– Hoćemo li u Brooksu skinuti kile – pitala je frendica na jednom od prvih osvajačkih pohoda na savski nasip.
– Ne. U drugim školama se mršavi, mi smo ovdje ‘samo’ da završimo polumaraton. I to za šest mjeseci – objasnio je trener u stilu dr. Housea.

Iz tenisica nekoga tko se nikad nije bavio sportom, pa čak ni išao na tjelesni u osnovnjaku, istrčati 21 kilometar čini se kao utopija… trash ZF… nemoguća misija – okej skužili ste point. Srećom, mi gušteri (ne oni Ickeovi) nismo morali zaposliti kotačiće. Tek prepustiti se programu El Presidentea koji je u svom trkačkom CV-ju do sada “nareckao” 90 (DEVEDESET!) maratona. Između ostalih zrnca mudrosti, otkrio nam je i da aktivne zime čine dobre trkače te da kuhano vino okrepljuje bolje od cedevite nakon osvajanja snjegovitog Bundeka.
Metar vremena od prvih koraka po nasipu saznala sam da manje od jedan posto populacije završi maraton. Kao i da se tenisice potroše nakon petstotinjak kilometara. Da solidan postotak trkača misli da je feeling nakon trke bolji od seksa. Osim vreće trivije, došla sam i do empirijske statistike da mi svaki treći sugovornik nakon izlaganja kratke povijesti trkačkog života u Brooksu lijepi dijagnozu: Vi ste sekta.

Pentakostalci, herbalajvci, cepterovci, brooksovci… svi smo ponekad u istoj ladici onoga koji sjedi s druge strane stola u birtiji. To je valjda zato što podivljale dopamine i serotonine ne držimo na lajni.

Mnogi kažu da nakon prvih pravih treninga postaneš violently happy, ali izvrnu se i prioriteti. Umjesto kampiranja pred ekranom skupila sam deset deka k***evitosti i iznenadila samu sebe replikom: šefe, dajte to nekom drugom – moram na trening. Ukipila sam se, zažmirila i odvrtila onaj trailler s početka osamdesetih u kojem eksplodiraju glave. No nije boljelo. Prekovremene sam zamijenila kilometrima. Kao i kod žicanja, svaki idući put je sve lakše reći “ne”: Ne, neću odraditi 300 dodatnih sati ovaj tjedan ili – sorry ekipa, neću piti do jutra – sutra trčim.

Kad više nismo bili friški, skontala sam i da ono što vuče na trening nisu samo podivljali hormoni sreće ili druženje s ekipom nego i osjećaj da ipak nismo Borg. Bez obzira na to što Brooks skuplja šampione kao dijete sličice, ovo nije škola u kojoj se mora držati zadanog tempa, trenera ili grupe kao pijan plota. Smiješ markirati, zapaliti i popiti pivo nakon treninga. Pure sloboda – baš kao samo trčanje koje je totalno zarazno. Zarazni smo do te mjere da se virus trčanja širi socijalnim kontaktom (ponekad i kapljičnim putem). Nekima idemo na živce, neki prepišu i upišu se… pa i krenu pričati u jezicima: 5K, pejs, fartlek, dionice, minuta po kilometru im u roku brooks postanu ko materinji.

Uvijek iznova neki novi početnici skuže da tko trči vrijedi – i to samome sebi najviše. Jer svaki korak je korak dalje od inercije, stagnacije, sivila…dokaz da se krećemo…idemo naprijed (ovo nije predizborni govor )… i svaki se računa.

Epilog: Istrčala sam polumaraton u Bresci. I nije bilo bez jebemti. I nije bilo do jaja. Bilo je 19 minuta predugo. Al sam bar došla do kraja. 🙂