Autor: Goran Grošinić

Nakon što sam u ponedjeljak propustio trkački trening zbog enormnog
lopatanja što se, pretpostavljam, računa kao opravdani izostanak, ove
srijede sam odlučio otići na trening pod svaku cijenu. Obzirom da sam
od BRT-ove baze udaljen manje od kilometra, stvarno nisam imao
nikakvog valjanog izgovora za ne dolazak. Usput sam na trening ponio i
sezonski pribor za zagrijavanje – lopatu tipa S-1 poluautomatsku (ti
dižeš gore, ona sama pada dolje), te sam zagrijavanje odradio u
dvorištu. Posebno ističem kako sam se u dvorištu pridružio našem
treneru Jankoviću koji je, za razliku od nekih drugih šefova kako pišu
mediji, vlastitim primjerom pokazao svojim školarcima i suradnicima
kako se ispravno čisti snijeg unutar BRT baze.

Nakon desetominutnog zagrijavanja s lopatom spomenutog modela (zelena,
plastična, s ergonomskom drškom), priključih se naprednoj grupi i nas
15-tak predvođenih Veronikom krenuli smo na Bundek, u nadi da novo
napadali snijeg nije baš potpuno zameo staze, koje su na Bundeku dan
ranije bile lijepo očišćene. I Bundek je stvarno bio ok, mala bljuzga
taman dovoljna da ti voda uđe u tenisice, u ovim je uvjetima i više
nego prihvatljiva. No sam dolazak do Bundeka, tj. prijelaz preko
neočišćenog Mosta slobode, bio je istinsko iskušenje moje trkačke
motivacije. Snijeg doslovce do koljena, a preko nogostupa je neki
šaljivđija iz Zimske službe samo prevezao bager, računajući kako su
njegovi kolotrazi sasvim dovoljan standard očišćenog za te ‘bedake’
koji se odluče, baš u ovo doba, baš preko mosta, ići pješice. Lagano
zalijevanje od nadolazećih vozila je nešto što se već po ‘defaultu’
očekuje, tako da se tu ne bih puno zadržavao, kao niti na činjenici da
je zbog snijega i leda sama ograda od mosta nekako izgledala puno niže
nego inače. Eto dočepah se Bundeka među zadnjima i u društvu Matije
izvrtih pet od planiranih 3 do 5 krugova u laganom tempu. Dok je
Matija odlučio odraditi još krug, dva i praviti društvo trkačima koji
su malo zakasnili na trening, ja sam se solo uputio natrag prema bazi.
I sad se pitate što je tu trkački grijeh – zagrijavanje sam odradio
lopatajući u dvorištu baze, odradio sam planiranih pet krugova, tempo
je bio zadovoljavajući za uvjete i moje trkačke mogućnosti i što sad,
pitate se, kakve to veze ima s naslovom teksta?

Evo kakve. I tako ja, lagano hodajući od Bundeka izlazim prema prilazu
Mosta slobode i u tom mi trenu pred očima prolaze slike onog snijega
koji sad treba pregaziti preko mosta, pa još koje gratis tuširanje
itd. I dok su moje misli lutale, zateknem se na stanici. Autobusnoj
naravno, bez ijednog putnika. U tom trenu mi prođu neki trnci kroz
promočene tenisice i neki mi unutarnji glas kaže da se malo zaustavim
i okrenem, kad gle čuda. Iz mraka i bljuzge iz smjera Kajzerice,
izlazi meni prelijepi, svjetlećim led displejima osvijetljen ZET-ov
autobus. Poluprazan, ugrijan. I dok se nisam ni snašao, da se maknem
sa stanice, već je toplina iz unutrašnjosti autobusa, kroz otvorena
prednja vrata, okupala moje oznojeno čelo. Ući ili ne, prevariti sam
sebe ili odlučno produžiti dalje, vrzmalo se po mojoj glavi, no dok
sam razmišljao o odluci, opet me neka unutarnja sila samo lagano
otpozadi gurnula i već sam bio kod vozača. Grijeh je bio počinjen. Taj
kričavi zeleni brooks šuškavac umjesto vrijednog trkača, sada je iz
unutrašnjosti toplog ZET-ovog busa odavao trkačkog izdajnika. Judu.
Švercera. Misli su se rojile u glavi. Što ako me netko od kolega vidio
da ulazim u bus? Kakav primjer šaljem početnoj grupi? Što ako me sad
vide u busu dok oni metodom Igmanskog marša prelaze zatrpan most? Što
ako ih baš ovaj bus polije od glave do pete? Što će na ovo reći naš
vrhovni trkački vođa? Što će reći naš trkački Sveti Otac, naš trkački
Ajatolah, naš trkački Dalaj lama, naš trkački Komesar? Koju će mi
kaznu izreći kad dođem do baze? Hoće li spriječiti možebitni linč od
strane ovih koje će bus politi od glave do pete? Kako bilo, odmah sam
odlučio da ću priznati počinjeno, pa što bude. Oduzimanje šuškavca uz
nekoliko krugova preko mosta činilo mi se kao najblaža kazna. No, i
ovaj se put pokazalo kako je mudrost našeg trkačkog vođe i njegovog
Agitpropa nemjerljiva. Kazna je izrečena. Reče: ‘Svoj grijeh možeš
ispraviti tako da ga podijeliš sa svima’. I tako bude. Napisah tekst.
Ponavljam: ZADNJU DIONICU PREKO MOSTA VOZIO SAM SE SA ZET-om. Save me
Lord. Allelujah.

P.S. E da, kratki izvještaj iz busa. I dok su mi sekunde grijeha u
busu trajale kao minute, više nego ljubazan vozač ZET-a, kako se
kasnije uspostavilo i ljubitelj trčanja, zapodjene razgovor pitanjem –
‘A ti na trening?’ Na to sam mu rekao kako sam trening već odradio,
ali eto preko mosta je veliki snijeg pa sam se kao eto odlučio busom
prijeći preko. (Izostavio sam one dijelove o unutarnjem glasu i sili
koja me gurnula u bus da ne pomisli da smo mi trkači neki luđaci). On
je usput malo iskritizirao Zimsku službu zašto nije očistila most za
trkače. I tako malo po malo, saznam da čovjek isto voli trčanje, zbog
rada u smjenama mora trčati solo, često viđa te trkačke skupine, čuo
je i za škole trčanja, pa tako i Brooks, čije zelene i žute kričave
šuškavce često viđa. Iskoristih priliku, malo nas izreklamiram i
iskočih iz busa kod BRT baze s mislima o trkačkoj pokori koja će me
stići.

 

Share This