Ovaj tekst ilitiga „osvrt“ mogao bi nositi naslov i „Nikad ne reci nikad“, no to bi bio najklišejastiji klišej of them all ter stoga ovaj tekst ilitiga „osvrt“ nema dotični naziv. Uostalom kaj, možeš sto puta reći nikad, a kad se to ipak dogodi, kaj te briga, dogodilo se, samo da je srat, ne? Tako godinama nisam, kao pravi zagrebački snob, sve što je istočno od okretišta Dubrava smatrao dijelom grada, misleći kako nikada tamo i neću previše zalaziti, a onda sam prvi stalni posao dobio u Dupcu, dok danas živim u Sesvetama. Isto tako, zadnjih desetak godina uvijek bih se grohotom nasmijao kad bi me netko s dolaskom pramaljeća priupitao idem li u Ferraru, smatravši to izuzetno hilaričnim jer sam „znao“ da nema mrtve šanse da ikada tamo trčim maraton.

Doduše, ovaj i nije toliko hohštaplerski kao Berlin, Pariz, Rim ili New York, startnina je nevelika, relativno je blizu, a i okruženje izgleda, štono bi Orsat rekao „kao da trčiš prema Karlovcu“, dočim je mene podsjetio na Turopoljski polumaraton na kojem sam bio jedanput i mislim si da bu isto tak i s Ferrarom… Nikad! Nikad! NIKAD!!! 🙂

Kaj se hohštapleraja tiče, potpunoma mi je razumljivo da je mnogom strastvenom maratoncu vrhunski doživljaj maratonizirati po Bečovima, Bostonima ili Amsterdamovima, baš kao što je trekeraju san pohoditi jednu od najhohštaplerskijih utrka ikad – UTMB (Ultra Trail du Mont Blanc).

Pa otkud onda ovaj t(d)reker na asfaltu Ferrare i njene ruralne okolice te betoniranom nasipu rijeke Po? Moram li naglašavati da mi nije bilo ni nakraj „pameti“? Koliko pitanja? Samo tri! Sve dok neki, a zna se koji, nisu počeli igrati na emocije tipa „trenirao si sa školarcima i u redu bi bilo da ideš“, što kod mene, hladnog kao špricer (bijelo vino u koje se soda voda dodaje uz pomoć ugljičnog dioksida pod tlakom) i imunog na emocionalne ucjene (NOT!) nikako ne bi naišlo na plodno tlo, ali izgleda da sam se ipak zaželio asfalta, a još više i dobrog društva.

E, ali nije to za mene bilo sam tak! Dobio sam i zadatak – pejsanje na ciljana vremena. Ovim putem ispričavam se Dorianu i Veci, a istovremeno im se i zahvaljujem što su meni, kao najmatorijem pejsmejkeru, dopustili odabrati vođenje „grupe“ (Radana i Damira) na 3:30, iako su puuuuuno brži od mene… Zašto 3:30? Dva razloga: jer mi se nije dalo ići 3:45 ili 4 sata i zato što je 3:30 i meni predstavljalo izazov. Inače, nije mi to bilo prvi put: kad je zagrebački maraton 2007. godine prvi put uveo diktatore tempa, imao sam čast to biti također na 3:30, što sam, kao svaki skriboman koji drži do sebe, opjevao u ovom tripovsko-infantilnom sastavku (http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Cestovno-trcanje/Zec-Balonko-i-Ubojica-Asfaltko.html ), no tad sam vodio potpuno nepoznate ljude, a ovaj put one s kojima sam u zadnje vrijeme često trčao, pogotovo s Damirom, s kojim sam odradio oba duga treninga. Doduše, pitao sam se kaj će im uopće interni diktirač kad imaju službenog, no na kraju se ispostavilo da je fakat imalo smisla. Naime, kako smo se na startu pojavili tek nekoliko minuta prije znaka za početak utrke, nismo se uspjeli probiti do balona, što bi u nedostatku naših pejsera izazvalo jurnjavu za službenima, a to bi, pak, moglo dovesti do zaletavanja u ranoj fazi utrke. Ovako smo nas trojica plus Beny, koji je odlučio da mu najbolje odgovara naš tempo, polako i bez nervoze jer ciljamo neto vrijeme, a ne plasman, lagano došli do tepiha, startali vure i krenuli obilaziti mnoštvo. Taman kad smo uspjeli uhvatiti dio ceste samo za sebe, pridružio nam se i Orsat pa je ovo čudno društvo krenulo rezati vjetar jedan pored drugoga u tempu 5 min/km. Zašto čudno? Paaaa, gledajte, osim Benyja koji ima staturu nalik maratonskoj, ostala četvorica uprosječeni su na 190 cm i 90-tak kila – teška kategorija!

Ne bih vas, poput Marijana i Matića (dečki, mi vas svejedno volimo!), udavio sa svakim kilometrom, što ne bih ni mogao jer moj primitivni sat briše zadnje trčanje kad ponovo startaš štopericu, a ja sam, kreten, baš to učinio kad sam u srijedu s Badijem trčao u Maksimiru i uredno čak i nakon toga Radanu nudio sve prolaze koji su odavno nestali u softwareu tog pretpotopnog časovnika. KRE-TEN! No, ostalo mi je i nešto, iako vrlo malo, od pamćenja pa krenimo…

Cijeli prvi polumaraton tempo nam se kretao između 4:50 i 5-nula-sitno. Ubrzo nakon početka utrke, sjetih se da sam na Zagrebačkom maratonu imao narukvicu s prolazima te se upitah što mi je trebala ta narukvica i jesam li toliko glup da ne mogu sa svakim prijeđenim kilometrom napamet pribrojiti okruglih pet minuta, sve dok mi nije sinulo da imamo i dodatnih 195 metara, za koje bismo trebali uloviti zalihu od barem minute, što prosječni tempo ne čini više tako „okruglim“. Između sedmog i osmog kilometra, Radan, Beny i ja obavili smo urinoolakšavanje, a poslije toga nikako uloviti Orsata i Damira. Nismo to htjeli učiniti na brzinu, ali njih dvojica sve su nam više odmicali, da bismo ih na kraju izgubili iz vida kad su se utopili u velikoj gužvi iza tri balonka na našem ciljanom tempu, što znači da su nam napravili više od minute prednosti, otprilike onoliko koliko su balonkići startali prije nas. Poslije 12., 13. kilometra, ono što mi je bilo turbo lagano, pretvorilo se u tempo koji mi više nije bilo tako lako održavati, a kad sam prije uspona na nasip osjetio da me od Ubojice Asfaltka već bole noge, bio sam uvjeren da neću u zadanom tempu izdržati do kraja, zamišljajući bolne scenarije u kojima me stiže Veronikina, a možda čak i Dorianova grupa… Zanimljivo je kako je čovjek, kad očekuje potpuno ravnu stazu, alergičan i na najmanje brdo pa je Beny, vidjevši ljude iznad kuća, dobacio da mu se to ni najmanje ne sviđa, no ispalo je da je to kratak uspončić poslije kojeg slijedi ponovo ravnica i ravnica…  Kad smo se spustili s nasipa, zvjerali smo prema gore hoćemo li ugledati nekoga od naših. Najprije smo prepoznali Matića, a onda Vecu na čelu grupe u kojoj sam izdaleka prepoznao jedino Martu po karakterističnom gracioznom trku…

Naša trojka polumaraton prolazi za gotovo idealnih 1:45:07, Beny ekstatično diže ruke, ali ovo je tek početak… Nošeni euforijom smanjivanja broja kilometara do cilja, 22. smo dernuli na 4:46. Radan i ja zaključujemo da je to prebrzo i usporavamo, pokušavajući dozvati Benyja koji je nagario muziku na najjače. Dotrčao sam do njega i obavijestio ga o prevelikoj brzini, našto je nakratko usporio, ali ubrzo odlazi od nas jer očito mu se otvorilo. U sljedeća dva kilometra napravio je 30 sekundi prednosti, kasnije ju je i povećao, ali stalno nam je bio u vidokrugu.

Na povratku u urbaniziranu okolicu Ferrare, na žalost, sustižemo najprije Orsata, a oko 30. kilometra i Damira. Najveća zaliha koju smo uspjeli ostvariti za onih zadnjih 195 metara bila je minuta i sedam sekundi pa zaključujemo da brže od 5 minuta više ne moramo ići. Taman kad sam pomislio da sve ide po planu, nema okrepe na 30. kilometru! Ne mogu vjerovat! Već nas vidim kako ćemo pokrepat do 35. jer je žešće upeklo i hitna stalno ordinira tamo-vamo, ali tješim se da će možda vode biti na sljedećem, inače će to biti teški incident J I stvarno, iza kuće na zavoju vidim trkače kako nešto nose u rukama – to je to! Sada prvi put hodamo pijući vodu i izotonik pa nam je 32. kilometar, gdje smo prešli i Lokija, ispao 5:24, ali sve ubrzo vraćamo u normalu, izgubivši tek nešto zalihe. Ubrzo stižemo i bićBu, a ono što nas stalno diže je da još od prije desetog kilometra samo prestižemo horde ljudi, dok nas ne sustiže nitko! Ono što nas, s druge strane, ubija je velika vrućina najtoplijeg dana u godini. Polijevanje po glavi jako pomaže, gelovi i Evervitove tabletice sa solima također, a i ponuda na okrepnim stanicama je zadovoljavajuća.

Iako se i dalje držimo oko petice, nova okrepa na 36. kilometru i hodanje pri konzumaciji rezultiralo je našim najsporijim kilometrom (5:32) i gubljenjem skoro cijele zalihe za finiš, no unatoč tome ne očajavamo jer je 3:31 ili 3:32 za prvi maraton i samo jednu godinu trčanja fantastičan rezultat. Mada sve teže držimo peticu, uvjeravam Radana da poslije 37. kilometra više nema pucanja, da sad ide na glavu, da ga više ne napuštam jer nemam koga pejsati na 3:30 i naglas se pitam tko zna što se skriva u njemu nakon 40. kilometra. Prije kraja 38. kilometra primjećujem da i Beny posustaje, predviđam da ga stižemo unutar sljedećeg kilometra, derem mu se da ga imamo, ali mali je žilav, ubrzava i ponovo nam bježi na udaljenost koja se činila nedostižnom. Nas dvojica polako padamo u tempu, premda ne idemo puno iznad petaka po kilometru i tad nas sustižu prvi tip i cura koju smo prestigli na trideset i nekom. Četrdeseti kilometar nam je najsporiji (5:15) ako ne računamo ona dva kad smo zbog okrepe hodali, a prolaz naoko (Savamatsu?) idealan – 3:20:01! Ali… Izgubljena je cijela zaliha i čudo bi se trebalo dogoditi da idemo ispod zadanih i očekivanih 3:30…

A onda se dogodilo upravo to – čudo! Radan uzima zadnji gutljaj, izjavljuje da sad kreće adrenalin, uključuje turbo i vrrrrrrrrrrrrrrrruuuuuuuuuuuum! Na brzinu prestižemo ono jedino dvoje koji su nas se drznuli pretrčati, a i Beny je sve bliže i bliže. U tom ludilu, počinjem komentirati utrku, nešto u stilu: „Ovo su Olimpijske igre, Beny je prvi, nas dvojica drugi i treći (bez obzira što si vani na maratonu, uvijek te u utrci zanimaju samo oni koje poznaješ). Na 39. kilometru, kad smo mu se približili, Beny je napravio uobičajenu grešku i prerano ubrzao, tako da je sad naš!“ Radan me više nije mogao slušati pa me zamolio da zašutim. Ne sjećam se više jesmo li Benyja stigli prije ili poslije oznake 41. kilometra, samo znam da je Radan s 5:15, skinuo na 4:33, a znam i da nisam dugo šutio jer sam počeo tjerati Benyja da ne zaostane i obavještavao ih svakih pola minute koliko fore imamo. U daljini smo vidjeli startni balon, a kako smo znali da ni ciljni nije daleko iza, naše zadano vrijeme odjednom se činilo dostižnim, pogotovo zato što su dečki sve više i više ubrzavali, da bi zadnji kilometar i 195 metara pretrčali za 5:03, što iznosi 4:12/km! Nevjerojatno! U dva kilometra s 5:15 na 4:12!!! Kad sam ušao u cilj, nisam mogao skinuti smiješak. Već dugo nakon neke utrke nisam bio toliko zadovoljan. Kad se na trekingu ubiješ, onda samo krepavaš i preživljavaš u cilju, a ovako, kad nisi dao 100, nego 95%, taman da se ne satreš do kraja i još si prezadovoljan obavljenim „poslom“ i sretan zbog njih dvojice, onda je to potpuna nirvana…

Uglavnoa, čestitam svima na prvom maratonu. Vjerujem da je ovo bila najveća grupa onih koji su istrčali svoj prvi maraton i, što je još važnije, iako ni to ne bi bila sramota, NITKO nije odustao!!! Što bi rekli Hrvati: alal vera!

 

Share This