Davne 2012. godine, nekom čudnom igrom slučaja dobio sam priliku postati voditelj grupe u Brooks Running Teamu tj. voditi početne trkače od prvih koraka na nasipu do nastupa na nekom od “diplomskih” polumaratona šest mjeseci kasnije. S obzirom da sam oduvijek bio relativno spor trkač koji je uživao u trčanju zbog trčanja totalno nezainteresiran za ganjanje osobnih rekorda, ideja mi se dopala i ponudu sam odmah prihvatio. Danas, tri godine kasnije, isto spor kao i tada, mogu reći da je ta odluka bila nešto najbolje što sam donio u vezi trčanja… kao ono – ikad 🙂 Jer, kako je nekome užasna špica stiskati tempo i brijati sekunde na rekordu Puntijarke, meni je neopisiv gušt gledati kako ljudi koji su me par mjeseci ranije pitali možemo li stati nakon 5 minuta trčanja, postaju polumaratonci kojima je trčanje, kao i nama, postalo sastavni dio života.

No, iako ovo zvuči kao patetični početak memoara nekog ocvalog trkača (tišina!), namjera je zapravo bila napraviti uvod u tekst kojim bi opisao gotovo standardni obrazac koji se ponavlja kod trkača koji prvi puta trče veću dužinu i koji, svi odreda, smatraju da su u tome vrlo jedinstveni i da je jedino njima “taj polumaraton tako prokleto težak”.

Nije. 🙂

Jedan standardni (prvi) polumaraton trkača koji je do prije pola godine vježbao jedino palac prebacujući program s Dnevnika na Sulejmana, izgleda otprilike ovako…

Na samom početku prije starta, nabrijavanje je takvo da mislite da se kroz nekoliko trenutaka iskrcavamo na obalu Normandije.

– e kako smo dobri eee
– jedva čekam start!
– kaj onda na petnaestom ubrzavamo?
– AJMOOOOOOOOOOOOOO!!!

I onda opali startni pištolj i svi polako krenemo. Naravno, puni snage, svi bi nešto pričali pa tako kreću zgode s prvog treninga, priče o kiši koja nas je oprala usred zime i zadnje dužine na kojoj su svi porikavali. Ali, nema veze, svi su sada spremni i idemo po tu finišersku medalju!

Oko petog kilometra, nasmijana lica počinju se lagao mrštiti i počinje ispitivanje jel normalno da je već sada teško.

Je.

Svi misle da će u utrku ući tako spremni da cijelim putem mogu pričati, skakutati, bodriti kolege koji se vraćaju istim putem pored i još na kraju finiširati u cilj. Ali to nije tako. Prvo, na utrci se uvijek ide nekih 10-15% brže nego na treningu… to je tako, računa se da na treningu radite sa 80-ak posto snage a na utrci dajete sve što imate. I to se osjeti. Drugo, adrenalin koji vas drži nabrijanima na utrci isto tako donosi određenu nervozu i pitanja “hoću li ja to moći” i to je dovoljno da, kako kilometri prolaze, osjetite uznemirenost i nepovjerenje u svoju kondiciju.

I opet, sve je to normalno.

Nakon polovice, tj. druge okrepe, kreće druga serija pitanja – ne idemo li prebrzo? Jel malo prevruće? Koji je smisao života? Je li smrt zaista kraj? I tu onda pomažemo mi koji vas vodimo i preuzimamo ulogu voditelja, pejsera, psihijatra i roditelja, te vas uvjeravamo da je ono što prolazite potpuno normalno i da je ostalih 10ak kilometara do kraja lakši dio. I zapravo je. Ne fizički možda, ali psihički znate da ste u procesu “povratka” i da ste pola odradili…

Zadnja “kriza” nastupa tamo negdje oko 17. kilometra kad ste već fino umorni, držite tempo koji je bolji od vašeg uobičajenog vremena na treningu, kraj je blizu a opet tu je 4 kilometra koje treba odraditi. Npr. u Zagrebu je to taman kad prođete Jelačić plac u povratku i uđete u zadnji komad do Selske i natrag. Ovdje treba pametno držati tempo, ne ubrzavati ako se nema viška snage i jednostavno brojati metre i korake do cilja. I sve to traje do zadnjeg kilometre kad vadite iz palca desne noge snagu za koju niste ni znali da ju imate i shvatite da možete ubrzati, nasmijati se fotografu kod cilja i još preskočiti ciljnu liniju poradi što efektnijeg završetka utrke.

Stanete, primite medalju oko vrata, čestitate ekipi, popijete čašu vode… i shvatite da se dogodilo nešto jebeno čudno.

Zaboravili ste sve ovo između prvog adrenalinskog “AJMOOOO” i ulaska u cilj… ostala vam je samo uspomena da je ovo što ste iskusili nešto fenomenalno… a ovo kao “nešto teško” u sredini uopće nije vrijedno spomena.

I prije nego što shvatite, okrećete se svom pejseru s osmijehom na licu na kojem bi vam i Joker pozavidio i postavljate već uobičajeno pitanje:

– E… kad idemo na sljedeći?