Prošle godine otišao sam posjetiti brata i njegovu familiju koji žive u malom mjestu Mattsee nadomak Salzburga i jedna od prvih stvari koje sam ga pitao prije puta bila je – može li se tamo negdje trčati?

Naravno, odgovorio je da može, i u isti čas mi je bio jasan sav besmisao mog pitanja… osim ako ne namjeravaš raditi trening dužine po autoputu, trčati možeš svugdje. Uostalom, razmišljah tako dok sam pakirao tenisice i ostalu trkačku opremu u kofer, koliko može biti lošije od naših domaćih staza?

Rečeno, učinjeno, dan nakon dolaska oko 17h pozdravim se s ukućanima i krenem prema šumi pored obližnjeg jezera. Za svaki slučaj, uzeo sam mobitel – što zbog prilike da okinem koju dobru fotku ako se ukaže prilika, što zbog toga da se mogu javiti da me skupe ako naletim na nekog veselog domoroca koji me naganja s vilama jer sam mu kročio na posjed. Stotinjak metara dalje dolazim do malog raskršća i table – ta i ta staza desno 10 km, neka druga staza lijevo 8 km. Na tabli nacrtan trkač i biciklist. Čekaj, oni imaju puteljke posebno označene za trčanje? Da, imaju. Kasnije se ispostavilo da se radi o cijeloj mreži staza oko jezera Mattsee koju održavaju korporacije, te ih nazivaju svojim imenima – npr. ona na koju sam ja naletio i ujedno najljepša zvala se Sparkassen Runde:

Sparkassen_Runde

Krug iznosi 13,7 kilometara i pruža se skroz oko spomenutog jezera – kroz šume, vikend naselja, dio po asfaltu, onda uz brijeg oko jednog malog naselja, pa single trail puteljak kroz šumu pored vodenice, preko mostića, natrag u grad Mattsee i do mjesta s kojeg sam krenuo. Prekrasno. Sljedeće dane koliko sam bio tamo, svaki dan sam trčao i otkrivao nove puteljke, odmorišta, slikovite wc-e i vidikovce. Ukratko, tjedan dana čistog trkačkog hedonizma.

I tu se otprilike nalazi veza između ovog podužeg uvoda i teme članka o trkačkoj infrastrukturi Hrvatske.

Koja, eto zanimljive li činjenice, niti ne postoji.

Kao ilustraciju uzet ću za primjer Zagreb kako bi prikazao probleme s kojima se prosječan trkač svakodnevno susreće – što ne znači da tih problema nema dalje od Sesveta ili Zaprešića. Ovo sve se odnosi na trčanje u Hrvatskoj općenito.

LJUDI
Gdje god krenuli raditi trening, nekome ćete smetati – na nasipu će vam prolaznici reći da radite nepotrebnu gužvu, na Bundeku će vam roditelji prigovarati da “ovo nije mjesto za trčanje” (bez obzira što je puni naziv parka – ŠRC Bundek), a ako krenete u Maksimir, velika je šansa da uletite u totalni kaos turista koji se polako kreću prema zoološkom vrtu i nije im jasno kud vam se žuri. Nemojte krivo shvatiti – naravno da ima ljudi koji kad vide grupu ljudi kako trče, veselo zaplješću i kažu “bravo!”, ali njih je toliko malo da ih moram staviti na kraj ovog odlomka. Još uvijek smo nacija koja kretanje doživljava kroz ulazak u auto i odlazak na kavu. Trče samo luđaci i hispteri.

VODA
Uređena staza s postavljenim pipama za vodu, misaona nam je imenica. U redu, Bundek je koliko toliko opremljen WC-ima i slavinama, ali, opet ponavljam, odraditi trening tamo po lijepom vremenu, graniči s nemogućim – nakon 10 provlačenja kroz čepove prolaznika i 5 prijetnji po život, vrlo brzo ćete odustati. Nasip ne treba ni spominjati a Maksimir ima jednu pumpu koja će vam poslužiti kad upeku ljetne temperature.

STAZE
No, Maksimir ima drugi problem a to je da ljudi koji nisu tamo trenirali, nemaju pojma kuda trčati a da se ne izgube – ništa nije označeno i preostaje vam samo bauljati šumom nadajući se da ćete se vratiti na mjesto od kuda ste krenuli. A treba samo dvadesetak tabli da bi se označile najljepše maksimirske staze – liga, petica i sedmica. Ali ne… kome je to interesu? Trkačima? Big deal. Nasip i Bundek također nisu označeni, pa za treninge dionica (gdje su vam oznake kilometara nužne) svaki puta morate postaviti svoje improvizirane oznake koje kasnije mičete. Slabašna je utjeha što se zna da krug oko Bundeka iznosti jednu milju tj. 1600 metara, pa kad radite trening imate barem odokativnu procjenu kako ga podijeliti…

Ima tu još staza koje možete koristiti za trening ali nisu spomenute – Medvednica, Jarun, Cmrok… i svima njima je zajedničko da to nisu staze predviđene za trčanje nego staze koje mi trkači koristimo jer nemamo ništa drugo i nijedna od njih nije napravljena i uređena da bi vi trčali ugodnije – one jednostavno postoje i zato su nam dobre. I ne, ovo nije nikakvo cmizdrenje… ovo su samo činjenice koje su takve kakve jesu – jer ako roleri mogu dobiti svoje oznake na asfaltu, je li trčanje toliko beznačajno da nemamo niti jednu jedinu stazu koja je izmjerena, označena i podebljana pumpom ili pipom negdje na svom putu? Nije. Ali da, zaboravio sam da se trčanjem bave samo hipsteri i luđaci

I, naravno, mazohisti.

Do trčanja.