Da mi je netko prije 100 dana rekao da ću sa svojih početnih 105kg
žive vage u 100 dana uspjeti postići to da u jednom komadu otrčim 12
kilometara, vjerojatno bih ga počastio pićem i lijepo mu rekao da me
ne zajebava. No, eto sve je moguće, i koliko god se ova kilometraža za
iskusne i dugogodišnje trkače činila mizernom, za nas koji smo počeli
prije točno 100 dana i dalje se ista čini kao ogromna, kao što nam se
u ovom trenutku naš mogući nastup na zagrebačkom polumaratonu u
listopadu 2012. čini dalekim i nestvarnim.

A kako je sve počelo u mojem slučaju? Pa kad shvatite da Vam je teško
popeti se na drugi kat te kad morate zadihan stajati pred vratima
nekog ureda da biste mogli ući i normalno reći dobar dan, onda vidite
da je vrag odnio šalu i da morate u svojoj 39 godini nešto
promijeniti. Odluku o početku bavljenja kontinuiranom fizičkom
aktivnosti donio sam već ranije, no ni sam sebi nisam vjerovao da ću u
tom nekom angažmanu trajati duže od mjesec – dva. Tako sam i ulaganje
u trkačku opremu započeo skromno – kupnjom trkačkih tenisica (marke
koju naš sponzor zasigurno ne želi da spomenem) na ogromnom sniženju
početkom zime, računajući onako da ih uvijek mogu koristiti i u druge
svrhe, kad recimo za par tjedana odustanem od trčanja. Kao dodatnu
motivaciju da baš odmah ne odustanem, odlučih članarinu za BRT
uplatiti za svih šest mjeseci odjednom – em što dobijem popust, em ću
se gristi ako odustanem ranije (kao što je bilo u slučaju jedne
teretane). Ne moram reći i to kako je upisivanje škole trčanja sa 39
godina i 105kg bio dobar vic za nekoliko mojih prijatelja i poznanika,
koji se valjda samo iz obzira prema meni i poznavajući moju
lakozapaljivost nisu grohotom nasmijali kada sam im to onako usput
spomenuo.

‘Još pamtim dan – trening prvi…’, stih je jedne pjesme meni
omiljenog autora, ali ja stvarno pamtim taj 16.4. kada se u
popodnevnim satima kod Boćarskog doma na nasipu okupilo šaroliko
društvo BRT-a – maratonci i dugogodišnji trkači te početnici svih
vrsta i kategorija. Računam onako u sebi  – prvi trening traje 22
minute – pa valjda ću nekako izdržati – sve da mi se smiju svih tih 22
minute nije tako strašno. Već mi je bilo malo lakše kada je napredna
grupa otišla prva, mislim si ja dok oni naprave krug, ja budem već u
birtiji. No, iskusno vodstvo naših trenera, koji su se u svojoj
karijeri vjerojatno već svakakvih likova nagledali, učinilo je taj
prvi trening zanimljivim, dobrim i motivirajućim.

I do danas, do kada smo odradili zajedničkih cca 40-tak treninga (ne
računajući Puntijarku) sudjelovali u nekoliko manjih utrka na 5-6
kilometara, prošli vatreno krštenje trčeći po najvećem pljusku i
nevremenu, mogu reći kako mi motivacija nije nimalo splasnula. Posebno
se na tome želim zahvaliti svim našim trenerima predvođenim s Jankom,
koji se trude da nam svaki trening bude zanimljiv te da nam baš svaki
put daju neki novi koristan savjet, uputu ili da podijele s nama svoja
dugogodišnja trkačka iskustva. Posebna hvala i članovima napredne
grupe BRT-a koji nas trpe u svojoj trkačkoj blizini, hvala naravno
sponzoru Brooks-u na trkačkim majicama, kapi i popustima na tenisice i
drugu opremu, te pozdrav sponzorskoj konkurenciji ma gdje bili (naime
s njima se nikad ne zna gdje su jer oni kad je malo lošije vrijeme ne
trče:-) ).

Goran.