Zveket mačeva je utihnuo, čuli su se samo zapomaganja ranjenih ratnika. Filipides je stao na startnu liniju i – krenuo! Htio je samo javiti svojim zabrinutim Atenjanima da se malobrojna grčka vojska uspjela obraniti od naleta Perzijanaca. Iako je u tu trku krenuo bez rezultatskog motiva, ushit opijenosti pobjedom natjerao ga je da otrči trku svog života i da na kraju, kako to obično u današnje vrijeme kažu sportaši modernog doba – «da sve od sebe». Filipides je zaista i dao sve od sebe, bez trunke rezerve, da bi, prema toj, povijesno ipak nepotvrđenoj priči, ovaj grčki glasnik neposredno nakon što je stigao u Atenu od napora preminuo, prethodno izustivši «Pobijedili smo!».

Danas, 2500 godina kasnije, milijuni običnih smrtnika diljem svijeta trče maraton iz posve prozaičnih razloga, uglavnom da bi zadržali (ili vratili) dobru liniju i koliko-toliko se othrvali modernim bolestima današnjice prouzrokovanih sjedećem i nedovoljno aktivnom načinu života, što pak možemo zahvaliti blagodatima civilizacijsko-tehnološkog napretka u kojemu mobiteli, televizori, automobili, kompjutori, liftovi i daljinski upravljači u ogromnoj mjeri mišićnu aktivnost svode na minimum. Urbani homo sapiens uporno autodestruktivno srlja u napredak, koji mu je zauzvrat stvorio najveću kugu od postanka čovječanstva – bolesti srca i srčano-žilnog sustava, koje ubijaju više od 60% posto ljudskog roda!

Upravo zbog toga, u kasnim šezdesetim godinama ne tako davnog 20. stoljeća, zdravstveni program američke vlade, suočen s tragičnim statistikama uzrokovanih nedovoljno aktivnim životom novog doba, izbacio je u prvi plan jogging kao moguću kontraofenzivu i – pogodio! Iz jogginga je vrlo brzo nastao gradski maraton, sportska pošast nesagledivih razmjera, dovoljno dugačka i zahtjevna da se svatko tko je završi, tog dana ima pravo osjećati kao Superman. A mjeseci, pa čak i godine priprema za maraton, siguran su antibiotik za učmalost organizma, nerijetko i duha. Onaj tko jednom istrči maraton, doživotno je cijepljen od infarkta, tihog masovnog ubojicu za kojeg moderna medicina još nije našla lijeka.

A sve je moglo biti drugačije, da kojim slučajem nisu ponovo oživljene antičke grčke olimpijske igre. Koje su se, usput rečeno, održavale punih 1170 godina, počevši od 776. godine prije Krista, a završivši 393. godine novog doba, kada ih je proglasio «poganskim festivalom» i odmah zatim ukinuo imperator Theodosius, kao dio uvođenja kršćanstva kao službene vjere velikog rimskog carstva.

Malo tko zna da moderne olimpijske igre nisu prva reinkarnacija antičkih sportskih igara. Naime, 1859. godine, tada poznati grčki dobrotvor Evangelos Zappas je financirao oživljavanje olimpijskih igara te obnavljanje stadiona Panatenaikos. Te igre održavale su se sve do 1875. godine, a na njima su učestvovale samo Grčka i Otomansko carstvo.

Interes za internacionalizaciju olimpijskih igara naglo je porastao kada su njemački arheolozi otkrili staru Olimpiju, poprište antičkih igara. Istovremeno, Pierre de Coubertin je analizirajući razloge poraza Francuza u francusko-pruskom ratu (1870-1871) zaključio da Francuzi nisu bili dovoljno fizički spremni i educirani te je tražio načina kako da to poboljša. Također je tražio način kako da približi nacije, da se mladi ljudi diljem svijeta natječu u sportu, a ne u ratu. Tek 1890. došao je na ideju da sve to može objediniti internacionalnim oživljavanjem antičkih olimpijskih igara.

Četiri godine kasnije osnovan je međunarodni olimpijski komitet, a zadnjeg dana prvog kongresa, održanog u pariškom sveučilištu Sorbonne, odlučeno je da se prve olimpijske igre novog doba simbolično održe u Ateni. Za tu priliku još jednom je obnovljen stadion Panatenaikos, a nastupilo je 250 učesnika iz 14 zemalja. Za današnje prilike vrlo malo, međutim, tada je to bio najmasovniji međunarodni sportski događaj u povijesti. Vrhunac igara je bio maraton, disciplina koja je uvedena u atletski program kako bi na simboličan način spojila slavnu grčku ratničku povijest s modernom sportsko-mirovnom inicijativom. Pobjeda domaćeg atletičara Spiridona Louisa došla je kao naručena i cijela Grčka je bila u deliriju, tražeći odmah monopol na sve buduće olimpijske igre, što MOK nije prihvatio, pa su sljedeće održane 4 godine kasnije u Parizu.

Najznačajnija karika u razvoju maratona bio je grad Boston. Na tim prvim igrama u Ateni, američku atletsku reprezentaciju je uglavnom sačinjavao klub iz Bostona. Klupska, tj. američka delegacija je, oduševljena olimpijskom idejom o oživljavanju Filipidesovog trčanja od polja Marathon do Atene, po povratku u Ameriku, već prvog sljedećeg proljeća, točnije 19. travnja 1897. godine organizirala prvi Bostonski maraton.

Koji se i nije puno razlikovao od onog prvog Filipidisovog. Ipak je to bio tek treći maraton u povijesti. Dvostruki olimpijski pobjednik iz Atene Tom Burke, povukao je petom crtu na prašnjavoj cesti i dreknuo «Go!», nakon čega je 15 trkača krenulo u prvi gradski maraton u povijesti. Tijekom godina, Boston je u mnogo čemu bio prvi, unijevši u maraton niz standarda. U Bostonu se kasnije prvi put na startu pucalo iz pištolja, prvi put su podijeljene učesničke medalje i majice, prvi put je žena trčala maraton, prvi put su bostonskim ulicama na maratonu učestvovali i invalidi u kolicima.

Uslijedio je niz od trenutno 115 godina tradicije, koja je u biti priča o modernom maratonu. Tijekom tih godina, stvari su se bitno promijenile. Primjerice, ove godine će 50-ak afričkih trkača juriti cestom od Hopkintona do Bostona u potjeri za pola milijuna dolara novčanog nagradnog fonda, koji je po prvi put ustanovljen 1986. Od tada pa do ove godine podijeljeno je sveukupno preko deset milijuna dolara.

Iza elite trči 25,000 običnih smrtnika, na koliko je trka limitirana. Prije 15 godina, na svoju stogodišnjicu, Boston je ukinuo limit, pa je nastupilo 38,708 trkača, što je tada predstavljalo rekordan broj učesnika na jednom maratonu i taj podatak je dugo stajao u Guinnessovoj knjizi svjetskih rekorda (trenutni rekord drži New York s 46,759 maratonaca). No, bostonska staza ima samo dva prometna traka, pa se toga dana desio niz presedana, od kojih su dva posebno zanimljiva: startna grupacija je bila toliko dugačka da su zadnji trkači u gomili stajali više od dva kilometra iza startne linije, a nakon što je označen znak za start i masa se pokrenula, oni su se počeli mrdati tek nakon 15 minuta, a startnu liniju su prošli tek 45 minuta nakon pucnja, kada je vodeća grupa već privodila kraju prvu polovicu trke!

Tradicija je u Bostonu nevjerojatna. Teško promjenjivu drži legendarni John A. Kelly, koji je 61 puta stajao na startu ove trke (završio 58), a dvije čak i pobijedio (1935, 1945). Prvi put je nastupio 1928., a zadnji put 1992., u svojoj 84. godini života. Za svoj doprinos u razvoju maratona i za inspiraciju milijunima trkača diljem svijeta, John Kelly je proglašen za «Trkača stoljeća». Prije sedam godina, John je preminuo u svojoj 97. godini.

Uz stazu Bostonskog maratona je nepregledan i podebeo špalir gledalaca, koji svake godine doseže brojku od pola milijuna. Još jedan presedan iz jubilarne 1996. godine: tada je trku promatralo preko 2 milijuna znatiželjnika uz stazu, što je također najveći broj gledatelja u povijesti koji je uživo pratio jedan sportski događaj.

Trkačka groznica s kraja 60-ih prošlog stoljeća ne pokazuje nikakve znake slabljenja, dapače. U 2011. je održano 2825 maratona diljem svijeta. Najviše se trčalo, naravno u Americi, domovini jogginga, čak 729, više od 25 posto ukupnog broja, što će reći da se svaki četvrti maraton odradi na teritoriji SAD-a. Iznenađenje je Njemačka, u kojoj je lani održano nevjerojatnih 362 maratona, a još veće Finska na trećem mjestu sa 120!

Godinama se vrte priče o brzim i «tečnim» stazama. Statistika kaže sljedeće: U Londonu se ispod 2:20 najviše puta trčalo, čak 5632 puta. Na drugom mjestu je japanski maraton u Fukuoki s 5174 trčanja ispod olimpijskog standarda. Treći je, unatoč teškoj stazi Boston, više zahvaljujući dugogodišnjim održavanjem, ali i visokim normama koje ipak rade kvalitativnu selekciju. Slijedi opet japanski maraton Biwa Mainichi, i tek na petom mjestu Berlin, pa Tokyo, Rotterdam, Paris, New York i Chicago.

A tko ima najviše maratonskih pobjeda u karijeri? Naravno da ne znate, jer vam ime Helge Hafsåsa ništa ne predstavlja. Taj norveški maratonac trenutno ima 86 pobjeda, a zadnju je upisao 13. svibnja ove godine u Alesundu. Sve pobjede je ostvario u Norveškoj, a uglavnom trči rezultate od 2:30 do 2:40. Samo u 2005. godini ubilježio je 14 pobjeda, od toga 4 vikenda za redom u rujnu. Ako nastavi pobjeđivati ovim tempom (prvu pobjedu upisao 1994.), Hafsås će vrlo brzo dogurati do svoje stote pobjede. No, pobjede nisu uvijek mjerilo kvalitete, puno češće je to ipak rezultat. U tom pogledu najljepši raspon ima Japanac Takeshi So, koji se prvi put spustio ispod 2:20 kada je imao samo 20 godina, a zadnji put sa 43, što znači da je čovjek praktički četvrt stoljeća imao u nogama olimpijsku normu! Statistički ekvivalent muškom rezultatu 2:20 pretpostavlja se ženski 2:50. Na listi evergreen maratonki uvjerljivo vodi prva olimpijska pobjednica Joan Samuelson Benoit, koja se prvi put spustila ispod 2:50 kada je imala 22 godine, a zadnji put u svojoj 48. godini, što predstavlja nestvarnih 26 godina i 169 dana, dakle i više od četvrt stoljeća!


Evo još nekih zanimljivosti koje maratonski život znače:

– Ukrajinka Tatyana Pozdniakova je u pobijedila na maratonu u Austinu s rezultatom 2:34:23 u svojoj 51. godini (rođena 04.03.1955.);

– 10-godišnja Amerikanka Jennifer Amyx je pak pobijedila na maratonu u Johnstownu s rezultatom 3:12:48;

– Etiopljanin Bazu Worku ima osobni rekord 2:05:25 a još nikad nije pobijedio;

– Isto vrijedi i za Etiopljanku Ejagayou Dibabu koja ima osobni rekord 2:22:09;

– Njezin sunarodnjak Hiromi Taniguchi ima osobni rekord 2:13:16 i trčao ga je čak tri puta identično u sekundu;

– Na maratonu u Shemrocku tri trkača imaju identično pobjedničko vrijeme 2:21:22 i sva trojica su proglašeni pobjednicima;

– Talijanski maratonac Lucio Fregona je prije dvije godine pobijedio na maratonu održanom u gradu Fregona;

– Njemica Sigrid Eichner je do sada skupila čak 174 pobjede na maratonima.

– Japanac Keizo Yamada je prvi put nastupio na maratonskoj trci 03.11.1949., a 60 godina i 166 dana kasnije (09.04.2010.) završio je svoj zadnji maraton za 4:32:54!

– Na maratonu u Monte Carlu trkači moraju izaći iz države Monaco pa trče još kroz Italiju i Francusku;

– Na planinskom maratonu Diablo Mountain u Californiji pobijedila je Caren Spore, došavši na cilj prije prvog muškarca punih 31 minutu;

– No, da Californiju ne treba uzimati za ozbiljno govori podatak da su na maratonu Wild Wild West čak prvih 6 u cilju bile žene;

– U povijesti maratona žene su 16 puta došle na cilj prije muškaraca, od toga 8 puta u Californiji, još 5 u ostatku Amerike, te po jednom u Engleskoj, Njemačkoj, Novom Zelandu, a jednom i u Hrvatskoj (Veronika Jurišić na Sljemenskom maratonu 2010.g.).


Neobična duljina maratonske utrke (42km i 195m) prvi put je istrčana na OI u Londonu 1908. godine. Dotad je dužina iznosila točno 42 km, a tih 195 m dodano kako bi start bio ispred kraljevskog dvorca u Windsoru jer se dan ranije tadašnji engleski kralj Edvard VII, koji je trebao dati znak za start razbolio, pa su mu doktori savjetovali da ne izlazi van. Dao je znak za start sa svog balkona, a staza nije skraćena za taj neočekivani dodatak jer je predviđeno da cilj bude točno ispred kraljevske lože na Olimpijskom stadionu (White City Stadium), kako bi kraljica Alexandra s ostatkom svoje kraljevske familije mogla pratiti ulazak maratonaca u cilj. Zanimljivo da se na prvih 7 olimpijskih maratona trčalo čak 6 različitih dužina, od 40 do 42,7 km. Tek je od 1921. godine Međunarodna atletska federacija prihvatila udaljenost od 42,195 kao standardnu udaljenost, što je navedeno u IAAF-ovom pravilniku o natjecanju.


Maratonska utrka je od početaka smatrana disciplinom namijenjenom samo najspremnijim atletičarima. Međutim, razvojem teorije treninga ali i sve većom popularnošću rekreativnog trčanja pokazalo se da uz pravilnu pripremu otrčati maraton i nije preveliki izazov. Štoviše, većina atletskih trenera danas smatra da nema razloga da bilo koja osoba, uz pretpostavku da je zdrava, te uloži u trening veliku dozu upornosti i rada, može relativno dobro i bez straha od posljedica (premorenosti, ozljeda) odraditi tu utrku.

Tipičan program treninga za maratonsku utrku traje od 4 do 6 mjeseci, tijekom kojeg atletičar barem 5 puta tjedno trči na dionicima 5-20 km po treningu, ovisno o nivou natjecanja i ciljanom rezultatu. Najbolji atletičari se polako bliže magičnoj granici od 2 sata za utrku, dok se za prosječnog rekreativca svako vrijeme ispod 4 sata smatra odličnim! Na većini maratona je postavljena granica od 6 sati nakon koje se staza zatvara, a atletičari pristigli iza tog vremena ne ulaze u službeni redoslijed. Maratonske utrke se danas održavaju u velikom broju na svim kontinentima. Na poznatijim maratonima, primjerice u Bostonu, New Yorku, Londonu, Berlinu i Chicagu nije rijetkost da nastupi po nekoliko desetaka tisuća natjecatelja.


Kako je svaka staza na kojoj se održava maraton specifična po konfiguraciji staze, ostvareni rezultati na različitim stazama ponekad nisu sasvim usporedivi. Stoga se dulje vrijeme u maratonskim utrkama vodilo samo ‘najbolje svjetsko vrijeme’ ali ne i rekordi, koji se vode tek od 1. siječnja 2004. godine. Toga dana su dotadašnja najbolja vremena i službeno proglašena svjetskim rekordima. Kod muškaraca rekord iznosi 2:03:38, a postavio ga je na utrci u Berlinu Patrick Makau iz Kenije 25. rujna 2011. Godine. Kod žena se vode dva rekorda: jedan postavljen u utrci s muškarcima (koji onda jasno pospješuju ritam trkačice) te rekord u utrci u kojoj sudjeluju samo žene. Oba rekorda drži Paula Radcliffe. Prvi rekord (mješovita utrka) je s maratona u Londonu 13. travnja 2003. godine, i iznosi 2:15:25. Drugi rekord (ženska utrka) iznosi 2:17:42, istrčan 17. travnja 2005. godine, također u Londonu.


Dragan Janković