Sjedim u subotu nakon treninga, buljim u prazno… i kontam si kako je već došlo do toga da početnici koji su 01.10. prošle godine bili na upisima u klubu ovaj vikend trče 18+ kilometara.

I tako, u tom ćušpajzu u glavi, padne mi na pamet jedna zgodna poveznica petomjesečnog puta prema polumaratonu s još jednim lijepim životnim iskustvom s kojim ima puno sličnosti.

Dakle… jeste ikada bili na Triglavu?

Ako i niste, sigurno jednoga dana hoćete, a put prema najvišem vrhu bivše juge lako bi se dao preklopiti i usporediti s fazama treniranja koje ste prolazili tj. još uvijek prolazite.

Evo zašto.

1. faza – Sve je to okej

Sve počinje lijepo, pitomo i polako… lagani uspon, lijepa šuma… nagib sve veći ali ništa strašno. E, ta početna faza odgovara onoj od vaših prvih osam tjedana kada ste ugodno izmijenjivali trčanje i hodanje i mislili – sve okej, nije baš tako teško kao što ljudi pričaju. I onda tih 8 tjedana završi i nađete se pred prvom preprekom.

2. faza – je li to za mene?

doplaninarili ste do prijevoja kada prestaje klasičan planinarski put i počinje onaj s klinovima i sajlama. Ništa preopasno (osim ako se ne pustite), ali definitivno drugačije od onoga što ste do sada prošli. Neki odustanu, neki krenu… i kada prođete, drago vam je da ste prošli jer, na kraju krajeva, nije bilo tako strašno kako se činilo. Ako se prepoznajete u metafori (a vjerojatno ne, jer je po svemu sudeći samo meni jasna), to je onaj period između završetka početnih 8 tjedana pa sve tamo do nekih 10 kilometara kada ste mislili da je trčanje bez hodanja nešto nezamislivo… ali dan po dan, ispostavilo se da se i to može. Neki vaši sutrkači odustali su putem jer se boje visine/brzine ali vi ste to prošli i sada dolazite na planinarski dom na Kredarici s kojeg se pruža prekrasan pogled na vrh koji je pred vama.

3. faza – ti mora da se zajebavaš…

S doma na Kredarici mnogi ne kreću na završni uspon na Triglav jer… eto… nije baš lagan, a i sam strah od okomite stjenčuge po kojoj se morate penjati držeći se za sajle i klinove kojih na dosta mjesta čak i fali, za neke je prejak. Na taj uspon vi ste krenuli nakon odrađenih 10 kilometara kada je, vrlo strmo, kilometraža svaki tjedan išla po dva i pol kilometra gore. I to nije bilo lagano. 13… 15,5… 18+ sve su to respektabilne dužine za nekoga ko je krenuo na trčanje prije nepunih pola godine. I, da… uspon je gadan. Ruke ti se malo tresuckaju, ne gledaš iza nego samo ispred i strpljivo brojiš koliko još imaš. I onda u jednom trenutku, staza se malo izravna i shvatiš da si došao na jedan vrh koji se zove Mali Triglav. Okomica je iza tebe i napokon možeš malo odahnuti.

E, vi ste, dragi trkači, upravo na tom Malom Triglavu. Gledate onaj pravi vrh u daljini ali on se ne čini više tako nedostižnim. Skoro pa nadohvat ruke. Najteže je iza/ispod i sada treba skupiti snage za onaj zadnji uspon…

4. faza – nisi se zajebavao…

Faza o kojoj još uvijek govorimo u futuru je ona koja vas čeka u sljedeća dva tjedna – lagano uspinjanje, držanje ravnoteže i psihofizičko pripremanje za vrh. Tko do sada nije shvatio da je vrh Triglava zapravo metafora za polumaraton, džaba je čitao tekst al nek vam bude… polumaraton je tu i treba samo do njega doći. Pa… skoro. Kao i kod njega i na Triglavu vas prije nego kročite na sam vrh pored Aljaževog stupa čeka jedan težak, zadnji uspon. I koliko god bio zahtjevan, vi grabite po njemu jer ste takav već prošli, znate što vas čeka i svaki metar / kilometar vam je poznat. Normalno da ste umorni i da vam je puna kapa svega ali vrh / cilj doslovno možete vidjeti i nema tog zamora koji će vas sada natjerati da odustanete. Još par koraka, par stijena… i stižete na vrh. Ulazite u cilj. Gledate oko sebe i ne možete vjerovati da ste uspjeli to napraviti. Polako iza vas stižu i ostali koji nisu odustali po putu i čestitate si što ste bili dovoljno blesavi i pomaknuti da odvalite sve one prepreke po putu bez odustajanja.

Ostanete tamo gore par minuta, cijeli svijet (ili bar bivša juga) je pod vama… i u isto vrijeme vas prožimaju dva pitanja:

– kako je priroda mogla stvoriti nešto ovako lijepo?

I ono drugo, neusporedivo bitnije:

– Jebote. Kako sada dole?

Uživajte na Malom Triglavu i vidimo se danas na treningu 🙂

Share This