Janka sam upoznala prije skoro 20 godina. Na tulumu kod Ante. Od tad se više nikada nismo razdvojili. Postali smo obitelj. Tad na tulumu su mi njih dvojica pričali o nekom trčanju, maratonu, a ja sam pokušavala skužiti kaj to oni pričaju jer živjela sam sasvim neki drugi život. Drugi dan se dogovorimo u  Maksimiru za trčanje. Janko je trčao sa mnom i rekao mi na kraju da smo pretrčali 2 kilometra. Kad smo stali meni se koža dizala od umora i mislila sam da je to najveći umor kojeg mogu osjetiti. Prva utrka na koju me poveo kao gledatelja, bio je polumaraton u Gorici. Dva, tri mjeseca nakon toga išli smo u Radence i tamo sam trčala svoj prvi polumaraton. Kada bi sad krenula pisati o svim utrkama na koje smo odlazili ovih proteklih godina, vjerojatno ne bih uspjela sve napisati za života.

Janko živi trčanje. Nema ništa prije trčanja i poslije trčanja. Samo trčanje i sve vezano uz trčanje. Cijeli njegov život je trčanje. I stalno ide naprijed. Svaku njegovu ideju podržavam i pokušavam mu pomoći da se to ostvari jer on i tako nema mira dok se to ne riješi.

Kad smo osnovali klub dogovorili smo se dosta nas je desetak u klubu, međutim za 10 godina ima nas preko 250 🙂

Zajednički treninzi pretvorili su se u grupe po 30 do 50 trkača i postala je to prava škola trčanja. Njemu se već nekoliko godina vrti po glavi i razgovaramo kako bi napravili baš pravu školu trčanja gdje bi ljudi koji ne znaju kako bi počeli našli vodiča za krenuti u tu priču koja nema kraja…

Prošle godine smo to pokrenuli. Javilo se 150 ljudi, mogli smo uzeti 70. Jedna cura je nakon što nije izabrana za školu uporno slala mailove: upišite me, a ako me i ne upišete ja dolazim na treninge! I došla je. Danas ne mogu zamisliti da nekad nije postojala u mom životu. Ljubiš me u d….Saro? 🙂

I s tih 70 ljudi počinje jedna od najneobičnijih i najnevjerojatnijih priča koju ću pokušati napisati, iako mi se čini da je nemoguće dočarati i riječima opisati sve te emocije koje gledam kod njih i koje oni bude kod mene.

Uglavnom, kad smo krenuli ja sam ih tri puta tjedno prozivala, stavljala plusiće za dolazak i pokušavala popamtiti imena (sporo, sporo mi to ide…. 🙂 ), slušala i prisluškivala njihove komentare prije i poslije treninga. Iz tjedna u tjedan rasli su kilometri i njihova međusobna povezanost. Škola je trebala završiti nakon pet mjeseci sa zagrebačkim polumaratonom. Pet mjeseci je bilo dovoljno da se spreme, međutim bilo je dovoljno i za povezanost koja se više nije mogla ni raskinuti ni prekinuti. Bilo je ili nas ti Janko nastavi dalje trenirati ili mi sami osnivamo klub – prekida nema! Nakon polumaratona dogovorene su pripreme za maraton u proljeće. Odabrana je Ferrara u koju AK Sljeme odlazi već desetak godina.

Ove godine idu dva busa. Jedan „školarci“ i jedan Sljemenaši i prijatelji 🙂

Bila sam uzbuđena valjda kao i oni. Željela sam da svi završe. Razmišljala sam hoće li se i oni osjećati onako posebno kao što sam i ja kad sam otrčala svoj prvi. I tak bi samo prelazila pogledom s jednog na drugog i zamišljala ih kad sutra prijeđu ciljnu crtu… tako sam željela da svi osjete ono zbog čega su vrijedne one slatke (nekad manje slatke) muke iz kilometra u kilometar i čekanje svakog idućeg dok ne vidiš 42 km…….

E, pa sve ono što sam priželjkivala dogodilo se je 1000000000 puta jače…

I nemam pojma kako opisati sve te oči kad ih pogledam i vidi se u njima nemir, želja, strah od nepoznatog, pitanja na koja očekuju odgovor, a pravog odgovora nema jer će ga dobiti od svog vlastitog tijela, uma, srca i snage koja te tjera naprijed prema cilju da ne odustaneš.

Ulazak u cilj bio je događaj kakvog bi se svaki srcedrapajući film mogao posramiti. Umorni, ispražnjeni, ogoljeni, sve je na trenutak stalo i samo stoji u svemiru – završio sam. Nakon toga čekanje ostalih i sreća kad uđe idući pa idući i tako do posljednjeg.

U ovom našem svijetu gdje su sve vrijednosti isprevrtane i gdje je postalo vrijedno ono čega bi se kao čovjek trebao sramiti, ostajem fascinirana i stalno mi se vrti po glavi kako se moglo dogoditi nešto toliko lijepo. Kako se dogodilo da se tako jedna velika grupa ljudi sretne i toliko se veseli svatko svakome. Bez ikakve računice u pozadini. Jedino mi je objašnjenje da možda nismo u većini, ali da još uvijek po ovom našem trećem kamenčiću od Sunca hodaju ljudi koji mogu nositi epitet najinteligentnijih bića i da se nisu svi pretvorili u vukove…

Drugo, kad razmišljam o vezi koju imamo Janko, Kiki, Veca, ja,… za bilo što materijalno neraskidiva je i možda smo to uspjeli prenijeti na ove posebne ljude  i vjerujem da ih postoji još i da će i nama i ovim mojim „školarcima“ (svaki put kad izgovorim ovu riječ nasmijem se koliko mi je draga) prići još takvih i da ćemo jedni drugima obogatiti život. Trčanje je prekrasna stvar, a trčanje s ljudima i odmor nakon trčanja u ovakvom društvu je nešto neprocjenjivo…

Janko me dovezao doma. Izlazeći iz auta nemamo baš potrebu ni govoriti, sve znamo i šuteći. Prije laku noć mi samo veli: vidiš, to su naša djeca…

Share This