Onaj filing kad se ujutro probudiš u bečkom hotelu i shvatiš da je konačno došao taj dan. Dan koji očekujem od kad je Janko rekao: diploma za ovaj semestar će biti u Beču. Zapravo, očekujem taj dan već 10 godina i nikad nisam mislila da ću ga i dočekati, ali evo, životni san samo što se ne ostvari! Ne preostaje drugo nego ustati se, obaviti doručak, zakačiti čip, startni broj i krenuti. U nepoznato.

Odjednom sam na cesti u krdu sljemenaša i bruksovaca, u krdu mojih ljudi. Sa svih strana pristižu trkači sa svjetloplavim vrećama i idemo prema startu, prema mostu. ONOM mostu čiju sliku gledam već mjesecima i ne ide mi u glavu da ću 14.4.2013. i ja bit dio te nepregledne rijeke trkača. Čekam start u odličnom društvu: Elza i ja (buduće maratonke), Helena, Danijela, Simke (okorjeli polu/maratonci), Johann Strauss i nepregledna gomila. Komentiramo koliko je atmosfera posebna i fantastična dok se Na lijepom plavom Dunavu ori iz zvučnika. Neki plešu valcer, neki provjeravaju zadnji put magnezije, gelove, tenisice, čak i frizuru. 9:00! Startala je elita. Haile i ekipa. Desetak minuta kasnije startamo i mi! Palim garmin i shvaćam da sam na ONOM mostu. Počinje rock’n’roll!

Prvih desetak kilometara ne trčim, jednostavno me nosi atmosfera, trkači, navijači, sreća, Beč. TO JE TO. Srce mi je ogromno, a kilometri lete. Trčim brže nego sam planirala, ali ne preskačem okrijepe i slušam sve savjete Janka i Veronike a sjetim se i svih maratonskih priča Mihe, Simke, Lidije, Sandre…. Znam da moram biti strpljiva i disciplinirana. Pogubila sam svoje sutrkače, ali mi i odgovara trčat sama kao i bilo koju utrku do sad. Probijam se cik cak kroz gužvu i uglavnom prestižem trkače. Motivirajuće! Tu i tamo vidim članove našeg krda i to me jako razveseli. Anđelka, Sinišu Jr., Maloševca Sr., Sonju i Ljubicu… neki jure, neki se bore, ali svi smo tu.
Na polumaratonu se osjećam jako dobro. Mi maratonci se odvajamo…. čudan osjećaj, znam da idem u nepoznato i osjetim veliki respekt prema tih 42km, razmišljam…pa to je maraton, mora da je Janko poludio kaj me pustio tu…. Na mp3-u mi svira Highway to hell, dosta prigodno. Srećom pa čujem Končara koji je otrčao svoje i urla mi Bravo! Resetiram se, promijenim muziku (Bright lights, bigger city baš fino sjedne) i trčim.
28. kilometar. Točno na suprotnoj strani ceste je kilometar br. 38 i uviđam da moram trčati sat vremena ne bi li se našla opet na ovoj istoj točci. Ma baš me briga. Javlja se mali umor i osjećam lagano kvadricepse. Proklete podmukle lagane uzbrdice! Klopam magnezij. Sjetim se ‘ruke radu, noge radu’ pa si to malo mantram, smijem se, ali i natjeram da ruke radu. Sjetim se gulejmanuša i nadam se da su sad već istrčale polumaraton. Brzo odlučim potpuno ignorirati kiselinu u nogama, jer šta mi drugo preostaje, pa trčim dalje sretno i ponosno. Ruta je odlična, nije dosadna, nije pravocrtna, konstantno zjakam okolo i upijam: grad, rijeka, šuma, stadion, navijači posvuda, bodre, puštaju muziku, mašu sa prozora. Nosi me gusta beskonačna rijeka maratonaca, napisano ‘tata’ na ruci i moje cure koje me čekaju u cilju. Tu negdje mi postaje jasno da mi ovo nije jedini maraton.

Kilometri malo sporije lete, ali lete. Ili ne mislim o ničemu ili se bavim matematikom: preračunavam preostale kilometre u nasipske velike i male krugove. Držim se šalabahtera na 4:15 bez problema. Tempo 5:50. Hodanje dok pijem na okrijepama me malo usporava ali nema druge. Sunce je već jako i postaje vruće ali baš me briga, sad znam da ću uspjeti. Nema krize ni ‘zidova’ ni loših misli, baš uživam. Od 35. kilometra pijem na svakoj okrijepi. Na dvije zadnje dopingiram se Colom koja se čini kao najmoćniji i najfiniji eliksir ikad. Paše ko nikad! Na tom šećeru prolazim 40-ti kilometar bez frke. U čudu! Četrdeseti kilometar!!! Ja!!! Skidam slušalice i uživam. Masa navijača, atmosfera je predivna i pomislim nešto potpuno veronikasto: kak je ovo super, šteta kaj je uskoro kraj. Zadnji kilometar sam se suzdržavala od suza radosnica (teško je trčati i plakati). I evo ga, tu je: onaj filing kad prođeš kroz cilj maratona s rukama u zraku i najvećim osmjehom na licu!! Vrijeme: 4:14:12. Stanem i udahnem sreću. Dobivam prekrasnu medalju i pronalazim Helenu i Boženu. Grle me i hrane bečkim kolačima, doček iz snova! (Hvala curke, volim vas!!) Sljedeći ljudi koje želim zagrliti i reći im najogromnije hvala su Janko i Veronika, uspjela sam zahvaljujući njima.

Maraton u Beču mi je najljepša utrka do sad. Da je bilo lako: nije, da je bilo teško: mislila sam da će biti teže. Mislim da svako tko se dobro pripremi i trči u skladu svojih mogućnosti može otrčat maraton uz određenu dozu želje. Zeznuto je što traje dugo i treba biti strpljiv.
O skoro pa besprijekornoj organizaciji neću pisati (to će vjerujem pokriti Broondalo), a ni o peripetijama u busu za Zagreb (mislim da je Simke već obradio tu temu na sebi svojstven način :). Možda jesam pomalo euforična, ali pišem dan poslije maratona dok adrenalin još lagano drži kao i musklfiber .
Sretna sam jer je i ostatak moje ekipe dobro trčao. Elza, Matija, Hynek, Dragan, Sonja, Ljubica.. . sad smo i mi maratonci!! Bravo i svim ostalim maratoncima i polumaratoncima. Jedva čekam ponoviti iako vele da niti jedan maraton nije kao prvi .

Iva Lukinić