Jučerašnji prvi orijentacijski trening imao je sve predispozicije da završi kao pravi fijasko… taman kad smo pomislili da će nas vrijeme poslužiti, točno u vrijeme kad su ljudi trebali krenuti od kuće prema Maksimiru – počeo je pljusak. Onako sav pokisao, postavljajući par kontrola oko nadstrešnice koje su služile za inicijalni obilazak polaznika, mislio sam si – ok… ma doći će bar troje ljudi… da nismo sve ovo bezveze organizirali.

Došli su skoro svi… oko trideset wannabe orijentacista koji su na kišu gledali kao na još jednu komponentu avanture lutanja šumom. A ja mislio da će im to smetat. Ma… koja sam ja budala 🙂

S obzirom da su ljudi dolazili na refule, oko 17:10 prve dvije grupe krenule su u obilazak, a ja sam dobio kažnjeničku bojnu (Dražen, Radan, Ines) kojima je bilo do svega samo ne do slušanja propalog orijentaciste kako im objašnjava gdje je sjever, što je livada a što gustiš te zašto je bitno kartu držati cijelo vrijeme usjeverenu 🙂 Ali bili su dobri… i barem su se pravili da slušaju. Obilazak smo završili za nekih pola sata, uspješno pronašli sedam “tečajnih” kontrola i bio je red za pravu stvar – orijentacijsku stazu od 5 km, ne prelagano postavljenu, za koju smo računali da će ljudima trebati od 40 min. do sat vremena za prolazak.

Startalo se u razmacima od minute i u roku od pola sata svi su krenuli na stazu… a zadnji smo startali Janko i ja, kako bi, ako se za to ukaže potreba, skupljali ljude koji bjesomučno tumaraju Maksimirom ne znajući gdje se nalaze.

Krenuh ja tako na prvu kontrolu (od ukupno deset)… nema nikog po putu. Ok, znaju ljudi ovaj dio Maksimira s treninga pa im je lako. Druga, treća… ovdje sam sreo Vuju koji je odlučio stazu preći turistički i nije se nimalo zabrinjavao što stazu ide s noge na nogu. Malo sam mu ispravio putanju i krenuo dalje. Četvrta kontrola… ok, ovdje sad već sretnem neke ljude al hej! ovo je dio Maksimira u kojem većina polaznika nije nikad nogom kročila… a i kontrole baš nisu bile na putevima nego u šumi, u rupama, usjecima…

Ok, oko šeste sam vidio par ljudi koji se muvaju okolo ali nitko se nije gubio nego su polako išli do kontrole… polako ali sigurno… vidi se da se već počeli hvatati koncept ovog sporta. Što se tiče nekih koji se JESU pogubili, na to ću doći malo kasnije 🙂

Trasa sa šeste na sedmu je bila izazov… to sam znao čim sam vidio stazu koju je Damir postavio. Naime, većina puteva u Maksimiru ima smjer pružanja sjever-jug i dokle god se držiš tog “uzdužnog” smjera imaš pregršt komunikacija na koje se možeš osloniti. Problem je kad moraš preći šumu popreko tj. sjeći puteve i usjeke… a to je bio slučaj sa šeste na sedmu kontrolu. Tu je dosta ljudi otišlo lijevo / desno od kontrole ali, s obzirom da nisu žurili, brzo su se pohvatali i ubacili na pravi smjer prema kontroli.

Osim nekih 🙂

Naš Željko je krenuo muški u namjeri da odradi te kontrole što prije jer, na kraju krajeva, koliko može biti teško pretrčat 5 km u Maksimiru? E pa bilo je teško i nije bilo 5 nego sigurno 7 km, koliko je svojim deturom napravio jučer 🙂 No ovo navodim samo iz jednog razloga – dok ne steknete koliko toliko iskustva u orijentaciji, odite polako… to što imate kondicije može vas koštati puno pretrčanih kilometara viška i lošeg vremena na cilju. Stanite, usjeverite kartu, pronađite orijentire i garantiram vam – nećete izgubiti onoliko koliko će vas koštati sumanuto trčanje okolo naokolo.

Sa sedme na osmu bilo je relativno lagano, jedino što je sama kontrola bila smještena usred gustiša, kod stare trafostanice pa su mnogi bauljali oko tog detalja i tu izgubili nešto vremena. Negdje oko tog mjesta naletio sam na Martu (odlazeći s kontrole) te joj rekao da ide krivo… odgovorila mi je (vidno uzrujana) – NE IDEM! 🙂 No ipak je poslušala savjet i okrenula se u smjeru gdje se kontrola nalazila…

Zadnje dvije su, vjerujem, većini bila samo odrada jer su se nalazile u otvorenoj šumi, vidljive iz daleka… no ipak su mnogi i te dvije išli sporije, poučeni iskustvom s prethodnih oko kojih su se malo pogubili… i opet ponavljam – neka, dobro je to iskustvo.

U finišu sam zatekao one najbrže – Dražena i Radana koji su stazu pretrčali u odličnom vremenu, uzimajući u obzir da im je ovo prvi susret s pravom orijentacijskom stazom. Janko je stazu odradio za 26 min. ali s obzirom da je on već iskusan u orijentaciji, mislim da ga treba staviti van konkurencije 🙂

Polako ali sigurno, svi su stizali na cilj prepuni dojmova (“oca i majku i onoj osmoj” i sl.) a najviše se iščekivao Željkov ulazak u cilj kako bi ga pitali hoće li nam ustupiti podatke sa svog Garmina da vidimo kojim je to sve putevima krstario danas po stazi. Kad je stigao i rekao da.. khm… nije upalio gps danas… khm… svi smo bili nekako razočarani…  🙂

Unutar sat vremena stigli smo svi osim par polaznika koje je naknadno Damir pokupio kad je išao skupljati kontrole… Oni su se izgubili i odlučili polako preći stazu.. bez žurbe… a mi smo bili presretni što ih vidimo jer nam se noćno traženje polaznika po Maksimiru nije učinilo nešto pretjerano napetim. 🙂

Sve u svemu – bilo je fenomenalno! Daleko iznad svih očekivanja i iskreno se radujem sljedećem petku kad ćemo organizirati pravo malo natjecanje sa svim rekvizitima, kako bi mogli dobiti dojam kako izgleda prava stvar…

A ako ste bili svi ovako dobri na treningu (i to prvom) ne mogu ni zamislit koje će to biti natjeravanje sljedeći tjedan.

Vidimo se u petak… i da… Željko, ne zaboravi napuniti Garmin 🙂

Siniša