, ali, odlično se zabavljamo, a nije li u stvari trčanje prvenstveno naša zabava, naše opuštanje, naš anti-stres od poslova kojima se inače bavimo u bjesomučnoj težnji da budemo bolji jer to je jedini način da budemo vjerodostojni u svojoj solidnosti.

Jutro utrke. Nestvarno je što se sve u gradskoj vizuri može promijeniti u par sati. U jedan u noći, kad smo se vraćali s večere s mojim madridskim amigos-ima na kojoj je predjelo stiglo oko jedanaest, avenija je još bila sasvim gusto prometna, bez ikakve naznake da će od šest ujutro biti zatvorena ogradama, da će se na njoj naći hrpa montažnih wc-a, napuhanaca, lukova, oznaka, vašara, svega vraga. Odjednom je to pravi start pravog maratona. Zadnji box gotovo da vidim s balkona. Sve vrvi od trkača. Mase se pripremaju, trčkaraju ili stoje u redovima za wc. Klasika. Piki i Boro se guraju prema naprijed, Mara čeka mene da skupa krenemo, a meni se opet piški. Osamnaesti put nakon doručka. Odčekam red i taman se i nas dve zguramo malo prema naprijed kad je već prošlo devet i lagano dolazi do nas onaj val kad svi počinju iz hodanja trčkarati polako pa sve brže i eto nas Cibeles ispraća iz svoje kočije, a zgrada Vijećnice, nekada glavne pošte ostaje za nama kao bijela vjenčana torta okupana suncem. Krećemo po Recoletos na sjever, prolazimo pored mitskog kafića Gijon gdje su se nakon španjolskog građanskog rata na kavi okupljali intelektualci, pisci, pjesnici i umjetnici iz Generacije ’36. Pa Plaza de Colon sa spomenikom Kolumbu gdje vijori najveća na svijetu španjolska zastava. Pa Santiago Bernabeu. Dan je sunčan, ali još prohladan, divno je trčati. Uživam. Nakon najsjevernije točke kod Plaze de Castilla i trga Cuatro Torres sa četiri nova tornja koji su nastali na zemljištu koje je Real Madrid prodao gradu natrag za enormne novce o čemu sada postupak vodi Europska komisija, spuštamo se natrag prema centru. Na svim većim raskršćima i trgovima je baš puno ljudi, jako su glasni, viču: animo! Venga! Vamos! Campeones! Valientes! Ya os queda poco („imate još malo“ – moš’ mislit, a mi tek na 8. kilometru). Ali tako su angažirani i tako plješću i navijaju da se naježiš. Staza se malo spušta, malo penje. Na nizbrdicama pustim malo nogu i uopće ne gledam na sat. Tako sam odlučila i tako sam obećala Heleni. Samo želim da mi ne bude teško. Mara je davno odjurila i ja sam sama. Ali nije me strah. Na poznatom sam terenu. Staza vodi preko Gran Vie, najvibrantnije trgovačke ulice preko Preciados do Sola. Puerta del Sol. Fenomenalno, koja masa ljudi je tamo. To je centar centra. Tamo je nulta točka grada. Kilometro zero. Nulti kilometar. Od tamo počinju sve ulice i broje se kućni brojevi u svim smjerovima. Od tog središta kreću ceste kao zrake sunca. Zato se i zove Sol. Sunce. Od gužve ne vidim kip medvjeda koji se penje na drvo drijenka, iz madridskog grba. Ali znam da je tamo i da se uspinje na stražnje noge. Preko Calle Mayor dolazimo do Palacio Real, Kraljeve palače. Stvarno jako puno navijača. Kralj maše s prozora. Princeza Leticia trepće od uzbuđenja. Princ Felipe je ostario. Ne marim za njih i hitam dalje prema kraljevim lovištima, Casa del Campo. Sve se nadam da će doći koja okrepa na kojoj ima neka banana jer cijelo vrijeme nude samo vodu i tu i tamo koji plavi ili žuti izotonik. Dočekala sam i to, negdje oko pola puta. Ipak je bilo kora banane po podu iako su organizatori prijetili da se ništa ne smije bacati na pod već u za to predviđene kontejnere, tako da na pr. ako uzmeš i bananu i vodu onda koru bacaš u jedan kontejner, a flašicu u drugi. Moj germansko-katolički odgoj nalagao mi je da se držim pravila i na nekoliko prvih okrepa sam stvarno dodatnu mentalnu snagu trošila na razabiranje što piše na kojoj kanti nakon stolova za okrepu, ali onda sam podlegla psihologiji gomile koja je nemarno šibala boce i druge otpatke na sve strane. Ima nekog gušta u tom zamahu i letu napola pune flašice, osobito ako ti uspije felša pa se počne okretati oko svoje osi.

Nakon lijepog dijela puta po šumici u hladu i pored jezera trčimo kratko uz nazovi-rijeku Manzanares („Madrilenjosi“ se šale na svoj račun obzirom da Manzanares više izgleda kao potok pa kažu da je Madrid „grad koji traži svoju rijeku“) dolazimo do jedne baš opake uzbrdice gdje me oduševila spoznaja da ljudi koji tamo stoje i navijaju znaju da je upravo to najteži dio puta i zato su tamo, da nam pomognu kad najviše gori. Kasnije sam skužila da je u svom intervjuu u onom časopisu koji smo dobili, direktor maratona Chema Martinez (ovogodišnji pobjednik polumaratona, a pobjednik maratona 2008. godine) najavio da je taj dio staze gadan i pozvao ekipu da bude baš na tom mjestu. Odlična fora!

Mene bodri najviše moj novi poznanik Julius Cesar koji je oduševljen da sam iz Zagreba i da sam došla na maraton. Želi trčati uz mene. Melje li ga melje. Zabavan je. Zajedno smo protrčali još jedan stadion: Vicente Calderon, došli do Atoche (glavna željeznička stanica), a onda sam na 38. kilometru okrutno i hladna srca ostavila rimskog cezara jer em on više nije mogel, em je mene pred našim hotelom već otuširan, posušen, obrijan i uređen čekao moj kum Piki s velikodušnim planom da sa mnom trči do kraja. I zadnjih pet je uglavnom uzbrdica tako da me na jednom mjestu Piki doslovno primio za leđa i lagano gurao i koliko god da mi je to bilo ugodno i potrebno, bilo me strah da me ne diskvalificiraju. Zato sam osamostaljena trčala dalje, ali Piki je bio tu. Uz mene i za mene, kao i zadnje 24 godine. Zadnji dio staze prolazi kroz kvart u kojem sam živjela i u kojem znadem svaki ugao. Razmišljam kako mi tada nikada ne bi bilo palo na pamet da ću jednom trčati tim ulicama s brojem na prsima. Ulazimo u park Retiro. Nekako sam mislila da je bliže taj cilj, a sad nikako da ga ugledam. Sjetim se Lidije kako je uvijek nasmiješena i s rukama u zraku u cilju. I Boženi to uspijeva. Odlučujem da ću i ja pokušati. Kada je došao čas digla sam ruke i nasmijala se u kameru. Ipak, sliku nećete vidjeti jer mi se suviše digla majica, a bijeli trbuh ne zadovoljava estetske kriterije. Ali nije ni važno: sjećam se trenutka. Predobro.

Opet sam sama, Piki je morao na drugi izlaz. Bauljam. Medalja. Vrećica s hranom. Voda. Sok. Ogrtač od najlona. Sretna sam. Tražim izlaz i put do svih mojih. Siniša, Nuška, Mara, Boro, Martina, Jadranko. Čekaju me. Mara trči prema meni i grli me. U tom času preplave me osjećaji do kraja. Nikada nisam plakala od sreće u cilju nakon utrke. Plačem samo kad padnem i razderem koljena. Ali sada sam se sjetila njezinih suza iz Ferrare i činjenice da koliko god da volim i sve ostale tamo i kolikogod da oni vole mene i raduju se sada sa mnom, samo ona zna kako se ja sada osjećam. Ona razumije. Konačno plačem. Maratonke u zagrljaju. Ne plačem dugo, ali dovoljno da se mogu pohvaliti Žani. Ona voli kad ja plačem.

Odužila sam, pa da skratim: jako lijepi maraton koji kao da je najbolja sight-seeing ruta. Hop on – hop off bus nakon toga izgleda kao turistička igra za male bebe. Stvarno za preporučit. Samo da je koja banana više. I uh, ah, te uzbrdice. Ali znamo tko bi tu uživao. Naša plavokosa rudlava Reina (kraljica) Veronika. Polumaratonci su isto zadovoljni. I stazom i iskustvom. Jedino je Boro danas na vodi. Otrčali su sjajno, iznad svih očekivanja. Bravo!

Nedjelja popodne u Madridu. S prijateljima. Mojom štafetom za Forrest Gump. Nakon istrčanog maratona. S kanjom Cruzcampa. Sa suncem koje mi grije dušu i osvjetljava svojim dugim danom i ostatak mojih uspomena. Neprocjenjivo. (Za sve ostalo, zna se…)

Marijana