Listopad. Mjesec kada dani postaju sve kraći i hladniji, kiša nam dolazi pod prozor gotovo svakodnevno, a diljem svijeta održavaju se razne utrke u kojima trkači pokušavaju (i većinom u tome uspijevaju) naplatiti sav onaj trud koji su uložili cjelogodišnjim treniranjem.

Ni Zagreb ovdje nije iznimka, u kojem se redovito, drugog vikenda toga mjeseca, održava utrka Zagrebački Maraton koja okuplja nekoliko tisuća entuzijasta koji u 10 ujutro kreću na svoj pohod prema Dubravi i natrag, pa još malo do Selske i opet natrag. Naravno, kao i u drugim gradovima, u vrijeme održavanja utrke promet se zbog sigurnosti zatvara, a javnost se vrlo jasno polazira u dvije skupine – oni koji podržavaju trkače i odobravaju taj potez (manjina) i oni koji su bijesni jer nisu mogli upravo to jutro presjeći put preko Maksimirske i stići na svoju željenu destinaciju.

U moru negativnih komentara, jedan se ističe svake godine – “zbog vas, egizibicionističkih trkačkih idiota, nisam bolesnoj baki mogao odnijeti lijek!”. Svake godine, svi mi uključeni u ovaj događaj postavljali smo isto pitanje – o čemu se tu radi i zašto takav hejterski komentar osvane svake nedjelje nakon maratona? Dali smo si truda, raspitali se i shvatili da je situacija zapravo i više nego ozbiljna.

Naime, u Makančevoj ulici blizu Kvatrića živi gospođa Danica B. (83) koja pati od rijetke bolesti dišnog sustava koje se uspješno tretira ako se primjenjuje adekvatna terapija. Kao što je i sama bolest rijetka, i terapija je vrlo rijetka, te se svodi na to da gospođa Danica mora jednom godišnje, svake druge nedjelje u listopadu, točno u podne popiti tabletu kako bi joj stanje bilo stabilno, a tableta mora biti izrađena tek nepunih pola sata prije u laboratoriju za rijetke bolesni dišnog sustava na zagrebačkom Jordanovcu, jer inače ne imala učinka. Za transport te tablete od Jordanovca do Makančeve, zadužen je njen unuk, Mario B. (35) koji se u taj pothvat mora upustiti automobilom jer mu je zbog prekomjerne težine i visokog tlaka, ograničeno kretanje. Uspjeli smo locirati Maria u jednom kafiću u Dubravi, nakon što je na jedvite jade uspio baki dostaviti taj vrijedan lijek, kako s prijateljima ispija pivu i komentira utrku.

“Meni to nije jasno” govori Mario, “ako imaš potrebe trčati, trči doma na traci ili u Dugom Selu, čemu ovo povlačenje po gradu? Nikoga nije briga za stanje moje bake kao ni za terapiju koju mora primiti – svake godine prolazim isto i svake godine na fejsu stavljam komentare ali izgleda da se nikoga to ne tiče” završio je Mario rečenicu vidno uspuhan i crven u licu.

Na pitanje zašto se i on ne aktivira u nekoj fizičkoj aktivnosti i tako napravi nešto dobro za svoje zdravlje, a na kraju krajeva i baku, kojom bi tako mogao bez problema pješice donijeti lijek u zakazano vrijeme, Mario samo odmahuje rukom

“Trčanje je za pičkice. Nema šanse da bi se time bavio. Osim toga, imam problema s koljenima. Ove godine namjeravam se spustiti ispod 170 kilograma da mogu baciti koji hakl s dečkima, no to nije toliko bitno koliko činjenica da zbog ovih seljačina ja svake godine prolazim istu muku. Evo, vidi ovog crnog što je prošao, koja bi ga žena pogledala ovakovog žgoljavog?” završio je uz smijeh Mario uz poziv konobarici da donese još jednu rundu za dečke.

Eto, sad znamo pozadinu priče koja nas muči svake godine. Mi se iskreno nadamo da će medicina napredovati i da će baka Danica u godinama koje dolaze moći dobiti svoj lijek barem dan ranije kako se ova situacija ne bi više ponavljala, te da njen brižni unuk ne bi morao prolaziti ovakav stres dok rekreativni trkači veselo prolaze hrvatskim glavnim gradom.

Salomon Running Team
Sekcija istraživačkog novinarstva

Share This