Bio je to početak 11. mjeseca… Ne, lažem – bio je to kraj 4. mjeseca… Ne, lažem – bilo je to negdje u veljači… Ne, u biti – bilo je to još davne 2010… Približavao mi se prvi odlazak u New York, turističko rastošni i tjedan dana prije leta dogodio se onaj ludi islandski vulkan… Smirio se zadnji čas i ipak sam otputovao, obavio sve, kupio sve, obišao sve… Dvije i pol godine kasnije – povijest se ponovila… Ne, lažem – majka priroda se ponovila…

Fast-forward u 2012 i eto nas u veljači. „New York maraton?! E to bi bio podvig! Al nemam normu, kaj si normalan?!“ sputavam samog sebe. „Ma možeš se ti prijavit i bez norme, pa ideš u lutriju i možda te jedne godine i izvuku. Znaš ono, vidjet će – gle, siroti Hrvat bi trč’o…“ objašnjavaju mi upućeni.

„Ma, ‘ko ga jebe… 11 nepovratnih dolara nije tak strašno (šatro trošak obrade tih 200 tisuća znatiželjnih utopista. Uostalom, bolje da ti stoji prijava, pa ima ona neka spika da se prijaviš par godina za redom i onda te iz brutalnog sažaljenja 4. ili 5. godinu automatski izvuku“ mislim u sebi i puštam sreći da se igra daleko od mene – 7000 km zračne linije dalje.

Jedan dan dobivam mail „Poštovani, sutra je izvlačenje i sada vam je zadnja prilika da povučete prijavu, jer ako vas izvučemo – sitnih 347 dolara laganini će sjesti na Vašu kreditnu karticu.“ Sa stavom Jednom-Se-Živi pomislim „Samo sjedajte, papčine gramzive, ionako me nećete izvući…“, tješim se i lažem samom sebi.

Točno se sjećam, bio je četvrtak i bio sam negdje u Maksimiru, zagrijavao se za kolo cross-lige. Stigao sam prerano, čekam da mi se ekipa pridruži, sjedam na klupu i rekoh „Možda su već odradili izvlačenje, to je bilo negdje ujutro po njihovom vremenu.“ Otvaram svoj profil na službenim stranicama ING New York Marathona (punim imenom i prezimenom) , i odmah na uvodnoj stranici piše „Accepted“.

Ruke mi se tresu, znojan sam bez zagrijavanja, mozak mi se topi, svi položeni ispiti s davnog faxa blijede i gube se u bespućima zbunjenosti, mentalne kataklizme i negdje na čudnoj granici jebenog oduševljenja i još jebenijeg straha. Za svaki slučaj radim screen-shot toga što gledam, pokušavam se skulirati i objašnjavam samom sebi „Debilu, nit imaš love nit možeš istrčat puni maraton!“

Ekipa mi se smije, sretni su i zajebavaju me, a meni i dalje ništa nije jasno. Trčim dugu stazu, procesuiram što se upravo dogodilo i doma otvaram mail – „Congratulations…“ Dok mi se na licu širi podli osmijeh i euforija mi se vraća, pomislim „Domi, istina je – Ideš u New York…“ Ali onda se sjetim nastavka priče „…trčati maraton! 42 kilometra, čovječe! Sveti Bože, kaj sad?!“

I ‘ajde – trening jedan, trening drugi, dužina jedna, dužina druga, cuge nakon treninga, otvaranje prostorija za druženje u našem klubu, skupljanje iskustava od drugih, savjeti, utjehe, bodrenje i vječito podjebavanje… Ali, taj dio je valjda svima već dobro poznat i ne pada mi na pamet prebrojavati „pejsove“ koje sam ostvarivao i kilometražu koju sam lagano i preplašeno podizao.

Fast-forward prema kraju listopada i eto nam Majke Prirode. Uragan Sandy bubne najpoznatiji grad na svijetu i svjetski, europski i hrvatski novinari zadovoljno trljaju ruke i od cijele priče rade spektakl dostojan filma „Dan nezavisnosti“. Potopljeno pola Manhattana, ljudi bez struje, deseci mrtvih, aerodromi danima zatvoreni, u grad se može ući samo ako imate troje ili više ljudi u autu…

„Gle, jebeš me 100%, ovo se NE događa“ mislim u sebi dok slušam ultimativni vic (čuo sam ga nekih 23 puta i svatko je mislio da ga se prvi sjetio): „Ipak ideš odraditi plivački maraton u New York, ha?“ Situacija se lagano popravlja, uragan je prošao, prebrojava se šteta, novinari i dalje situaciju opisuju kao da je ispod Empire State Buildinga ostalo zatrpano tisuću ljudi, a da se Wall Street pretvorila u Savski nasip. Prvo pozitivno – avioni opet lete, i to dan prije nego je moj na rasporedu. „Samo  da uspijem otići u taj New York i da se maraton održi“ iskreno Nebesima otkrivam SVE svoje trenutne životne želje.

Po forumima, službenim stranicama, izvještajima iz ureda New Yorkškog Bandića, sve upućuje – „Maraton je tom gradu jako bitna stvar i napravit ćemo sve da se održi.“ I s tom mišlju krećem na Pleso – avion poletio… Dolazim na Heathrow – avion poletio. Slijedećem na JFK i bojim se kataklizmičnih prizora – kipu slobode samo baklja viri iz vode, na Manhattan se može samo katamaranom…

Od toga svega, ljudi moji – ništa! Stižemo u Harlem, nekoć opasni kvart iznad Central Parka, tamo nam domaćin objašnjava kako su i sami New Yorčani bili iziritirani novinarskim pretjerivanjem. Barem što se Manhattana tiče, a New York, koliko god cool zvučalo, NIJE samo Manhattan. I ajde, avantura, nakon stranice i pol uvoda – počinje. Isprike svima…

Budimo se ujutro, jet-lag volimo skršiti od jednom i krećemo u zujanje. Popularna podzemna željeznica radi, ali ne južnije od 34. ulice, jer u nekim stanicama još ima nešto vode, a na jugu otoka još uvijek neke zgrade nemaju struje. To se sve polako rješavalo i kroz nekoliko dana vratilo u apsolutnu normalu. Ali, ostanimo još malo na petku. U 12h press konferencija gradonačelnika kaže „Maraton ćemo održati! U čast svim žrtvama. New Yorčani su jači od svega!“

Sretno odlazim na neki new yorkški velesajam (nazovimo ga tako) gdje je megalomanski sajam sportske opreme, svih sponzora i preuzimanje startnih brojeva. Uzimam vrećicu s majicom, startnim brojem, čipom, hrpom papirića, letaka, magneta za frižider i nekakvom uputom za modificirani transport do starta – Staten Islanda.

Dolazimo u stan oko 7 na večer, ostaviti stvari i stiže poruka od frenda „I, što ćeš sada?!“ Noge mi se odsijecaju, dolazi mi na povraćanje, faca mi je boje pozadine ove stranice, spajam se na internet „Ipak, NY maraton je otkazan!“ Razmišljam da li da skočim kroz prozor, utopim se u kadi ili da nazovem avio kompaniju i zamolim ih da me ODMAH odbace doma. Umjesto toga, sjedam na krevet, pitam Nebesa „Majstore, jesi ti normalan?! Al za zbilja!“ i šutim…

Umjesto da budete moji psihijatri, poslušajte sad prave „inside“ razloge otkazivanja maratona i razloge zašto su to napravili na tako nespretan način – nakon što je već 80% trkača stiglo u New York. Barem sam tako uspio shvatiti ljude koji tamo žive:

Nakon spomenute press konferencije, počela je internetska paljba po Bloombergu i ekipi. Ljudi iz pogođenih priobalnih područja jednostavno nisu mogli shvatiti kako netko misli veselo trčati dok oni još uvijek maltene pronalaze tijela najmilijih. Ali, ne samo to – generatori koji su se trebali koristiti za potrebe starta sada se koriste za ispumpavanje vode, a vatrogasci, medicinari i policajci koji bi trebali osiguravati trkače na maratonu sada pomažu ljudima koji su ostali bez svojih montažnih kućica.

Izvanredna press konferencija oko 18h „Ljudi, zbilja smo probali, ali iz moralnih razloga – ne možemo. Otkazujemo maraton!“ Šutim skroz do drugog dana kada dogovaramo da za utjehu odemo na večer van. U alkoholnom polu-deliriju odlučujem „Ma otrčat ću ga, mamu mu njegovu! Pa makar na samo!“

Ostatak preskačem i budim se u nedjelju – na dan mog prvog nesuđenog maratona! „Idem si ja malo iščistit glavu do Central Parka i otrčat 5-6km“ velim frendu, a u Central Parku se odvija najčudnija, najeuforičnija i najnevjerojatnija spontana utrka građana (nazovimo je tako). Ljudi u obleki u kojoj su mislili trčati maraton, neki nose startne brojeve, njihove obitelji uokolo navijaju s transparentima, improvizirane okrepne stanice, službena ciljna ravninva, službene zastave i oznake posljednjih nekoliko milja… Trčim s njima u transu, radim cijeli krug, fotkam uokolo i velim si „Sutra ujutro trčiš domijev Manhattan maraton“

Budim se, uzimam kavu od lokalnog Indijca, odrađujem sve ono što čitate u svakom izvještaju s maratona, sjedam na krevet i onda kreće usporena snimka – frajerski oblačim podmajicu, dres od repke s naštampanim imenom i brojem, kratke hlače, čarape, vežem tenisice… U džep stavljam 3 dolara (za tri vode s kioska) i taj vražji energetski gel… Izlazim van i krećem odraditi najčudniji, najbolesniji, najegzotičniji i  najgluplji prvi maraton u povijesti prvih maratona…

Nekakvu rutu sam si složio na Google Earthu i krećem. Jedan neboder, drugi neboder, parkić, drugi parkić, most… „Gdje je kiosk, čovječe?!“ I tako 20-ak kilometara do prve vode… Pa po jednoj od Avenija sudaram se s poslovnjacima, stajem na semaforima, izbjegavam žute taksije i kao šećer na kraju – ulazim u omiljeni dio New Yorka – Central Park… Odrađujem zadnjih 10-ak kilometara, usporavam  brutalno. „Mogu, ne mogu. Ide, ne ide“ svađam se sa samim sobom, sjetim se gela, cuclam ga i sav se zaserem tim ljepljivim odvratnim obrokom… Izlazim iz parka i nekoliko blokova prije naše ulice pratim svoju GPS aplikaciju, kad tamo – 42,2km.

Stajem, umoran ko pas, sretan i tužan odjednom. Gledam oko sebe, ništa mi nije jasno, nikoga da mu opalim „fajv“… Afroamerikanci proživljavaju svoj tipični ponedjeljak, nitko ništa ne sumnja, prolaze pored mene i čude se sjaju u mojim bijelim očima… Dolazim do 10-ak stepenica na ulazu u našu kuću, stanem, pogledam ih sa suzom u očima i pomislim „Sad još i Puntijarka, bokte?!“

Kako sam ga otrčao, koliko mi je trebalo, kad sam imao krizu, je li bilo uzbrdica i nizbrdica? Budimo realni, ljudi – boli vas briga za to, zar ne?! Ovo je priča (malo preduga, znam, oprostite) koja je trebala ispričati nešto drugo i opisati premijerno otkazivanje poznatog maratona pred nosom liku iz Zagreba koji ga je trebao otrčati kao svoj prvi.

„I, kako ti je bilo na New York maratonu?“ glasi ultimativno pitanje. „Nemam pojma, nisam bio…“ odgovaram s podlim smješkom u kutu usana. A odjavna špica kreće s mojom najdražom pjesmom, polako mi zumiraju „mudre“ oči koje kažu „If you have to ask, you’ll never know“ i režiser ove priče stavlja poznati natpis „To be continued…“ 🙂

DomiNation